Dan uoči Oluje, u četvrtak 3. kolovoza 1995. ujutro, članovi hrvatskoga pregovaračkog izaslanstva – njih četvero: vođa delegacije Ivić Pašalić, Vesna Škare Ožbolt, Smiljan Reljić i general Petar Stipetić – sletjeli su, posebnim malim zrakoplovom Vlade RH, na ženevski aerodrom, odakle su se, automobilom, prebacili u vilu Saugy, na periferiji Ženeve, gdje su ih dočekali međunarodni posrednici i koordinatori hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, Norvežanin Thorvald Stoltenberg i Nijemac Geert-Hinrich Ahrens. Ondje su, s njima, već bili i politički predstavnici pobunjenih Srba iz samoproglašene Republike Srpske Krajine, na čelu sa zapovjednikom vojske RSK, generalom Milom Novakovićem.
Svakomu od članova hrvatskog izaslanstva vrzmale su se, tijekom leta u Ženevu, raznorazne misli i asocijacije, kako o vrlo ozbiljnom i odgovornom zadatku koji toga dana moraju obaviti u Ženevi, tako i o njima samima, kao protagonistima ove iznimno važne i neponovljive povijesne priče, koja će se prepričavati generacijama. Praktički još jučer ili prekjučer bezbrižno su se kupali i sunčali na Brijunima ili u nekoj drugoj ljetnoj destinaciji na Jadranu, a sada o njima izravno ovisi hoće li sutradan, u petak 4. kolovoza 1995., započeti velika vojno-redarstvena operacija oslobađanja okupiranih područja u Hrvatskoj ili neće. I ako hoće, kako će se, i kada točno, to dogoditi…
A Oluja je toga dana, tj. na dan hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, zapravo već bila pokrenuta. General HV-a Rahim Ademi u svojoj knjizi “Samo istina” (Zagreb, 2021.) piše da je “Oluja (…) de facto počela 3. kolovoza 1995. godine”, i to već u ranim jutarnjim satima, lažnim, tj. fingiranim napadom postrojbi HVO-a, koje je predvodio brigadir Željko Glasnović, prema Malom i Velikom Vitorogu i Šipovu, u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, s ciljem da se zavara srpski neprijatelj. Ademi je u svojim ratnim memoarima ovako zapisao: “Napad mora biti snažan i temeljit, tako da neprijatelj zaključi kako glavni napad (tj. Oluju – op. aut.) doista izvodimo prema Šipovu…”
ARHIVA
Unikatna varka
U našem razgovoru 15. srpnja 2024. general Rahim Ademi (koji je u vrijeme Oluje bio načelnik Stožera Zbornog područja Split, jednog od ukupno šest zbornih područja od kojih se sastojala Kopnena vojska HV-a) rekao mi je: “Ovaj lažni napad na Šipovo bila je unikatna operativna varka, na strateškoj razini, koja je u cjelokupnoj svjetskoj povijesti ratovanja upotrijebljena možda samo jedanput ili dvaput. To je bila moja originalna ideja, a ne zamisao Glavnog stožera OS-a HV-a. To bi danas trebali izučavati vojni povjesničari, a mi toga kao da se stidimo. Udarili smo neprijatelja, tj. srpsku vojsku u Bosni, na mjestu gdje se on najmanje nadao i iz tog fingiranog napada izvukli dva benefita. Prvo, Srbi su pomislili da smo odustali od napada na Knin, Vrliku, Drniš, Benkovac i Obrovac, što je bio glavni, strateški cilj vojno-policijske operacije Oluja, te da nam je pravi cilj Šipovo, u smjeru Banje Luke. A drugo, Srbi su u toj, za njih neočekivanoj borbi, protiv nas upotrijebili svoju operativnu pričuvu i čak podigli i zrakoplove, tako da sutradan, 4. kolovoza, na dan Oluje, više nisu imali dovoljno pričuve za intervenciju. A mi smo 4. kolovoza krenuli sasvim drugim pravcem: Bosansko Grahovo – Dinara – Crvena zemlja – Knin. Varka je uspjela!”
Upitao sam Ivića Pašalića (rođ. 1960. u Šujici, pokraj Tomislavgrada, u BiH) – u našemu drugom velikom razgovoru, što smo ga vodili 20. listopada 2023. u njegovoj obiteljskoj kući u Remetama – o čemu je sve razmišljao tijekom leta u Ženevu.
Odgovorio mi je:”Najviše me zanimalo kako će Srbi reagirati na naš, hrvatski prijedlog. Jer oni nisu znali s čime mi dolazimo. Oni su ovo očekivali kao još jedan u nizu mirovnih pregovora. Nisu ni slutili što ćemo im ovaj put ponuditi. Nitko od njih nije mogao dešifrirati što mi u tom trenutku stvarno želimo i što se u Hrvatskoj doista planira. To jest, da je predsjednik RH Franjo Tuđman procijenio da je napokon kucnuo taj dugo očekivani povijesni trenutak da se može vojno intervenirati…”
Oluja Ivića Pašalića: Granić i Žužul zagovarali su osnivanje srpske države u Hrvatskoj
Neugodno iznenađenje
Na moje potpitanje u čemu se točno sastojala njegova ženevska misija, odnosno kakav mu je zadatak dao hrvatski predsjednik Tuđman prije nego što je krenuo u Ženevu, Pašalić je odgovorio:
“Trebao sam dobiti odbijanje Srba na sve svoje prijedloge. Odnosno, na sve hrvatske prijedloge. To je Tuđman od mene izrijekom tražio. Konkretna i detaljna priprema za Ženevu dogodila se dan prije, u srijedu 2. kolovoza 1995. Tada mi je Tuđman sve točno objasnio, kako trebam istupiti u Ženevi. Naši su prijedlozi bili vrlo jasni: prihvatite hrvatsku državu, predajte oružje – i točka! Bezuvjetno! A mi vam jamčimo sva građanska, ljudska i manjinska prava, u skladu s hrvatskim Ustavom, kao i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, iz 1992. Nikakav Plan Z-4, ništa… A ako, opet, Srbi naše prijedloge prihvate, to je super! Onda nema rata, onda je riješen problem, mirnim putem…”
Međutim, Pašalića je, kao i ostale članove hrvatskog izaslanstva, u ženevskoj vili Saugy dočekalo veliko, i to vrlo neugodno iznenađenje. Glavni organizator i koordinator hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi Thorvald Stoltenberg nije dopustio hrvatskoj delegaciji da razgovara direktno s političkim predstavnicima pobunjenih Srba (a to su, da se prisjetimo, bili general Mile Novaković, Ilija Prijić, Milivoj Vojnović i Lazar Macura), nego je u odvojenim prostorijama pregovarao malo s jednima, malo s drugima, i tako nekoliko sati naizmjence. Nikako nije dopuštao hrvatskim i srpskim pregovaračima da zajedno sjednu za pregovarački stol te da se sami dogovore o najspornijim pitanjima. Nije im čak dopuštao ni najobičniji fizički kontakt, a kamoli nešto više od toga. Ivić Pašalić time je bio začuđen i konsterniran.
