Reći da Marko Livaja više nije potreban Bijelima, ili da će njegovim povratkom igrati lošije bilo bi pretjerano i sumanuto. Ali, isto tako stoji činjenica da je Hajduk bez njega slavio u trećoj prvenstvenoj utakmici za redom. Dugo je na glasu bio narativ da Hajduk bez kapetana žargonskim rječnikom “ne može meda”, ali Garcia je od dolaska tupio da se Livaja mora uklopiti u momčadsku igru, a ne da se njega bezglavo traži u svakom posjedu.
Gennaro Gattuso je, recimo, igrao na kartu Livaje do iznemoglosti, a kako je ovaj igrao sjajno, Hajduk je do posljednjeg kola bio u utrci za naslov. On je, pak, imao tu nesreću da je sve druge igrače unazadio, a pokazalo se da ipak nogomet igra momčad, a ne pojedinac. E, Garcia je sada zaista stvorio momčad i pokazao što znače kolektivne pobjede.
Zbog svih tih okolnosti, vrijedi izanalizirati kako to Hajduk igra bez Livaje, a kako s Livajom. Dakle, temeljna je razlika utoliko što se njegovim izostankom ostali igrači više oslanjaju na vlastite sposobnosti. Više vjeruju jedni drugima i uzimaju ono što im ponudi sama nogometna igra. A Gonzalo Garcia je taj koji je našao kombinaciju koja savršeno funkcionira. Nećemo se mi ovdje baviti taktikom niti nogometnim detaljima jer nismo nogometni treneri, čiji je to posao. Stvar je u pristupu drugih igrača.
Do sada je bio dojam kao da se Hajdukovci uljuljaju i samo oslone na čekanje što će napraviti Livaja. Istina, razmazio je i njih kapetan svojim izvedbama na terenu sezonama u nazad. Opći je dojam da Hajduk bez Livaje djeluje brže i pokretnije, a zapravo je možda samo stvar u tome da ostali igrači slobodnije koriste svoje sposobnosti. Nije Šego u ova dva tjedna shvatio da je brz i okretan, primjerice, ili Krovinović da bi se mogao podizati ofenzivnije. Jednostavno, kada je kapetan na terenu on je u očima suigrača najsigurnija luka i traži ga se i više no što je potrebno, vjerojatno bez da im je on sam to naložio.
Moguća je i činjenica da je ovaj Hajduk nešto širi od nekih prošlosezonskih, da zaista ima više kvalitete no što je tko mogao očekivati. Možda i najbolja stvar koja se Garciji dogodila uoči kapetanova povratka je ta što su se ostali igrači napunili samopouzdanjem i vidjeli da mogu.
Na Garciji je da onog trenutka kada se Livaja vrati, njega uklopi u sustav, a ne da sustav prilagođava njemu. Možda bi se takva klasa i sama mogla dovesti u neke povoljnije pozicije, kako bi se osjećao komfornije i opuštenije. Teško nam je za povjerovati da takav igrač zaista može biti nekome problem, ali isto je tako očito da Hajduk bez njega djeluje poletnije i brže. A čini se da je razlika psihološke prirode.
Plastično rečeno, dok je Livaja traži ga se i kad treba i kad ne treba, a kada ga nema svatko se pouzda u sebe, svatko svoje rukave zavrne. A nitko ne može reći da jedan Rebić, Pajaziti, Pukštas ili Šego ne znaju igrati nogomet. Baš naprotiv, znaju. I to jako dobro.
