Neviđeni udar na hrvatske umirovljenike: Drastično poskupljuje usluga bez koje mnogi ne mogu

Jedna od najopćenitijih, ali i najporaznijih istina o Hrvatskoj jest ona da smo zemlja staračkog stanovništva, zemlja kojom hara “bijela kuga”, što znači da nam je godišnji broj umrlih veći od broja novorođenih. Posljedično tomu, raste i potreba za smještajem starijih osoba u specijaliziranim ustanovama, naročito domovima, gdje će dostojanstveno dočekati kraj svojih života. Nažalost, posljedica višedesetljetnog ignoriranja ove teme od države dovela je Hrvatsku u situaciju da u ogromnom postotku ovisi o privatnicima kada su takve usluge posrijedi jer je čak oko 70 posto starijih i nemoćnih osoba smješteno u domovima čiji su vlasnici privatne osobe. Problem nastaje, logično, zato što su privatnici prisiljeni raditi po zakonima tržišta, ne mogu računati da će njihov manjak pokriti proračun nekog grada ili županije, pa sve troškove snose sami.

Rezultat je panika koja je ovih dana zavladala u medijima nakon što je objavljeno da su cijene pojedinih domova porasle i do 60 posto. Iako presjek našeg istraživanja daje podatak da je poskupljenje ipak na razini od 15 do 20 posto, kada se uzme u obzir i da se na mjesto u domovima čeka po više od deset godina, postaje jasno da ni životna ušteđevina ni prodaja stana, uz mirovinu, nisu dovoljni za dostojanstvenu starost u nekom domu. Podaci Fine kazuju, pak, kako su prihodi domova lani rasli gotovo 28 posto, što je također indikativno želimo li doznati rast cijena, a rashodi oko 23 posto, no zanimljivo je da im je dobit udvostručena i iznosi kumulativno iznad 12 milijuna eura u 2024.

U Hrvatskoj djeluje ukupno 670 pružatelja usluga smještaja starijim osobama, od toga su samo tri državna doma, 45 je pružatelja čiji je osnivač jedinica područne ili regionalne samouprave (tzv. decentralizirani domovi), te 622 pružatelja usluga smještaja za starije (privatni domovi – drugi osnivači) koji su upisani u Registar pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi. Ukupan smještajni kapacitet na razini zemlje je 31.020 mjesta, a od toga je 204 mjesta u domovima čiji je osnivač Republika Hrvatska, 11.147 mjesta u decentraliziranim domovima čiji je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave ili Grad Zagreb te 19.669 mjesta kod pružatelja usluga drugih osnivača (privatni domovi).

Nema sigurnosti

Ovi podaci, dostavljeni nam iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, ponajbolje ilustriraju srž problema te odgovaraju na pitanje kako je moguće da je cijena javnog (gradskog) doma u Zagrebu 500 eura, a u siromašnoj Petrinji dvostruko viša – tisuću eura. Bogatiji gradovi, jednostavno je, izdašnije sufinanciraju smještaj svojih starijih sugrađana, što je donekle i paradoksalno jer su u manjim sredinama i mirovine korisnika kojima bi trebali pomoći u namirenju cijene doma niže nego u Zagrebu.

Za bolje razumijevanje izvest ćemo računicu koja uključuje prodaju vlastite nekretnine za namirenje troškova smještaja u domu. Stariji stan od pedesetak kvadrata u Zagrebu moguće je prodati za najmanje 150.000 eura, što vam omogućava 25 godina smještaja u zagrebačkom gradskom domu, ali samo 12 godina i šest mjeseci u petrinjskom. Da nevolja bude veća, logično je da petrinjskom domu stremite ako ste iz tog dijela zemlje, no stan iste veličine u Petrinji možete, uz mnogo sreće, prodati za stotinjak tisuća eura, što vam daje tek malo više od šest godina u domu, a to definitivno nije neka sigurnost i jamstvo da ćete do smrti biti na toplome i imati što jesti.

No zašto su se uopće cijene tako naglo promijenile i što je dovelo do krize zbog koje neki korisnici više neće moći plaćati (pre)skupe domove te kako je svemu tome kumovala država? To nam je otkrilo više sugovornika iz javnog i privatnog sustava s kojima smo proteklih dana razgovarali, a koji smatraju da je došlo do točke pucanja te da se sada vidi na koliko je klimavim nogama cijeli sustav zbrinjavanja starijih osoba. Željko Kastelan vlasnik je triju staračkih domova s više od 200 štićenika te 70 zaposlenih s vanjskim suradnicima. Kaže kako je cijene i on bio prisiljen korigirati te su one u posljednjih nekoliko godina narasle za ukupno oko 30 posto, ali kaže da je to rezultat niza faktora.