“Bio sam na sto muka”, rekao mi je. “Jer, da bih odradio ono što mi je dao u zadatak predsjednik Tuđman, morao sam imati priliku – odnosno morali smo imati priliku – da razgovaramo sa Srbima direktno. Ali Stoltenberg i Ahrens nam to nisu omogućili, nego su se odlučili za jedan sasvim drugačiji scenarij. Bile su, u toj ženevskoj vili, dvije sobe. I onda bi Stoltenberg malo razgovarao sa Srbima pa malo s nama, pa prenosio njima ono što smo mu mi rekli pa nama prenosio ono što su mu oni rekli. I tako naizmjence, nekoliko sati zaredom… I sad je moja muka ogromna. Ja znam da je operacija Oluja spremna, imam nalog predsjednika Tuđmana da se u Zagreb vratimo do 18 sati jer je za 18 sati bila zakazana sjednica VONS-a na kojoj je trebala biti formalizirana odluka o pokretanju Oluje, i to što je meni Tuđman rekao da kažem, ja sam morao prenijeti Srbima. Ali mi do Srba nismo mogli doći. Stoltenberg i Ahrens držali su nas strogo odvojenima…”
Odgoda pregovora
Upitao sam Ivića Pašalića je li moguće da izravnu komunikaciju s hrvatskim pregovaračima nisu htjeli ni pobunjeni Srbi. Odgovorio mi je: “Ne znam tko sve nije htio, ali mi smo inzistirali na tome, tj. ja sam osobno inzistirao da nam se omogući izravan kontakt. Ali Stoltenberg je to uporno odbijao.”
Na moje potpitanje zašto se tako ponašao, Pašalić je odgovorio: “Moguće je da su međunarodni posrednici u Ženevi, Stoltenberg i ekipa, obavještajnim putem doznali s čime mi dolazimo. To je lako moguće. I da zato nisu dopustili da mi sa Srbima pregovaramo direktno. Stoltenberg je vjerojatno imao uvid u sve što se događa jer ne možeš ti tek tako sakriti pokrete vojnih jedinica kakve smo mi imali u fazi zadnjih priprema za Oluju. On možda nije znao za Oluju, ne mogu to tvrditi, ali da je imao dovoljno obavještajnih podataka da je to moguće – u to sam siguran. A to sam zaključio i po tome što mi je u jednome trenutku rekao: ‘Ajde se vi još malo konzultirajte s predsjednikom Tuđmanom, ajmo nastaviti razgovore poslije!’ Znači, on je radio manevar da se razgovori prekinu. I to je meni davalo do znanja da on zna ili vrlo vjerojatno zna da je vojna operacija spremna. Svi su oni imali obavještajce na terenu. I vrlo je vjerojatno da je Stoltenberg uz pomoć raznih diplomatskih kanala znao da je sve spremno za vojnu akciju pa je tim svojim potezima – ja sam ga barem tako shvatio – htio to odgoditi!”
Na moje pitanje što je Stoltenberg konkretno htio postići time da se ženevski pregovori između Hrvata i krajiških Srba prekinu – toga četvrtka 3. kolovoza 1995. – i da se nastave neki drugi dan (zagrebački je Vjesnik u broju od 4. kolovoza 1995. objavio da je Stoltenberg u Ženevi najavio nastavak pregovora u Zagrebu već sutradan, u petak 4. kolovoza, a onda također i u Kninu i u Beogradu), Pašalić mi je odgovorio: “On je očito znao koji je stav Srba. Očito je znao koja je pozicija Srba. On je vrlo izvjesno znao da je na našoj strani sve spremno za vojnu operaciju. I način da to spriječiš jest ili da okriviš Hrvatsku ili da tražiš odgodu pregovora, u smislu: ‘Ajmo se mi opet naći za nekoliko dana!’”
Osobna odgovornost
“Dobro, a je li Stoltenberg doista htio odgoditi Oluju?”, upitao sam, vrlo decidirano, Ivića Pašalića. Odgovorio je: “Da, sto posto. U to nema nikakve sumnje. U tome i jest bila moja trema, u tome i jest bio moj strah. To je bila najteža misija koju sam obavio u svojoj političkoj karijeri. Jer bilo je jasno da on rasteže i da želi odgoditi krajnju odluku. U stilu: ‘Malo se još konzultirajte sa svojim predsjednikom, ne treba se žuriti, valja ići polako, korak po korak…’ Jer, gledajte, da je Hrvatska krenula u vojnu operaciju bez odgovora pobunjenih Srba koji je glasio: ‘Ne, mi ne prihvaćamo vaše, hrvatske prijedloge!’, mi bismo se našli u vrlo teškom međunarodnom položaju. Bili bismo optuženi da smo izbjegli pregovore i da smo išli s vojskom. I onda bi međunarodna zajednica imala ozbiljne argumente da nas gadno nagazi. Ja nisam diplomat, ja nikada nisam vodio pregovore između Hrvata i Srba, a ovo sada u Ženevi, 3. kolovoza 1995., bili su najvažniji pregovori s pobunjenim Srbima od početka rata u Hrvatskoj. Jer iza ovoga nije bilo nastavka!”
Pašalić je tomu još dodao: “Bio sam vođa hrvatskog izaslanstva i imao sam osobnu odgovornost za uspjeh ili neuspjeh tih pregovora. Znao sam, s jedne strane, da je vojna akcija spremna, a s druge sam znao što bi značilo kada mi ne bismo imali jasnu poziciju u Ženevi. Operacija tada ne bi počela! I Hrvatska bi se time dovela u jednu vrlo tešku i nezavidnu situaciju. Zato nam je trebao vrlo jasan stav Srba iz Knina da ne prihvaćaju naše prijedloge. Mi smo vam ponudili to, to i to, vi to ne prihvaćate i mi vrlo jasno kažemo da imamo pravo to riješiti na drugi način. I da taj drugi način ima svoje argumente. Niste prihvatili naše prijedloge, e mi sada idemo vojno! Da toga nije bilo, za nas bi situacija bila vrlo teška i vrlo neugodna!” Eto, takva je, u najkraćem, bila početna pozicija Ivića Pašalića za pregovore Hrvata s pobunjenim kninskim Srbima u Ženevi 3. kolovoza 1995.
Neugodno iznenađen
A da vidimo sada kako je početak tih pregovora doživjelo dvoje ostalih članova hrvatskog izaslanstva, Vesna Škare Ožbolt i Smiljan Reljić (onaj četvrti član, general Petar Stipetić, kako rekosmo, danas više nije među živima; umro je 2018.). Evo najprije rekonstrukcije ženevskih pregovora Smiljana Reljića (rođ. 1953. u Šibeniku; inače je on po mjestu stanovanja Drnišanin), tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova (Ivana Jarnjaka) i ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka RH, kolokvijalno rečeno – šefa tajne službe Hrvatske.
