Unatoč tome što su u medijima prikazani kao dijametralne suprotnosti, niti jedan od predsjedničkih kandidata ne može reći ne Izraelu
Posjet izraelskog premijera Benjamina Netanyahua Sjedinjenim Državama obilježen je mnogim stvarima, no većini analitičara je promaknula činjenica da je on dokazao da tko god bio u Bijeloj kući, zapadnoazijska strategija američke vlade ostat će na istom putu samouništenje. O tome svjedoči i odbijanje Washingtona da promijeni kurs i prihvati kompromis.
Američki korporativni mediji pokušali su prikazati Kamalu Harris i Donalda Trumpa kao suprotne strane, ali strategija koju su usvojile obje strane prema arapskom svijetu i široj regiji je nastojanje za hegemonijom kroz ofenzivni savez, oslanjajući se na Izrael kao predvodnik.
Strategija ‘arapskog NATO-a’
Pred kraj administracije Baracka Obame, američka vlada bila je suočena s teškim izborom u zapadnoj Aziji, ili težiti miru s Islamskom Republikom Iran ili formirati regionalni savez kako bi joj se suprotstavili, riskirajući sveopći rat. Rat protiv terorizma izazvao je smrt milijuna ljudi i koštao SAD trilijune, dok je samo ojačao odlučnost snaga koje se protive američkoj hegemoniji. Nakratko se činilo kao da je Barack Obama odlučio zagristi metak i prihvatiti realnost na terenu, potpisavši Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) s Iranom 2015., ali ta je nada u promjenu bila kratkog vijeka.
Tijekom preokreta Arapskog proljeća, SAD je pokušao naoružati revolucionarni žar regije i eliminirati arapske vlade koje su osporavale njegove regionalne ambicije. Ta je politika postala najočiglednija invazijom NATO-a na Libiju, koja je radila na svrgavanju predsjednika Moamera Gadafija i neuspjelim pokušajem uklanjanja Bašara Asada s vlasti u Siriji. SAD je također podržao multinacionalnu koaliciju predvođenu Saudijskom Arabijom za svrgavanje stranke Ansarallah (Houthiji) koja je preuzela vlast u jemenskoj Sani.
Uspon terorističke organizacije Daesh (ISIS) također je dao Sjedinjenim Državama savršenu priliku da opravdaju svoju izravnu prisutnost u Iraku u okviru operacije Inherent Resolve (OIR). Ipak, do 2016. američka vlada je zapela, održavala je više tajnih operacija diljem regije, kao i izravnu vojnu prisutnost u zemljama poput Afganistana, Sirije i Iraka kako bi poduprla povoljne režime, bez kraja na vidiku.
Kada je Donald Trump došao na vlast, odbacio je pristup pokušaja vojnog i diplomatskog pritiska kako bi se postigao ishod u kojem bi američka vlada ostala najveća sila u regiji. Jednostrano se povukao iz JCPOA, oštro sankcionirao Iran i nastavio s onim što je nazvao “Abrahamov sporazum,” radi na dovođenju Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), Bahreina, Maroka i Sudana u sporazume o normalizaciji s Izraelom.
Trumpova Bijela kuća odlučila je odustati od međunarodno prihvaćenog dvodržavnog rješenja za rješavanje pitanja Palestine, ne nudeći Palestincima nikakvu nadu za promjenu dok je također prkosila dugotrajnom stajalištu međunarodne zajednice o pitanju Zapadne Sahare kako bi izvršila pritisak na Maroko da normalizacija odnosa s Izraelcima. Ovi potezi pokrenuli su niz događaja koji su doveli Maroko i Alžir na kurs sudara, dok su uzrokovali eksploziju unutar palestinskih teritorija koje je Izrael okupirao 1967. godine.
Kada je Bidenova administracija preuzela vlast, on je završio ono što je njegov prethodnik započeo povlačenjem iz Afganistana. Unatoč katastrofalnom načinu na koji je demokratski predsjednik uspio povući se, što je izazvalo bijes republikanaca, stvarnost je da je Trump planirao isti potez. Unatoč obećanju da će oživjeti iranski nuklearni sporazum i okončati rat u Jemenu na početku svog predsjedničkog mandata, Joe Biden je slijedio pristup vizije tunela koji je nastojao nastaviti ono što je Donald Trump započeo Abrahamovim sporazumom.
Washington je stavio Palestince po strani, ne postavljajući nikakvu strategiju za suočavanje s rastućom eskalacijom nasilja na Zapadnoj obali i prijetnjama koje dolaze iz Gaze, u kojoj je Hamas više puta obećao odmazdu protiv sve agresivnije politike izraelske vlade. U međuvremenu, Joe Biden je stavio sva jaja u jednu košaru i krenuo u normalizaciju sporazuma između Saudijske Arabije i Izraela, što je moglo izazvati veliku eskalaciju sukoba između Rijada i Sane koji je prijetio proširiti se izvan Arapskog poluotoka.