Ogromni problemi

Prvo, domovima su drastično postrožene mjere sigurnosti nakon tragedije u privatnom polulegalnom domu u Andraševcu, gdje je pandemijske 2020. živo izgorjelo šestero ljudi. Sada svi domovi moraju imati specijalne raspršivače vode (sprinkler-sustave), vatrodojavne sustave, ali osim sigurnosti, postrožene su i druge mjere, domovima se nalaže ugradnja skupih pročišćivača za otpadne vode itd. Dodatno poskupljenje očekuje se iduće godine, a moglo bi biti još drastičnije. Naime, 2022. na snagu je stupio novi zakon o socijalnoj skrbi koji je dramatično promijenio uvjete poslovanja privatnim domovima. Domovi za starije u Hrvatskoj do početka 2025. morali su se u potpunosti uskladiti s novim standardima.

To konkretno znači da moraju osigurati dovoljan broj kvalificiranih djelatnika, s jasno definiranim radnim mjestima i propisanom stručnom spremom, te imati organiziranu 24-satnu skrb i stalno prisutno medicinsko osoblje. Prostor doma mora biti prilagođen novim normama – od veličine soba i zajedničkih prostorija do sigurnosnih izlaza, pristupačnosti osobama s invaliditetom i tehničkih uvjeta poput ventilacije i osvjetljenja. Svaki dom mora donijeti nove pravilnike o prijmu i otpustu korisnika, zaštiti njihovih prava te unutarnjoj sistematizaciji, a svi ti dokumenti moraju biti usklađeni s državnim propisima. Obavezno je voditi točne evidencije o korisnicima, uslugama i financijama te redovito izvještavati ministarstvo, a zauzvrat će dobiti licenciju. No, do kraja iduće godine moraju “nestati” i obiteljski domovi s, primjerice, 200 korisnika. Zakon ih tjera da više ne budu “obiteljski domovi”, nego da se preregistriraju bilo u dom za starije ili u ustanovu za pružanje usluga u socijalnoj skrbi. Zakon tako želi stati na kraj takozvanim “obiteljskim” domovima, što bi trebao biti pojam za manje, intimnije smještaje, a u njima budu stotine korisnika. Sve to povlači nove troškove koji se nemaju kako naplatiti nego povećanjem cijena smještaja.

“Posljedica je da se mali domovi masovno zatvaraju, jer danas s nekih dvadeset, trideset korisnika više ne možete biti solventni. Drugo, ja vlastitim novcem moram pokriti sve troškove poslovanja doma, a to nisu samo redovni troškovi, koji su enormno rasli. Svi vidimo kakve su cijene hrane i drugih potrepština u trgovinama, a sve te cijene plaćaju i domovi za hranu i druge potrebe svojih korisnika. Sada zamislite situaciju u kojoj krov počne prokišnjavati. Ako nemam rezervu na računu, mogu zatvoriti dom jer se dalje ne može raditi… Postoje i drugi, ogromni problemi. Radnu snagu nemoguće je pronaći, dobar njegovatelj danas ima oko tisuću i pol eura mjesečne neto plaće, medicinsko osoblje još više, dok je nekada to bio nezamisliv iznos. U svome domu imam nekoliko korisnika za koje mi plaća država, oni su za mene čisti gubitak ili eventualno pozitivna nula jer država za njih plaća do najviše 800 eura mjesečno, a cijena smještaja, da bi se pokrili osnovni troškovi, ne može biti ispod 1200 eura mjesečno”, kaže Kastelan.

Obitelj plaća koliko može

Dok su privatni domovi morali dizati cijene smještaja, oni čiji su osnivači gradovi i županije uglavnom nisu pretjerivali već je razlika pokrivena iz proračuna. Doris Ivanković, ravnateljica pulskog doma “Alfredo Štiglić”, kaže nam kako imaju ukupno 16 kategorija cijena, ovisno o vrsti smještaja, a iznosi variraju od 491 do 963 eura, koliko košta mjesto u jednokrevetnoj osobi za skrb o osobi s demencijom ili drugim težim stanjima. “Cijene smo posljednji put dizali 1. ožujka prošle godine, i to prosječno 15 posto. Zasad nemamo odluku da bi osnivač, Istarska županija koja ima još četiri doma, mijenjala cijene, ali nije nemoguće s obzirom na porast troškova”, rekla nam je Ivanković. Slična je situacija i u Osijeku te Splitu, gdje su osnivači također županije.