Uz ostalo, rekao mi je, u našem razgovoru u Zagrebu 6. lipnja 2024.: “Ja sam, vidite, bio u nešto drukčijoj poziciji u odnosu na Ivića Pašalića i Vesnu Škare Ožbolt. Bio sam jedini na tim ženevskim pregovorima kojemu su, u ratu, spalili kuću. Točnije rečeno, spalili su mi dvije obiteljske kuće, i to obje u Drnišu. Ova u kojoj i sad stanujem spaljena je odmah na početku srpskog napada na Drniš, a druga deset dana poslije. Sve se to dogodilo u rujnu 1991. Tada sam imao 33 godine. Meni su to inače bili peti ili šesti pregovori s političkim predstavnicima pobunjenih Srba – od početka rata u Hrvatskoj pa sve do tih zadnjih pregovora u Ženevi. Sve sam te pregovore vodio s pozicije koju sam imao u MUP-u RH.”
Kao i Ivić Pašalić i ostalih dvoje članova hrvatskog izaslanstva, V. Škare Ožbolt i general P. Stipetić, tako je i Smiljan Reljić bio vrlo neugodno iznenađen i konsterniran time što moderatori i koordinatori ženevskih pregovora Stoltenberg i Ahrens nisu dopuštali nikakav, pa čak ni fizički kontakt između članova hrvatske i srpske delegacije, što je već na prvi pogled izgledalo veoma čudno i zagonetno. Reljić je bio prilično iskusan pregovarač i znao je kako se to radi, tim prije što je prethodnih mjeseci i godina bio član pregovaračkog tima predstojnika Ureda predsjednika RH i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića, tako da je (i) od njega imao prilike puno toga naučiti.
Ljudski odnos
Rekao mi je, uz ostalo: “U studenome 1993. bio sam na pregovorima u Dobanovcima (naselje u Srijemu, u užoj Srbiji – op. aut.), koje je vodio Hrvoje Šarinić. Na tim se pregovorima utvrđivala linija razgraničenja. To je vodio general Bo Pellnäs iz Švedske, i to je trajalo četiri dana. … Od srpskih pregovarača bio je tu i general Mile Novaković, a srpsku je delegaciju predvodio Goran Hadžić. A od naših tu su bili: Hrvoje Šarinić, Davor Domazet Lošo, general Petar Stipetić, ja i šef Šarinićeva kabineta u Uredu za nacionalnu sigurnost Duško Grabovac. Ti isti ljudi sastaju se nakon par mjeseci na pregovorima u ruskoj ambasadi, u Bosanskoj ulici u Zagrebu. To je bilo nakon Dobanovaca. I sad gledajte kako ti pregovori funkcioniraju: tu se i jede i pije i uspostavlja se neka komunikacija između nas i pobunjenih Srba. I mi se, malo-pomalo, upoznajemo, neometano razgovaramo jedni s drugima i uspostavljamo neke odnose…”
Kao ilustraciju toga, S. Reljić mi je naveo jedan vrlo upečatljiv primjer svojevrsnoga ljudskog i osobnog (ne, dakle, na političkoj, odnosno državnoj razini) upoznavanja i zbližavanja Hrvata i Srba kao članova pregovaračkih ekipa koje sudjeluju u hrvatsko-srpskim pregovorima. Riječ je, konkretno, bila o odnosu kakav su bili uspostavili zapovjednik vojske RSK, general Mile Novaković, i hrvatski general Petar Stipetić.
Srbi, nemate razloga kukati zbog Oluje: Nudila vam se ‘država u državi’, ime Srpska Krajina, valuta, grb, predsjednik…
“Kad su još bili u JNA, tj. u Maršalki (u vojarni ‘Maršal Tito’, najvećoj vojarni JNA u Zagrebu, smještenoj blizu novozagrebačkog naselja Travno – op. aut.)”, rekao mi je Reljić, “Mile Novaković je vojno-hijerarhijski bio podređen Petru Stipetiću te se kao takav morao prema njemu i ophoditi. U ono prijašnje vrijeme, kad su obojica bila u JNA. A sad, nekoliko godina poslije, u posve novim okolnostima, nakon izbijanja rata u Hrvatskoj 1991., oni se ponovno susreću, ali ovaj put u potpuno drugačijim ulogama, kao pripadnici međusobno zaraćenih strana. Međutim, onaj respekt što ga je Novaković imao prema Stipetiću u onome prošlom, mirnodopskom vremenu nije se ni sada mogao tek tako zanemariti i izbjeći, i to se baš vidjelo u njihovoj osobnoj komunikaciji, na tim našim pregovorima, od Dobanovaca nadalje…”
Tijek pregovora
Tim je veće bilo iznenađenje i čuđenje i kod jednih i kod drugih – i kod članova hrvatskoga izaslanstva, među kojima je bio i general Stipetić, i kod članova srpske delegacije, koju je predvodio general Novaković, kad su se suočili s činjenicom da im Stoltenberg i Ahrens ne dopuštaju čak ni da se međusobno fizički približe, a kamoli da razmijene barem rečenicu ili dvije. A o nekom pravom pregovaranju, u političkom smislu riječi, da i ne govorimo…
Na moje pitanje što je moglo biti u pozadini i zašto im Stoltenberg i Ahrens nisu dopuštali da normalno međusobno komuniciraju, Smiljan Reljić mi je odgovorio: “Mislim da su se međunarodni faktori, koji su koordinirali cijelu ovu priču, bojali da bi nešto moglo iskočiti izvan konteksta što su ga oni prvotno bili zamislili. Jer, u Dobanovcima smo mi imali tu izravnu, neformalnu komunikaciju – što je bilo nešto sasvim drugo od ovoga sad u Ženevi. Ovo ovdje zapravo i nisu bili ozbiljno formalizirani pregovori. Mi čak nismo sjeli ni u salu, to je više bilo sjedenje u dvorištu. To je Stoltenberg tako bio zamislio. Mislim da su se ti međunarodni posrednici bojali eskalacije koja bi mogla dovesti do još gorega… Plan Z-4 tu se više nije ni spominjao, nije ga uopće bilo na stolu, nego je središnje pitanje bilo to da Hrvatska hoće mirnim putem zauzeti svoj prostor. To jest, Hrvatska vojska i policija…”
I Ivić Pašalić mi je, kao šef hrvatskog izaslanstva, također posvjedočio da je na pregovorima u Ženevi bilo apsolutno isključeno bilo kakvo osobno, neformalno zbližavanje hrvatskih i srpskih pregovarača i skretanje pregovora sa strogo formalne na manje službene ili neformalnije oblike u kojima postoji znatno veći stupanj vjerojatnosti da bi, eventualno, moglo doći do određenog zatopljavanja ili čak međusobnog približavanja dviju sukobljenih strana. Međutim, on mi je istaknuo da su za takav tijek pregovora u znatnoj mjeri bili krivi i politički predstavnici pobunjenih Srba iz Krajine, nazočni na ženevskim pregovorima, koji su se držali, kako mi je rekao, prilično hladno i rezervirano. Ovako mi je to opisao…
Neformalni susreti
“U pravilu, na svim pregovorima ovakvog tipa, koliko god to ponekad izgledalo čudno, ti si ipak na neki način, neću reći prisiljen, ali nekako na njima dolazi i do tih osobnih susreta. Gdje postoje neke pauze pa se pije neka kava ili se nešto jede… Obično su to prilike za neformalne susrete. U neformalnim susretima ti možeš osjetiti što ljudi doista misle. I naravno da su ti neformalni susreti prilika da se jednog po jednog pregovarača lomi. Tako smo mi u svom pristupu imali predviđeno da će, primjerice, general Petar Stipetić pokušati prići nekomu od srpskih vojnika s kojima se otprije poznaje, da će netko drugi tko poznaje ovoga ili onoga iz nama suprotstavljenoga, srpskog tabora pokušati utjecati na nj i na čisto osobnoj razini… Jer to je uobičajen način u političkim pregovorima: da se koriste osobna poznanstva, osobni susreti, da osjetiš raspoloženje na onoj drugoj, neprijateljskoj strani, da osjetiš dokle su oni spremni ići, da ih pokušaš u takvim, neformalnijim razgovorima usmjeriti na nekakav dogovor. Međutim, Srbi su u Ženevi očito bježali od toga. Jer bilo je među njima i kojekakvih frakcija, nekih čudnih i nerazjašnjenih odnosa, nejasnoća o tome tko je čiji… Meni se na trenutke činilo – a to sam kasno navečer 3. kolovoza 1995., nakon povratka iz Ženeve u Zagreb, i izjavio na HTV-u, u TV emisiji ‘Slikom na sliku’ – da je u srpskom pregovaračkom timu svatko svakoga špijunirao. Znači, ako ovaj pripada frakciji Milana Babića, onaj, opet, krugu oko Milana Martića, onaj tamo direktno je naslonjen na Beograd itd., uvijek se tu gleda – ha! – tko je koga izdao. To jest, tko se nije držao dogovora, tko potajice surađuje s Hrvatima… I svatko svakoga sumnjiči! Naša, hrvatska pozicija bila je krajnje jednostavna, a njihova (srpska – op. aut) vrlo komplicirana!”
