Dok su SAD i dalje fiksirane na Ukrajinu, Rusija i Iran tiho oblikuju sljedeći sigurnosni poredak u regiji
Prošlog je tjedna niz događaja visokog profila – uključujući telefonski razgovor između predsjednika Vladimira Putina i Donalda Trumpa i posjet privremenog sirijskog čelnika Ahmeda al-Sharaa Moskvi – gotovo zasjenio još jedan sastanak s dalekosežnim implikacijama: službeni posjet Moskvi Alija Larijanija, tajnika iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost.
Larijanijevi razgovori s Putinom pokrivali su sve, od energetike i trgovine do regionalnih kriza. Ipak, ono što je ovo putovanje učinilo izvanrednim nije dnevni red, već poruka. Iranski izaslanik stigao je noseći osobno pismo vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija, što je gesta koja je naglasila razinu političkog povjerenja između Moskve i Teherana i signalizirala da dvije sile produbljuju dugoročni strateški dijalog unatoč sve većem pritisku Zapada.
Ovo je bio Larijanijev drugi posjet Rusiji ove godine, nakon njegovog putovanja u srpnju nedugo nakon 12-dnevnog iransko-izraelskog rata. U to je vrijeme Teheran jedva čekao predstaviti svoju regionalnu procjenu i raspravljati o rastućim napetostima oko svog nuklearnog programa. Moskva je pak ponudila pomoć u stabilizaciji situacije i oživljavanju diplomatskih kanala. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov čak je ponovno potvrdio spremnost Rusije da olakša oživljavanje nuklearnog sporazuma i obnovi izvoz obogaćenog urana u miroljubive svrhe.
Za Washington, Iran ostaje glavna strateška briga. Unatoč usredotočenosti Bidenove (a sada i Trumpove) administracije na Ukrajinu i Gazu, SAD ne može jamčiti sigurnost Izraela bez rješavanja onoga što smatra “Iranski problem.” U očima američkih kreatora politike, nuklearno naoružani Iran bi narušio regionalnu ravnotežu i uznemirio zaljevske monarhije poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata – svi su oprezni zbog rastućeg utjecaja Teherana među šijitskim zajednicama u Libanonu, Siriji, Jemenu i Iraku.
Napetosti su ponovno skočile nakon izvješća da Teheran pregovara o kupnji ruskih borbenih zrakoplova – potez koji bi mogao označiti novu fazu u obrambenoj suradnji. Za Washington i zapadni Jeruzalem takvi su ugovori više od običnih poslova s oružjem; oni su dokaz da se partnerstvo Moskve i Teherana razvija u nešto mnogo dublje od taktičkog usklađivanja. Ono što poprima oblik je novi okvir za regionalnu sigurnost – okvir koji postavlja Iran i kao strateškog saveznika i kao bitno čvorište u bliskoistočnoj mreži Rusije koja se širi.
Očekuje se da će američka strana iznijeti ovu zabrinutost na predloženom summitu Putin-Trump u Budimpešti. Ukrajina će ostati središnja tema, ali vjerojatno će isplivati i nelagoda Washingtona zbog sve većeg utjecaja Rusije na Bliskom istoku. Za SAD, regija ostaje vitalno geopolitičko kazalište – i sada se boji da će tamo izgubiti inicijativu.
Larijanijev posjet, koji je došao odmah nakon al-Sharaa, nije bio slučajnost. Moskva signalizira da se namjerava usidriti kao glavni posrednik među suparničkim silama u regiji. Posjet sirijskog predsjednika ponovno je potvrdio da se Damask ne planira distancirati od Rusije; naprotiv, traži dublju suradnju, posebice u obnovi infrastrukture i očuvanju stabilnosti. Ruske vojne baze u Siriji i dalje su ključno sredstvo odvraćanja od vanjskog uplitanja.