“Početkom 2024. korigirali smo cijene, a zasad nema naznaka da ćemo ih do kraja godine dizati”, neslužbeno su nam rekli u osječkom domu za sarije, gdje je cijena jednokrevetne sobe 475 eura. U splitskom domu za starije cijene su se ove godine mijenjale na lokaciji Zenta, no za samo nekoliko eura, te sada iznose od 746 do najviše 841 euro za četvrti stupanj. Županijski javni domovi neće imati dodatne troškove zbog usklađivanja s novim zakonom, govore nam.

No liste su problem. Za mjesto u neka od tri državna doma najbolje se predbilježiti tamo negdje nakon vjenčanja, a država smještaj omogućuje i određenom broju ljudi koji su u javne i privatne domove smješteni rješenjem nekog od zavoda za socijalni rad. Takvih je u Hrvatskoj 3648, od čega su 24 osobe u državnim domovima, 2203 osobe u decentraliziranim javnim domovima te 1321 osoba kod privatnika. Riječ je o ljudima s niskim ili nepostojećim primanjima te o trajno nesposobnim osobama, bilo da je riječ o tjelesnim ili psihičkim oštećenjima. Takve osobe imaju pravo na smještaj koji najvećim dijelom pokriva država, a obitelj sudjeluje po principu “koliko može”.

Rješenje zavoda

“Majka ima manje od 15 godina radnog staža te je poslana u prijevremenu invalidsku mirovinu koja je prije deset godina, kada je morala u dom jer ja radim i ne mogu se 24 sata brinuti o njoj, bila 1550 kuna. U međuvremenu je ta mirovina porasla na oko 340 eura, no ona u potpunosti ide za pokrivanje troška doma, a država pokriva ostatak te su i od mene tražili sudjelovanje. No čini mi se da tu nema naročitih pravila. Doslovce je razgovor tekao – koliko možete platiti? Možete li makar 100 eura?”, prepričava nam žena čija je majka već deset godina u jednom takvom privatnom domu. Tih 100 eura plaća i zasad, kaže, zavod nije tražio da poveća izdvajanje za majčin smještaj.

“No jednom sam nekoliko mjeseci kasnila s plaćanjem jer mi je ovrha ‘pojela’ dio plaće. Stiglo mi je pismo s opomenom pred ovrhu, a u razgovoru sam upozorena i da bi mi majka mogla ostati bez prava na smještaj. Bila sam očajna, no uspjela sam podmiriti dugove”, kazuje naša sugovornica. Ona i njezina majka spadaju među one sretne koji su uspjeli ishoditi rješenje nadležnog zavoda. Drugi su prepušteni nesmiljenom tržištu, a i ovdje nas demografski trendovi upozoravaju da budućnost ne donosi ništa dobro. Naime, privatni domovi koštaju od 1200 do više od 2000, nekada i 3000 eura za smještaj u jednokrevetnoj sobi. Pojedini domovi u rangu su državnih, dok neki izgledaju kao hoteli visoke kategorije, pa u skladu s kvalitetom usluge formiraju i cijene. No, kako se slikovito izrazio jedan naš sugovornik, “lakše je majci koja ima četvero dobrostojeće djece, pa svatko od njih izdvoji dio, nego onoj koja ima sina jedinca koji radi za minimalac”. Danak još jednom plaćaju oni najsiromašniji među nama.

Za neke je rješenje inkluzivni dodatak, koji u nekim slučajevima, ovisno o vrsti i stupnju tjelesnog ili mentalnog oštećenja, može dosezati i do 900 eura, no nakon što je Jutarnji list objavio da je 15.000 ljudi u Hrvatskoj umrlo čekajući da im birokracija odradi papire za taj dodatak, na tu se temu dalje nećemo posebno osvrtati.

Brojke ne trpe

“Ministarstvo ima ukupno sklopljena 104 ugovora o pružanju socijalne usluge smještaja s pružateljima usluga drugih osnivača, tzv. privatnim domovima, a ugovoreno je ukupno 1321 mjesto. U 2025. godini povećan je iznos financijskih sredstava za decentralizirano financiranje 45 domova za starije, i to za 16 posto u odnosu na prethodnu godinu. Iz državnog je proračuna u razdoblju od 2016. do danas u sklopu decentraliziranih sredstava dodijeljeno više od 234 milijuna eura”, kažu iz ministarstva.