Tajna operacija nakon Oluje za koju ne znate: Hrvatski obavještajci javili Srbima da će raketirati Beograd
Sretna je okolnost za Hrvatsku, ovdje u Ženevi 3. kolovoza 1995., bila ta da se u hrvatskom (Tuđmanovu) izaslanstvu nalazila i jedna veoma iskusna i prekaljena profesionalna pregovaračica, Vesna Škare Ožbolt (rođ. 1961. u Osijeku), kojoj su pregovori s pobunjenim Srbima bili, da tako kažem, dio uže profesije, barem u to vrijeme. Ona je tada u Uredu predsjednika RH na Pantovčaku istodobno obnašala dvije funkcije: s jedne je strane bila zamjenica predstojnika Ureda predsjednika i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića, a s druge je, u tome istome uredu, bila i savjetnica predsjednika RH Franje Tuđmana za politička pitanja i pregovore.
Ivić nije skužio
Tako je iskusno pregovaračko oko Vesne Škare Ožbolt u ženevskoj vili Saugy zamijetilo i neke detalje koji su ostalim članovima hrvatske delegacije, pa i njezinu šefu Iviću Pašaliću, bili promaknuli. Evo njezina viđenja i interpretacije tih pregovora – kako mi je ona to ispričala u našim razgovorima 17. travnja i 20. lipnja 2024.: “Pregovori su počeli u 10 sati u tome dvorcu koji se nalazi na periferiji Ženeve. Parcijalni pregovori. Prvo razgovaraju s nama, onda razgovaraju s njima, pa onda opet razgovaraju s nama pa opet razgovaraju s njima… I ja gledam, vrijeme neumitno ide i trebala je već biti i pauza za ručak. I ja shvaćam da oni nas uopće ne žele staviti za isti stol s njima te da mi nećemo moći ispuniti zadaću zbog koje smo tu došli. Ali Ivić Pašalić to nije skužio. Nije skužio zato što je mislio da to tako mora biti. A ja sam skužila jer znam kako se taktika vodi, ja sam pregovarala prije toga milijun puta…”
Vesna Škare Ožbolt detaljnije mi je to protumačila ovim riječima: “Ivić nije skužio taj tzv. shuttle diplomacy, s kojim su Stoltenberg i Ahrens bili krenuli u ove pregovore. To bi se na hrvatski prevelo kao ‘unakrsno ispitivanje’. Ovo u Ženevi bilo je upravo to: razgovaranje prvo s jednima pa onda s drugima, pa opet s jednima pa opet s drugima, gdje Stoltenberg nikako nije dopuštao da mi i pobunjeni Srbi zajedno sjednemo i razgovaramo…”
Po onome kako su mi to zajedno posvjedočili i Ivić Pašalić i Vesna Škare Ožbolt i Smiljan Reljić, do preokreta (i to radikalnog, za 180 stupnjeva) u hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi, pod pokroviteljstvom i u koordinaciji T. Stoltenberga i G.-H. Ahrensa, došlo je tek u poslijepodnevnim satima, nakon stanke za ručak. Tek tada je Stoltenberg, ali pod snažnim pritiskom hrvatskog izaslanstva, dopustio i jednima i drugima, i hrvatskim i srpskim pregovaračima, da zajedno sjednu za pregovarački stol. I da kažu jedni drugima slobodno i otvoreno što misle, odnosno što imaju reći i što su pripremili za tu, finalnu pregovaračku rundu. Međutim, interpretacije pojedinih članova hrvatskog izaslanstva o tom velikom zaokretu u nekim se pojedinostima prilično razlikuju pa će, zasigurno, biti najbolje da čujemo (tj. pročitamo) priču svakoga od njih posebice…
Povjerljive informacije
Dajem najprije riječ jedinoj profesionalnoj pregovaračici u hrvatskom pregovaračkom timu, Vesni Škare Ožbolt, da nam ona, iz svojega kuta gledanja, prepriča i objasni kakav se to zaokret – i zašto – u Ženevi, u poslijepodnevnim (možda već ranopopodnevnim, svakako nakon pauze za ručak) satima, dogodio.
“Bilo je podne”, započela je svoju verziju V. Škare Ožbolt. “Vrijeme je curilo. Mi smo razgovarali u dvorištu, unutar dvorca. Bilo je lijepo vrijeme, vani smo bili… Prvo sam rekla našoj ekipi: ‘Ajmo sad stati tu malo na stranu, da se dogovorimo što ćemo dalje.’ Pa kažem: ‘Oni očito imaju taktiku da nas ne sjednu za stol. I mi pobunjenim Srbima nećemo uspjeti reći: Jeste li vi, Srbi, za to da se vratite u sastav Hrvatske ili niste? Jer ovo nam je zadnja prilika da im to priopćimo. A to nam je predsjednik Tuđman i stavio u zadatak, da ih to izrijekom pitamo.’ I kažem ekipi: ‘Gledajte, ja sad idem k Stoltenbergu i Ahrensu i reći ću im da nas izvole staviti za zajednički stol, inače se mi ovaj čas vraćamo u Zagreb!’ Otišla sam k Stoltenbergu sama. Ja sam u našoj ekipi jedina govorila engleski. Ivić Pašalić nije najbolje znao engleski.”