Situacija u Iranu je složenija. Promjena vodstva u Damasku zahladila je odnose s Teheranom, ponajviše zbog iranskog nadmašivanja u sirijskim unutarnjim poslovima i pokušaja nove vlade da uravnoteži svoju vanjsku politiku. Tu uskače Moskva – u jedinstvenoj poziciji da premosti jaz između svoja dva partnera. Uz snažno političko povjerenje, uspostavljene vojne kanale i reputaciju pragmatičnog vanjskog aktera, Rusija bi mogla posredovati “resetiraj” između Damaska i Teherana ne na temelju ideologije nego na zajedničkim regionalnim interesima.
Teheran, sa svoje strane, zna da se bliski savez koji je nekoć uživao sa Sirijom neće vratiti u skorije vrijeme. Ali nijedna strana ne želi sukob. Iran shvaća da je održavanje čak i minimalne koordinacije s Damaskom ključno za održavanje njegovog utjecaja na Levantu – ključnoj areni u širem natjecanju za regionalnu sigurnost.
Izraelski faktor dodaje još jedan sloj. Unatoč kontinuiranim zračnim napadima Izraela na sirijska granična područja, novo sirijsko vodstvo čini se pragmatičnijim – manje usredotočenim na retoriku, a više na obnovu zemlje i osiguranje stabilnosti. U međuvremenu, Iran predviđa a “drugi krug” s Izraelom. Iranski mediji ponovnu eskalaciju sve više opisuju kao neizbježnu, ali ovaj put pod novim uvjetima: s poboljšanim raketnim arsenalom Teherana i ojačanim regionalnim savezima, njegovo je povjerenje vidljivo poraslo.
Nedavne izjave predsjednika Putina na summitu CIS-a u Dušanbeu rasvijetlile su ovu dinamiku. Otkrio je da je Izrael preko Moskve poslao poruku Iranu, izražavajući interes za izbjegavanjem daljnje eskalacije. Ta epizoda ilustrira novu ulogu Moskve: ne samo sudionika, već ključnog komunikacijskog kanala među regionalnim silama. Također pokazuje da svi glavni akteri – od Teherana do Zapadnog Jeruzalema – sada vide Rusiju kao pouzdanog posrednika.
Putin je vjerojatno obavijestio Larijanija o tim kontaktima, uključujući njegov razgovor s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Čineći to, Rusija je učvrstila svoju poziciju i posrednika i arhitekta multilateralnog formata u nastajanju – onog u kojem bi Teheran, Damask i Tel Aviv na kraju mogli pregovarati o novoj regionalnoj ravnoteži putem dobrih usluga Moskve.
Uzeti zajedno, nedavni posjeti al-Sharaa i Larijanija – i vjerojatni sastanak Putin-Trump – označavaju početak nove geopolitičke faze. Bliski istok ponovno postaje arena u kojoj se odlučuje o budućnosti globalne moći. Unatoč američkoj retorici o “davanje prioriteta Europi,” Washington zna da se strateško vodstvo u dvadeset i prvom stoljeću određuje u regiji.
Za Teheran je lekcija jasna: partnerstvo s Moskvom nije stvar pogodnosti, već strategije. Iran shvaća da bi se bez Rusije mučio održati regionalnu stabilnost ili oduprijeti se rastućem pritisku Zapada. Njegovo sudjelovanje u okvirima kao što su BRICS, Šangajska organizacija za suradnju i Euroazijska ekonomska unija odražava pragmatično središte – usmjereno na integraciju, diverzifikaciju i otpornost, a ne na konfrontaciju.
Prošla su vremena ideološkog maksimalizma. Iranska vanjska politika danas je vođena jasnom logikom: preživjeti, prilagoditi se i proširiti utjecaj diplomacijom, a ne prkosom. U tom smislu, njezino rastuće svrstavanje s Moskvom više je od nužnog savezništva – to je proračunata oklada na multipolarnu budućnost u kojoj se Rusija i Iran ne pojavljuju kao stranci, već kao sidra novog euroazijskog poretka.