U rujnu 2023. Joe Biden posjetio je Indiju na summitu G-20 i najavio ekonomski koridor Indija-Bliski istok-Europa; navodeći da “ovo je stvarno velika stvar.” Željeznički i pomorski koridor, za koji su se SAD nadale da će predstavljati veliki otpor kineskoj inicijativi Pojas i put, bio je usredotočen na ideju da je saudijsko-izraelski sporazum o normalizaciji neizbježan, jer bi trgovinska ruta morala ići kroz UAE, Saudijsku Arabiju Arabija, Jordan pa Izrael. Otprilike u to vrijeme počelo se govoriti o ‘arapskom NATO-u’, koji je trebao biti združena snaga Jordana i arapskih zaljevskih država, predvođena Izraelom, osmišljena za borbu protiv Irana i njegovih saveznika diljem regije.
A onda je došao 7. listopada 2023. Ofenziva koju je predvodio Hamas uništila je sve ovo za Bidenovu administraciju i, u reakciji na napad pokrenut iz Gaze, Washington je bacio svoju punu podršku iza beskonačnog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua ratnog plana, s nadom da će Izrael uspjeti poraziti Hamas.
Kada se Benjamin Netanyahu obratio Kongresu SAD-a, učinio je to s točno istom vizijom za regiju kao i prije 7. listopada, tretirajući Gazu kao prepreku koju treba prijeći kako bi arapski NATO, ili “Abrahamov savez” kako ju je nazvao, još uvijek se može formirati kako bi se suprotstavila Iranu i njegovim saveznicima.
Kamala Harris i Donald Trump
Iako je Kamala Harris označena kao progresivnija predsjednička kandidatkinja od Joea Bidena, nedavno je izjavila da je rješenje s dvije države “jedini put” naprijed za Palestinu i Izrael, njezin se stav ne razlikuje od stava predsjednika Joea Bidena ni na koji opipljiv način. Harris se privatno susrela s izraelskim premijerom, kao što su to učinili Biden i Trump, i iako je možda primila neke kritike od izraelske vlade, ovo je uglavnom politički teatar i njezine kampanje i krajnje desne izraelske koalicije čije pristaše obožavaju Donalda Trumpa.
Kamala Harris nije predstavila protuviziju trenutnom pristupu američke politike u arapskom svijetu i pitanju odnosa Washingtona s Teheranom. Američka potpredsjednica, koja je cijeli život podržavala Izrael, udana je za cionističkog Židova i tijekom svoje političke karijere primala velike donacije od izraelskog lobija, uhvaćena je u teškom položaju. Iako pokušava ne uznemiriti svoje proizraelske donatore i političke saveznike, ona također ne smije riskirati gubitak svoje biračke baze koja je više naklonjena Palestincima, prema nedavnim anketnim podacima. Harris, za razliku od Bidena, posebno ovisi o mlađim biračima i manjinskim zajednicama u Sjedinjenim Državama, za koje je još vjerojatnije da će podržati Palestince.
S druge strane, kampanju Donalda Trumpa financirala je najbogatija izraelska milijarderka i megadonatorica Republikanske stranke Miriam Adelson, koja je pridonijela 100 milijuna dolara njegovom pokušaju ponovnog preuzimanja Bijele kuće, tražeći zauzvrat njegovo priznanje izraelske aneksije Zapadne obale. Trump je puno otvoreniji u pogledu svojih namjera kada je u pitanju Iran i predstavlja se takvim “najviše za Izrael” kandidat na izborima. I on i njegov protukandidat JD Vance pozvali su na izravan sukob s Iranom i suradnju s Izraelom kako bi se postigla pobjeda nad iranskom vladom. Trumpova kampanja također nastoji postići sporazum o normalizaciji između Saudijske Arabije i Izraela.
Iako se čini da je Trump favorit na predstojećim predsjedničkim izborima, nema znakova da će se ijedan od kandidata bitno razlikovati u strategiji prema regiji; možda samo na metode provedbe. Obojica nisu u stanju reći ne Izraelu i prisiliti svog saveznika da sklopi dogovor s bilo kojom palestinskom stranom. Nijedna ne traži mirno rješenje s Iranom, a cijela se regija još uvijek promatra kao šahovska ploča na kojoj igraju igru kako bi pokušali potvrditi svoj utjecaj nad Kinom i Rusijom. Problem s ovime je da oni nisu sposobni za pobjedu i također nisu sposobni izvršiti nikakvu samorefleksiju, tako da je njihovo rješenje za svaki problem više nasilja.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