V. Škare Ožbolt nastavila je: “I odem k Stoltenbergu. Ahrens je već bio otišao pa kažem samo Stoltenbergu, a dobri smo si inače bili: ‘Thorvalde, ovo meni ne zvuči dobro! Ovo sad postaje ozbiljno! Što vi to izvodite? Ja te molim, jer ovo zaista više nema nikakvog smisla, daj da sjednemo i da porazgovaramo sa Srbima!’ A on meni odgovori: ‘Da, da… Ali ja znam da vi potajice spremate neku akciju. Mi imamo neke povjerljive informacije o onome što spremate…’ A to mi je i Ahrens nešto prije bio dao do znanja. Ja mu na to kažem: ‘Gledaj, Thorvalde, što god mi ovdje radili, mi smo ovdje radi pregovora, ali mi ne pregovaramo s vama, s međunarodnim posrednicima, mi s vama ionako razgovaramo stalno. Nego, mi sad hoćemo i s njima (s pobunjenim Srbima – op. aut.) sjesti i razgovarati i upoznati ih s našim prijedlozima!’ Jer to je nama bio cilj: sjesti sa Srbima za stol i reći im sve što mislimo, odnosno koji su naši konkretni prijedlozi. Stoltenberg mi na to odgovori: ‘Dobro, Vesna, meni je sve to jasno, ali, znaš, imamo i mi svoje informacije…’ Ja kažem: ‘Dobro, imate svoje informacije, i to je O. K., ali daj da sjednemo više i da razgovaramo k’o ljudi! Pa došli smo tu da razgovaramo s njima, a ne ovako! Ovo je skandal!’”
Zborno pjevanje
Odlučna, pa čak pomalo i ljutita intervencija Vesne Škare Ožbolt kod Thorvalda Stoltenberga urodila je plodom. Škare Ožbolt: “Nakon ručka, oko 14 sati, možda već i u 14.30, stave oni nas, već na taj prvi poslijepodnevni sastanak, za stol, unutra… A ručali smo u dvorcu, sve je bilo u dvorcu… I konačno svi sjednemo za isti pregovarački stol: Stoltenberg, Ahrens, nas četvero iz hrvatskog izaslanstva i njih četvorica iz srpske delegacije: general M. Novaković, I. Prijić, M. Vojnović i L. Macura. I sad, kad smo svi bili skupa, ja sam ispalila ovu rečenicu, obraćajući se pobunjenim Srbima: ‘Konačno da sjedimo zajedno. Naš je zadatak ovdje da vas pitamo želite li se vi konačno vratiti u ustavnopravni poredak Hrvatske jer ovo ovako stvarno više nema smisla! Mislite li se vi vratiti ili ne?’ A onda se i Ivić Pašalić ubacio rečenicom: ‘Naravno, to podrazumijeva i kompletno razoružanje!’ Tako se otprilike izrazio, poručio je Srbima da njihov povratak u ustavnopravni poredak Hrvatske podrazumijeva i predaju oružja, tj. da se kompletno razoružaju. A Srbi su ono, k’o zborno pjevanje, rekli: ‘Ne, to ne dolazi u obzir!’ Njihov je odgovor bio jedinstven: ‘Ne!’ A tu je onda bilo i raznih dobacivanja, netko je od članova srpske delegacije rekao da je to ucjena. I mi smo na kraju rekli: ‘E, kad tako mislite, mi onda stvarno tu nemamo više što razgovarati!’”
Oluja je završila na stravičan način: U Dvoru je netko masakrirao devet teških invalida
Prema svjedočenju Vesne Škare Ožbolt, cijela se ta ženevska štorija završila – baš kao u kakvom napetom političkom trileru – ovakvom, čak pomalo melodramatičnom, scenom:
“Na kraju, kad je sve bilo gotovo i kad smo se Stoltenberg i ja već rukovali – bili smo još unutra, u dvorani – on mi je, nevoljko vrteći glavom, rekao: ‘Znao sam, Vesna, da ćeš to reći i da ćete to baš tako učiniti! I dobro, jeste li sad zadovoljni, jeste li ispunili svoj cilj?’ Stoltenberg i ja smo doista imali jako dobru komunikaciju. Svaki drugi dan čuli smo se telefonom, on je često i dolazio k nama u Ured predsjednika…”
Određena uloga
Na moje pitanje kako se vođa hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić držao tijekom pregovora, V. Škare Ožbolt odgovorila mi je: “Pa dobro se držao. Nije gledao ni šutio, nego je sudjelovao u razgovoru. Jednako smo sudjelovali. Vidite, Tuđman je iz Ureda predsjednika poslao dva ključna politička čovjeka: Pašalića i mene. Mene su ovi iz međunarodne zajednice svako malo gledali na pregovorima… Tuđman je s Pašalićem kao šefom hrvatskog izaslanstva zasigurno htio stvoriti netrpeljivu atmosferu kod Srba, a mene je, opet, cijenio kao osobu i dužnosnicu koja zna zanat te mi je stavio u zadatak da, podupirući Pašalića, vodim računa da se to sve završi sa srpskim ‘ne’. A Smiljan Reljić i general Petar Stipetić bili su tu više kao neki, uvjetno rečeno, ‘ukras’. Oni najvjerojatnije nisu znali za sve političke aspekte ove priče… Hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman za svakog od nas imao točno određenu ulogu. Ali baš za svakoga! Prije polaska u Ženevu on je s Pašalićem i sa mnom razgovarao posebno te nam je rekao: ‘Kako god znate, ishodite od pobunjenih Srba odgovor ne.’ U međunarodnoj diplomatskoj terminologiji, to što smo mi njima priopćili zove se – ultimatum. To je bio naš, hrvatski ultimatum njima, pobunjenim Srbima.”
A na moje drugo pitanje, tko je sve od najistaknutijih dužnosnika u državno-političkom vrhu RH znao da su njih četvero – I. Pašalić, ona, V. Škare Ožbolt, S. Reljić i general P. Stipetić – bili toga četvrtka, 3. kolovoza 1995., u Ženevi na pregovorima s krajiškim Srbima, Škare Ožbolt mi je odgovorila: “Hrvoje Šarinić je, naravno, znao za sve to. I ministar obrane Gojko Šušak također. Ministar vanjskih poslova Mate Granić, s druge strane, nije znao…”
I, naposljetku, na moje posljednje potpitanje, što bi se dogodilo da pobunjeni Srbi u Ženevi nisu rekli svoje odlučno “ne” na hrvatsku ponudu, odnosno bi li vojno-redarstvena operacija Oluja doista bila pokrenuta onako kako je to prvotno bilo detaljno isplanirano, Vesna Škare Ožbolt mi je dala ovakav odgovor: “Opet bismo mi poduzeli akciju. Naravno, jer je sve bilo spremno. Ovo u Ženevi bila je ipak samo predstava pred međunarodnom zajednicom. Mislim, predstava… Bio je to još jedan dokaz našeg uvjeravanja međunarodne zajednice da pobunjeni Srbi ne žele povratak u sastav Hrvatske. I da je sada dosta!”