Upravo u ovih 16 posto nalazimo, zapravo, realan prosjek rasta domskih cijena jer neslužbeno doznajemo kako se povećanje izdvajanja od 16 posto u odnosu na lani ne odnosi na povećan broj korisnika, nego baš na više cijene domova. To su oni domovi koji posluju s državom, a koje država plaća oko 800 eura po korisniku. Najteže je svakako onima bez djece ili drugih članova obitelji koji bi se skrbili o njima.

“I nama je, kao ljudima, teško kada ih gledamo jer im cijela mirovina odlazi na plaćanje smještaja. Drugima članovi obitelji donose slatkiše, vitamine, kozmetičke proizvode i druge sitnice, nekima i cigarete, odvode ih kući na blagdane… Oni ostaju sami. Žao nam je tih ljudi, kada je netko u malenom domu kao što je naš pet, deset, pa i više godina, mi smo kao jedna obitelj. S druge strane, brojke ne trpe… Struja, plin, voda, hrana, a da ne govorimo o trošku medicinskih sestara, njegovatelja, čistačica, sve je poskupjelo iznad svake mjere i vlasnici domova više nemaju nikakve zarade, zato su neki i zatvorili vrata, pa čak i završili u dugovima”, opisuje nam poslovanje iznutra jedan od vlasnika doma u okolici Zagreba. Srđan Špančić godinama je bio ravnatelj domova za starije te je jedan od najupućenijih u ovu problematiku, a iako se sada ne bavi tim poslom, dobro poznaje sve aktere i probleme.

Liste čekanja

“Vidite, što je meni zanimljivo, nezadovoljni su i korisnici i vlasnici domova, a kada se sve stavi na papir, lako je razumjeti i jedne i druge. Korisnici se žale da im mirovine i primanja djece više ne mogu pokriti osnovne troškove i to je jasno. Ljudi rade, imaju djecu, puno im je sada odjednom davati 100, 200 ili čak i više eura mjesečno nego što su dosad davali. Onda sjedneš s vlasnicima doma pa se uhvatiš za glavu. Radio sam studije izvedivosti, računica je da mali dom s oko 30 korisnika nema šanse opstati ako mjesečno nema cijenu od oko čak dvije tisuće eura po korisniku. Pogotovo se na trošak odražava cijena zaposlenika jer je osoblje teško pronaći, a neki domovi koji se brinu za posebne kategorije korisnika moraju imati svog liječnika, katkada čak i psihijatra. To su vrlo visoko plaćena radna mjesta koja podižu trošak doma”, kaže nam Špančić.

Govorio je o tome, uostalom, na HRT-u i Damir Borić, ravnatelj petrinjskog doma za starije. “Prije dvije godine za plaće smo mjesečno trebali 70.000 eura, a danas između 170.000 i 180.000″, istaknuo je Borić u istoj emisiji u kojoj je ravnateljica Doma za starije Dubrava Jelena Mihelj iznijela podatak da je smještaj kod njih između 300 i 500 eura. No, unatoč velikim listama čekanja, Mihelj je u svom gostovanju na državnoj televiziji rekla i kako liste nisu stvarni pokazatelj koliko netko čeka na dom, a priča iza toga uistinu para srce. Naime, kada se neko mjesto isprazni, iz doma zovu prvog sljedećeg na listi. Ponekad okrenu i deset do petnaest brojeva prije nego što nađu nekoga. Pojedinci su se na liste upisali “prerano”, te se još osjećaju sposobnima brinuti o sebi i ne žele se odlučiti na tako važan korak i odseliti u se dom, no ima i onih koji su jednostavno umrli čekajući da im se oslobodi toliko željeno domsko mjesto.

Nije nepoznanica ni da se za mjesto u gradskom ili državnom domu “potežu veze”. Prije dvije godine pisali smo kako su se majka i svekar bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović preselili u jedan od elitnih javnih domova u državi, onaj na Lašćinskoj cesti u Zagrebu, iako se za taj dom čeka i do deset godina. Majka Dubravka Grabar u međuvremenu je preminula, svekar Ivo Kitarović još je živ, a nikad nije odgovoreno na pitanje kako su dobili mjesto u Zagrebu iako su iz Rijeke. Istovremeno, jedan muškarac iz Zagreba, posve onemoćao, svoje mjesto u zagrebačkom gradskom domu u Klaićevoj čeka punih jedanaest godina, a pozivu se sve manje nada.

Kolindina mama i Jakovljev tata u najboljem Domu za starije: Ima li elemenata za istragu?