Težak posao
Ovoliko od glavne pregovaračice u hrvatskom pregovaračkom timu Vesne Škare Ožbolt. A sada da vidimo kako mi je poslijepodnevni tijek (nakon stanke za ručak) hrvatskih pregovora s kninskim Srbima, toga četvrtka 3. kolovoza 1995. u Ženevi, opisao vođa hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić: “Ja nikad prije nisam sjedio sa Stoltenbergom. I nisam ni slutio kako će on voditi te pregovore. Mislio sam da ćemo mi odmah sa Srbima sjesti za pregovarački stol. Bio sam stoga u užasnom šoku kad sam vidio kako je to krenulo. Prolazi dan, znam dokad moram javiti predsjedniku Tuđmanu da ‘nema ništa’ (tj. javiti mu da su kninski Srbi odgovorili na naše prijedloge s ‘ne’), a ne mogu ništa učiniti… Stoltenberg nas je razvukao cijeli dan. I još mi kaže: ‘Vi ste, Iviću, mladi, pa dajte si uzmite još malo vremena, odite se još s Tuđmanom konzultirati!’ To je taj gard. Imaš jednog starog, iskusnog diplomata, prepredenog, ispred sebe, a ja sam tada imao 34 godine… Međutim, odgovorio sam mu: ‘Ne, ne, gospodine Stoltenberg. Ja imam sve ovlasti za pregovore, ne trebam nikakve konzultacije!’ Stoga i nisam tijekom toga dana nazivao predsjednika Tuđmana u Zagreb i poručivao mu: Srbi ovo, Srbi ono… Ništa. Eto, to je za mene stvarno bio jedan vrlo izazovan, težak posao. Imao sam u svojoj političkoj karijeri puno zadaća, ali ovo je bilo najteže što sam imao odraditi. Netko bi sa strane rekao: pa dobro, ipak je to bila jedna formalnost. Ali ne, to je bilo mnogo, mnogo kompliciranije… Međutim, sve je bilo vanjskopolitički kristalno čisto, u odnosu na pobunjene Srbe u Hrvatskoj. S našim odlučnim stavom: ponudili smo vam pregovore, odnosno pregovarali smo tako da smo vam dali prijedloge za mirno rješenje, vi ste ih odbili – mi smo išli vojno. Točka. To je čista situacija. To je tako bilo.”
Svoje je svjedočenje Ivić Pašalić kompletirao riječima: “Znam, dakle, sve, znam svaki detalj, znam zašto, i to najkasnije do 18 sati, treba moj odgovor Tuđmanu iz Ženeve… A cijeli mi je dan prošao u tome da nas Stoltenberg voza iz sobe u sobu. I kad smo napokon sjeli za pregovarački stol, odahnuo sam, rekavši sam sebi: ‘Dobro je, Iviću, sad više ne može biti nikakvih iznenađenja!’ Jer bilo mi je jasno što će Srbi, i kako, odgovoriti. Taj naš sastanak za zajedničkim stolom, u poslijepodnevnom dijelu programa, bio je vrlo kratak – iako smo se u ženevskoj vili Saugy sveukupno bili zadržali dobrih sedam ili čak sedam i pol sati, računajući da smo krenuli u 10 sati prijepodne. Kad smo mi, članovi hrvatskog izaslanstva, iznijeli svoje prijedloge, netko je od Srba dobacio, onako sa strane: ‘Pa to je ucjena, to je neprihvatljivo!’ A nama je jedino i trebao srpski odgovor ‘ne’ na ono što smo mi bili iznijeli. I meni je doista laknulo kad sam još iz Ženeve predsjedniku Tuđmanu mogao poslati poruku na temelju koje je on taj čas mogao donijeti odluku: ‘Srbi su odbili naše prijedloge i mi sad idemo vojno!’ Da ja Tuđmanu iz Ženeve nisam javio ‘odbili su’ – ili da se to nije dogodilo taj dan – ne mogu sada sa stopostotnom sigurnošću reći koja bi bila odluka Franje Tuđmana, ali gotovo sigurno Oluje tog dana (4. kolovoza 1995. rano ujutro – op. aut.) ne bi bilo! A sve je bilo spremno, samo se čekala naredba vrhovnog zapovjednika…”
Zadnje granate
Na kraju svojega opisa tijeka i sadržaja hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, tj. kako je od krajiških Srba uspio ishoditi njihovo konačno i neopozivo “ne”, Ivić Pašalić mi je otkrio i odakle je, i na koji način, uspio javiti hrvatskom predsjedniku Tuđmanu da je njegov zadatak besprijekorno izvršen: “Čim sam od srpskih pregovarača dobio taj njihov ‘ne’, što je bilo jedino radi čega smo mi, tj. naše, hrvatsko izaslanstvo, došli u Ženevu, završio sam taj naš sastanak riječima: ‘Za nas su, gospodo, ovi razgovori završeni!’ I ja se te iste sekunde dižem od stola, znajući da se vani, ispred vile Saugy, okupio poveći broj hrvatskih novinara, iz raznih hrvatskih novinskih redakcija i s HTV-a, kojima sam se morao obratiti s unaprijed pripremljenom izjavom za medije. A onda smo nas četvero članova hrvatskog izaslanstva odjurili autom u hrvatsko veleposlanstvo u Ženevi, da bih s onoga zaštićenog telefona razgovarao s predsjednikom Tuđmanom. I ja ga zovem i kažem mu: ‘Gospodine predsjedniče, nažalost, Srbi nisu prihvatili naše prijedloge!’ Bila je to šifra kojom sam Tuđmanu javio da je sve završilo O. K., jer sam računao da svi prisluškuju taj telefon, neovisno o tome što je to bila zaštićena veza. A Tuđman mi je na to odgovorio: ‘Dobro, Iviću, hvala. Dolazi što prije za Zagreb!’”
Legendarni pilot progovorio o danima Oluje: ‘Mi nismo osvajali, mi smo oslobađali’
Pašalić mi je na samome kraju svojega iskaza rekao: “Dođem u Zagreb, javim se predsjedniku Tuđmanu i ispričam mu sve kako je bilo. Budući da sam te večeri imao poziv HTV-a na gostovanje u tada vrlo gledanoj političkoj emisiji ‘Slikom na sliku’ (voditelj Goran Rotim – op. aut.), upitao sam Tuđmana mogu li otići i mogu li u toj emisiji biti malo grublji – s obzirom na to da je u TV dnevniku te večeri bilo objavljeno da je u napadu na Dubrovnik toga dana, 3. kolovoza 1995., srpska granata pobila troje djece, dok je nekoliko mladih ljudi bilo ranjeno. Tuđman mi je odgovorio: ‘Možeš, Iviću, samo pazi što govoriš!’ I ja sam u TV emisiji izjavio: ‘Ovo su zadnje srpske granate koje su pobile hrvatsku djecu!’ Ne može biti preciznije kad kažem da su to zadnje. Pametnima je na temelju toga bilo – kasnije su mi pričali – jasno da će se nešto dogoditi. Iako za samu Oluju, koja će početi za samo nekoliko sati, još nitko nije znao. Ne samo u široj javnosti, u tom je trenutku pola Vlade, ministara itd., još bilo na godišnjem odmoru. Nisu ljudi ništa znali. To je uistinu bilo vrlo tajnovito…”
Počinje Oluja
A evo, naposljetku, kako je završetak hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, kao i ono što je uslijedilo neposredno nakon toga, doživio i treći član hrvatskog izaslanstva, tadašnji šef tajne policije RH Smiljan Reljić (po onome kako mi je on to ispričao u našem razgovoru u Zagrebu 6. lipnja 1924.): “Kad smo mi i Srbi konačno sjeli za stol, imao sam osjećaj da to nije bio neki čvrsti, formalizirani sastanak iz kojega bi se mogli izvući neki zaključci. Moj je doživljaj bio da je to jedna stihija u kojoj oni (pobunjeni Srbi – op. aut.) ne prihvaćaju ništa od ovih uvjeta koje smo mi stavili pred njih: povratak u sastav Hrvatske i predaju oružja. U jednom se trenutku čak počelo razgovarati o tome hoćemo li mi i sutra ponovno doći u Ženevu, s obzirom na to da na pregovorima nismo postigli nikakav ozbiljan rezultat. Ja inače ne volim letjeti avionom, pa kad se počelo spominjati da bismo se sutradan opet trebali pojaviti u Ženevi, rekao sam Vesni Škare Ožbolt: ‘Vi se vraćajte, ja se sigurno neću vraćati!’”
Sam trenutak povratka u Zagreb, oko 9 sati navečer, Smiljan Reljić mi je ovako opisao: “Kad smo sletjeli, svi mi članovi hrvatskog izaslanstva otišli smo k predsjedniku Tuđmanu, da mu referiramo kako je bilo u Ženevi. U Uredu predsjednika na Pantovčaku upravo je završavala sjednica VONS-a, na kojoj je bila formalizirana odluka državno-političkog vrha RH o pokretanju vojno-redarstvene operacije Oluja. S Tuđmanom je na Pantovčaku tada bio i Ivan Aralica. Nakon što je Ivić Pašalić podnio Tuđmanu izvještaj o rezultatu pregovora u Ženevi, tj. da mi ondje nismo napravili de facto ništa i da su Srbi sve odbili, Tuđman je rekao: ‘Dobro, kad ne prihvaćaju, onda ujutro počinje koncert!’ Time je rekao da sutradan, u petak 4. kolovoza u 5 ujutro, počinje Oluja. Malo poslije, kad je sve to završilo, pitam generala Petra Stipetića: ‘Pero, kamo ti sada ideš?’ On kaže: ‘Idem na svoje izdvojeno zapovjedno mjesto.’ Mislim da je išao u Ogulin. Znao sam i prije leta u Ženevu da smo mi u nekoj pojačanoj pripravnosti glede operacije Oluja. I moj je doživljaj Oluje bio taj da se ja s njom vraćam doma. U svoj Drniš došao sam 4. kolovoza navečer, a 5. kolovoza bio sam pored svoje spaljene kuće…”
Ali priča o hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi, u četvrtak 3. kolovoza 1995., nije time bila završena. Ovdje, na hrvatskoj strani, nedostaje još jedan krunski svjedok. Vesna Škare Ožbolt u našim mi je razgovorima, u travnju i lipnju 2024., više puta napomenula da se svakako moram vidjeti i s tim čovjekom, visokim dužnosnikom u vojnoobavještajnoj zajednici RH u ono vrijeme, pa da mi on ispriča i jednu drugu, čak i najobavještenijim ljudima u Hrvatskoj apsolutno nepoznatu stranu svih tih događaja (kao i njihovu širu i užu pozadinu). Ovako mi je rekla:
“S nama je u Uredu predsjednika stalno bio u kontaktu načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga RH Davor Domazet Lošo. Zamolite ga neka vam on ispriča kako su on i njegovi suradnici, naši vojni obavještajci, pratili komunikaciju Slobodana Miloševića s Milanom Martićem i njegovim ljudima u Kninu. Oni su prikupili puno informacija koje su nam puno pomogle da dođemo do pravih odluka. Davor Domazet puno zna. On je pratio i snimao Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića (šefa tajne službe Srbije – op. aut), Frenkija Simatovića (drugog čovjeka SDB-a Srbije – op. aut.), Milana Martića (trećeg predsjednika RSK – op. aut.), Boru Mikelića (predsjednika Vlade RSK – op. aut.)… A pratio je i vojnu paradu održanu na Vidovdan 1995. u Slunju…”
Ključne spoznaje
Admiral Davor Domazet Lošo rodio se u Sinju 1948. On je neka vrste metafore ili sinonima za old school u Hrvatskoj vojsci – imamo li na umu činjenicu da je završio sve jugoslavenske vojne škole, uključujući i Ratnu školu, školu strategije u Beogradu. Po svom temeljnom pristupu, Domazet Lošo je prije svega strateg. Za njega je strategija srce i duša vojnog i vojnoobavještajnog pristupa stvarima. Bio je sudionik i planer glavnih vojnih operacija Oružanih snaga RH od početka do završetka Domovinskoga rata.
Obavještajna služba Glavnog stožera OS RH, na čelu koje je bio admiral Davor Domazet Lošo, prisluškivala je, uz ostalo, i razgovor srpskog izaslanstva iz RSK u Ženevi s čelnim političkim ljudima iz Beograda – toga kritičnoga četvrtka, 3. kolovoza 1995., dok su se u ženevskom dvorcu Saugy, pod pokroviteljstvom Stoltenberga i Ahrensa, odvijali hrvatsko-srpski pregovori. Ono do čega se došlo tim prisluškivanjem Domazet Lošo mi je opisao ovim riječima (u našem razgovoru što smo ga vodili na terasi Zagrebačke pivovare u Ilici 8. srpnja 2024.): “Tijekom tih pregovora u Ženevi članovi delegacije RSK, koju je predvodio general Mile Novaković, javljaju u Beograd da sve ide dobro, tj. da Hrvati ne pristaju na dogovor. Srbima je, dakle, išao u prilog onaj hrvatski ultimatum – koliko god je on na prvi pogled bio njima neprihvatljiv. Na temelju te informacije, koje smo se domogli tim tajnim prisluškivanjem, mi smo, u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera OS RH, došli do nekoliko ključnih spoznaja i zaključaka. Među njima je najvažniji bio taj da Oluju žele i jedni i drugi – i Hrvati i Srbi! Srbi su željeli da mi ne pristanemo na dogovor, dok smo mi, Hrvati, tj. predsjednik Franjo Tuđman, bili na stajalištu da možemo i trebamo pregovarati, ali da sa Srbima nema dogovora. I jednoj i drugoj strani, dakle, odgovaralo je da do dogovora ne dođe! Hrvatima jer je sve bilo spremno za Oluju, koja će početi 4. kolovoza u 5 sati, a srpskoj politici, a time i britanskoj, da dođe do velikog broja srpskih žrtava!”