Određivanje cijena

Borić je rekao kako njihov dom može primiti 190 korisnika, dok je na listi više od 1500 prijavljenih, a brojka raste. Kada je riječ o državnim domovima i njihovim cijenama, situacija nije ni približno tako dramatična, no njih je zanemarivo malo. Od 1. travnja 2025. nove ugovorene cijene veće su do šest posto u odnosu na 2024. godinu, kažu nam u nadležnom ministarstvu, te iznose od 587 eura za prvi stupanj korisnika do 1135 eura za korisnike četvrtog stupnja. Cijene po privatnim ugovorima sklopljenima s korisnicima pružatelji usluga određuju samostalno. Ministarstvo stoga ne može utjecati na određivanje cijena u privatnim domovima za korisnike koji su smješteni na temelju privatnog ugovora.

Pitanje je što država čini, što je trebala i što još može učiniti da se izbjegne scenarij koji nam sasvim realno prijeti, a to je da će domovi za nekoliko godina biti prisiljeni izbacivati na ulicu korisnike koji ne mogu platiti smještaj. Valja uzeti u obzir da je Hrvatska i ruralna zemlja te je u prošlosti bila dosta oslonjena i na agrarnu ekonomiju, zbog čega imamo veoma velik broj korisnika takozvanih poljoprivrednih mirovina.

“Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike kontinuirano radi na unapređenju jednakog pristupa korisnika socijalnim uslugama. Važno je naglasiti da je Vlada Republike Hrvatske posredstvom Nacionalnog programa oporavka i otpornosti i državnog proračuna osigurala sredstva za izgradnju 18 centara za starije osobe, procijenjene vrijednosti investicije od 159 milijuna eura. Na taj način pridonijela je i osiguravanju ravnomjerne regionalne rasprostranjenosti socijalne usluge smještaja starijim osobama, ali i ostalih izvaninstitucijskih usluga (primjerice, boravaka ili pomoći u kući). Očekivani rok dovršetka provedbe projektnih aktivnosti je lipanj 2026. godine. Osamnaest centara za starije osobe raspolagat će ukupnim smještajnim kapacitetom za 1849 korisnika (od toga za 256 oboljelih od Alzheimerove i drugih demencija) i kapacitetom izvaninstitucijskih usluga za 4549 korisnika. U tijeku je izgradnja centara u Dubrovniku, Našicama, Đurđevcu, Dugoj Resi, Nedelišću, Loboru, Vrpolju, Grubišnom Polju, Novskoj, Medulinu, Voćinu, Sv. Filipu i Jakovu, Kostreni, Drnišu, Senju, Velikoj Gorici, Pleternici i Vrgorcu”, odgovaraju iz resornog ministarstva.

Mala slova

Država, dakle, nema ambicija subvencionirati u većem iznosu smještaj starijih građana u privatnim domovima, a izgovor je uvijek nedostatak novca. Za Kastelana, to su prazne priče jer novca ima, ističe na jednome primjeru, očito i više nego dovoljno, ali se on ne koristi kako bi trebao. Što je tragičnije, govori nam, postoje slučajevi da je država imala na raspolaganju novac baš za ove potrebe, ali ga nije iskoristila i ta su sredstva propala.

“Prije godinu i nešto bio je raspisan natječaj za sufinanciranje gradnje domova za starije. Riječ je bila o sredstvima iz fondova Europske unije. Kao poduzetnik s višegodišnjim iskustvom u tom poslu, htio sam se javiti jer sam imao spreman projekt gradnje doma u Tuheljskim Toplicama. No pogled na ‘mala slova’ natječaja otkrio mi je o čemu se radi. Pisalo je da se na natječaj ne mogu javiti privatni vlasnici domova. Pa volio bih vidjeti tu osobu, tog mrzitelja privatnog poduzetništva, koji je raspisao takav natječaj. Ono što je najgore, a što se stvarno dogodilo, jest to da je, prema podacima koje sam dobio, oko 40 posto tog iznosa vraćeno Europi. Novac nije utrošen jer se javne ustanove nisu javile, a privatnicima nije bilo dopušteno da se prijave na natječaj”, zgraža se Kastelan.

Uistinu, nejasno je zašto država daje subvencije i poticaje za nepregledan niz aktivnosti, a ne za domove. Ne podcjenjujući nijedan posao i nijednog obrtnika, nije li suludo da je danas moguće javiti se na natječaj i dobiti novac za samozapošljavanje otvaranjem salona za uređenje noktiju, ali nije moguće povući novac koji Europska unija daje za gradnju domova za starije, dakle za nešto čega u Hrvatskoj kronično nedostaje.