Britanska teza
Bio je listopad 1993., nešto manje od dvije godine prije Oluje. Vojnoobavještajna uprava RH, na čelu s admiralom Davorom Domazetom Lošom, došla je do sadržaja tajnog sastanka političkih predstavnika Velike Britanije, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, generala Momčila Perišića. Domazet Lošo: “Na tom su sastanku Britanci rekli da će Velika Britanija voditi takvu politiku kojom će prisiliti predsjednika RH Franju Tuđmana da mora ići u oslobađanje okupiranih područja RH, tj. Krajine. U tom slučaju, rečeno je, zadaća srpskih snaga i srpske politike bit će da učine tako da Hrvati pobiju 40-50 tisuća Srba. To bi bilo okarakterizirano kao genocid – jer bi bila riječ o oko 25 posto od ukupnog broja žitelja na okupiranom području zahvaćenom Olujom. I to bi onda značilo da su Hrvati genocidan narod te da samim time nemaju pravo na svoju državu. To je poznata britanska teza – da smo mi, Hrvati, genocidni.”
S tom je informacijom načelnik Vojnoobavještajne uprave OS RH upoznao hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika HV-a Franju Tuđmana, kao i ministra obrane Gojka Šuška. Tuđman je onda dao zapovijed načelniku Glavnog stožera OS RH, generalu Janku Bobetku, da izda zapovijed admiralu D. Domazetu Loši da u Vojnoobavještajnoj upravi OS RH razradi zamisao za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a. I zamisao je razrađena…
Razgovor na Cvjetnom trgu
Upitao sam Smiljana Reljića koji mu se od svih tih pregovora posebno urezao u pamćenje. Odgovorio je: “Možda oni s Veljkom Džakulom, srpskim političarom iz zapadne Slavonije (V. Džakula rođen je 1955. u Pakracu; bio je potpredsjednik Vlade RSK nakon izbora 1992. i predsjednik Srpskoga demokratskog foruma od 1995. – op. aut.). Mjesec ili mjesec i pol dana prije operacije Bljesak, u proljeće 1995., poslao sam Džakuli pismo u kojem sam izašao s prijedlogom da nam pomogne da na miran način reintegriramo zapadnu Slavoniju u sastav Republike Hrvatske. Jer, raspolagali smo informacijom da Džakula ima određenih nesuglasica s političkim vrhom RSK. On je, međutim, to odbio, s obrazloženjem da još nije vrijeme. Kasnije je tvrdio – to je bilo prije nekih 6-7 godina – da nije bio siguran je li u tom mojem pismu bio moj potpis. O tome smo bili razgovarali na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Mislim da nije govorio istinu…
Generalova zasjeda uz Ženevsko jezero
Ja i Pero Stipetić – ispričao mi je Smiljan Reljić – imali smo u glavi da, u tom dvorcu Saugy u Ženevi u kojem su se odvijali pregovori, pokušamo nekako prići generalu Novakoviću, s kojim smo već imali izgrađen odnos. Pa da, možda, učinimo korak-dva dalje u tim našim pregovorima. Međutim, nismo uspijevali doći do Srba, jednostavno nam to nisu dopustili. Dugo smo čekali u parku u sklopu dvorca, mislim da se odande vidjelo Ženevsko jezero. Srpska je delegacija bila udaljena od nas nekih 40 metara. I mi smo se, Pero Stipetić i ja, u jednom trenutku pokušali nonšalantno približiti Srbima, barem da ih pozdravimo, da pitamo kako su. Ali onda se, iznenada, pojave policajci sa psima te nam zapriječe bilo kakav dodir! I mi se jednostavno nismo mogli približiti jedni drugima, ni kao ljudi niti kao pregovarači…
Značenje pojma shuttle diplomacy
O značenju pojma shuttle diplomacy može se danas puno toga pročitati na internetu. Na engleskoj Wikipediji taj se pojam tumači ovako: “U diplomaciji i međunarodnim odnosima, shuttle diplomacy je radnja vanjske strane (u ovome konkretnom, ženevskom slučaju radnja T. Stoltenberga i G.-H. Ahrensa – op. aut.) koja služi kao posrednik između principala u sporu, bez izravnog kontakta između principala.” Taj je izraz, piše na Wikipediji, prvi put primijenjen kako bi se opisali napori američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, počevši od 5. studenoga 1973., koji su onemogućili prekid arapsko-izraelskih neprijateljstava nakon Jomkipurskog rata.
U Wikipediji se posebno napominje kako pregovarači često koriste shuttle diplomacy “kada jedan ili oba principala odbijaju priznati drugoga prije obostrano željenih pregovora”.
Ministar vanjskih poslova u vrijeme Oluje Mate Granić, u našem razgovoru 24. lipnja 2024., pojam shuttle diplomacy definirao mi je kao način pregovaranja u kojem se – kako se točno izrazio – “pregovara s jednom i s drugom stranom posebno, dok se ne stvore uvjeti da se nađu zajedno”. Odnosno, dok se ne stvore uvjeti da se “nađu na istome, tj. da se dogovore”.
Na kraju sam bio vrlo nervozan
Ivić Pašalić mi je, u svom opisu poslijepodnevnog dijela ženevskih pregovora, još istaknuo: “Ja sam na jedvite jade ishodio da sjednemo zajedno sa srpskom delegacijom. Jer kad mi je Stoltenberg počeo predlagati da se vratimo u Zagreb i obavimo nekakve naknadne konzultacije s Tuđmanom, shvatio sam da on vrlo vjerojatno sve zna. To jest, da zna za naše planove za Oluju. Pa sam mu rekao: ‘Nemam ja što ići u Zagreb, imam puni mandat predsjednika Tuđmana, imam vrlo jasne ovlasti za pregovore, prema tome, nema nikakvih razloga da se vraćam u Zagreb! I tražim direktne pregovore sa srpskom delegacijom!’ To je već bilo u kasnim poslijepodnevnim satima, s generalom Novakovićem i ostalima. Na kraju sam bio vrlo nervozan. Jer bilo mi je itekako jasno da se bez moje poruke i javne objave predsjedniku Tuđmanu da su Srbi odbili naš prijedlog ne može donijeti formalna odluka da krene Oluja!”
Ključan je bio faktor iznenađenja
Ivić Pašalić mi je otkrio i o čemu je razmišljao u Ženevi kada su napokon sjeli za pregovarački stol. “Oni nisu imali u peti da ćemo mi ići vojno! Siguran sam da nisu… Ljeto, Vlada RH na raspustu, međunarodna zajednica, veleposlanici – svi su faktori bili na njihovoj strani te su bili sigurni da mi nećemo ići. To je klasična psihologija. A sad – ti stvarno kreneš. I oni kažu: ‘Uh, kvragu, pa krenuli su!’ Ključan je, dakle, tu bio faktor iznenađenja, uključujući i to iznenađenje da se u Knin dođe iza leđa, s one strane Dinare, s bosanskohercegovačke strane. A momci, hrvatski vojnici, visoko motivirani, istrenirani, pripremljeni… Znači, to je stvarno bilo briljantno isplanirano.”
Nastavlja se…
Komentari
odražavaju
stavove
njihovih
autora,
ali
ne
nužno
i
stavove
portala
Dnevno.hr.
Molimo
čitatelje
za
razumijevanje
te
suzdržavanje
od
vrijeđanja,
psovanja
i
vulgarnog
izražavanja.
Portal
Dnevno.hr
zadržava
pravo
obrisati
komentar
bez
najave
i/li
prethodnog
objašnjenja.
