TVisokoprofilna pljačka u pariškom Louvreu 19. listopada 2025. odigrala se poput scene iz hollywoodskog filma: skupina lopova ukrala je asortiman blistavih kraljevskih dragulja izloženih u jednom od najpoznatijih svjetskih muzeja.
Ali s obzirom da su vlasti u jurišnoj potjeri, pljačkaši još uvijek imaju još posla: Kako mogu iskoristiti svoj plijen?
Većina ukradenih djela nikada nije pronađena. Na tečajevima zločina iz umjetnosti koje predajem često ističem da je stopa oporavka ispod 10%. Ovo je posebno uznemirujuće kada uzmete u obzir da se između 50 000 i 100 000 umjetnina godišnje ukrade u svijetu – stvarni broj može biti veći zbog nedovoljno prijavljivanja – pri čemu je većina ukradena iz Europe.
Ipak, prilično je teško zapravo zaraditi na ukradenim umjetninama. Ipak, vrste predmeta ukradenih iz Louvrea – osam komada neprocjenjivog nakita – mogle bi ovim lopovima dati prednost.
Usko tržište kupaca
Ukradene slike ne mogu se prodati na tržištu umjetninama jer lopovi ne mogu prenijeti ono što je poznato kao “dobar naslov”, vlasnička prava koja pripadaju zakonskom vlasniku. Nadalje, niti jedna ugledna aukcijska kuća ili trgovac ne bi svjesno prodavala ukradenu umjetninu, niti bi odgovorni kolekcionari kupovali ukradenu imovinu.
Ali to ne znači da ukradene slike nemaju vrijednost.
Godine 2002. lopovi su provalili u amsterdamski Van Goghov muzej kroz krov i otišli s “Pogledom na more u Scheveningenu” i “Kongregacija napušta Reformiranu crkvu u Nuenenu” za sobom. Godine 2016. talijanska je policija vratila relativno neozlijeđena umjetnička djela iz mafijaške sigurnosne kuće u Napulju. Nije jasno je li mafija doista kupila djela, ali uobičajeno je da kriminalne organizacije drže vrijednu imovinu kao neku vrstu kolaterala.
U drugim slučajevima ukradena djela nesvjesno završe u rukama kolekcionara.
U 1960-ima u New Yorku, zaposlenik muzeja Guggenheim ukrao je sliku Marca Chagalla iz skladišta. Ali zločin nije niti otkriven sve dok godinama kasnije nije napravljen popis. U nemogućnosti lociranja djela, muzej ga je jednostavno uklonio iz svoje evidencije.
U međuvremenu su kolekcionari Jules i Rachel Lubell kupili komad za 17.000 američkih dolara od jedne galerije. Kad je par zatražio da aukcijska kuća pregleda djelo radi procjene, bivši Guggenheimov zaposlenik u Sotheby’su prepoznao je da je to nestala slika.
Guggenheim je zahtijevao da se slika vrati i uslijedila je sudska bitka. Na kraju su se strane nagodile, a slika je vraćena u muzej nakon što je kolekcionarima isplaćen nepoznati iznos.
Neki ljudi svjesno kupuju ukradenu umjetnost. Nakon Drugog svjetskog rata tržištem su kružila ukradena djela, a kupci su bili potpuno svjesni rasprostranjene pljačke koja se upravo dogodila diljem Europe.
Na kraju su razvijeni međunarodni zakoni koji su izvornim vlasnicima dali mogućnost povrata opljačkane imovine, čak i desetljećima nakon činjenice. U SAD-u, na primjer, zakon čak dopušta potomcima izvornih vlasnika da ponovno steknu vlasništvo nad ukradenim djelima, pod uvjetom da mogu ponuditi dovoljno dokaza da dokažu svoje tvrdnje.
Dragulje i zlato lakše unovčiti
Ipak, krađa u Louvreu nije uključivala slike. Lopovi su otišli s imovinom optočenom draguljima: dijademom od safira; ogrlicu i jednu naušnicu iz odgovarajućeg seta povezanog s francuskim kraljicama iz 19. stoljeća Marie-Amélie i Hortense; raskošan set naušnica i ogrlice koji su pripadali carici Mariji Lujzi, drugoj ženi Napoleona Bonapartea; dijamantni broš; i dijadem carice Eugénie i njezin broš u obliku mašne.
O autoru
Leila Amineddoleh je pomoćna profesorica prava na Sveučilištu New York.
Ovaj je članak ponovno objavljen iz The Conversation pod licencom Creative Commons. Pročitajte izvorni članak.
Ova stoljećima stara, izvrsno izrađena djela imaju jedinstvenu povijesnu i kulturnu vrijednost. Ali čak i kad bi se svaki razbio na komadiće i prodao za dijelove, i dalje bi vrijedio mnogo novca. Lopovi mogu prodati dragocjeno drago kamenje i metale beskrupuloznim trgovcima i draguljarima, koji bi ih mogli preoblikovati i prodati. Čak i uz djelić svoje vrijednosti – cijena koja se dobiva za opljačkanu umjetninu uvijek je daleko niža od one koja se dobiva za umjetninu iz zakonitog izvora – dragulji vrijede milijune dolara.
Iako je teško prodati ukradenu robu na zakonitom tržištu, postoji podzemno tržište za opljačkana umjetnička djela. Dijelovi se mogu prodavati u pozadini, na privatnim sastancima ili čak na mračnom webu, gdje se sudionici ne mogu identificirati. Studije su također otkrile da se ukradene – a ponekad i krivotvorene – umjetnine i antikviteti često pojavljuju na glavnim stranicama za e-trgovinu poput Facebooka i eBaya. Nakon što izvrši prodaju, prodavač može izbrisati svoju online trgovinu i nestati.
Senzacionalna privlačnost pljačke
Dok filmovi poput “Afere Thomas Crown” prikazuju dramatične pljačke koje izvode nevjerojatno privlačni razbojnici, većina umjetničkih zločina daleko je prizemnija.
Krađa umjetnina obično je oportunosni zločin i obično se ne događa u strogo čuvanim dvoranama kulturnih institucija, već u skladištima ili dok su djela u tranzitu.
Većina velikih muzeja i kulturnih ustanova ne izlaže sve predmete o kojima skrbe. Umjesto toga, oni sjede u skladištu. Manje od 10% zbirke Louvrea ikada je izloženo u jednom trenutku – samo oko 35.000 od 600.000 muzejskih predmeta. Ostatak može ostati neviđen godinama, čak i desetljećima.
Djela u skladištu mogu se nenamjerno izgubiti – poput rijetkog sitotiska Andyja Warhola “Princeza Beatrix,” koja je vjerojatno slučajno odbačena, zajedno s 45 drugih djela, tijekom renoviranja nizozemske gradske vijećnice – ili jednostavno ukradena od strane zaposlenika. Prema FBI-u, oko 90% pljački muzeja odvija se unutar poslova.
Zapravo, nekoliko dana prije zločina u Louvreu, Picassovo djelo procijenjeno na 650.000 dolara, “Mrtva priroda s gitarom”, nestalo je tijekom putovanja od Madrida do Granade. Slika je bila dio pošiljke koja je uključivala i druga djela španjolskog majstora, ali kad su otpremni paketi otvoreni, komad je nedostajao. Incident je dobio mnogo manje pozornosti javnosti.
Za mene, najveća pogreška koju su lopovi napravili nije bila to što nisu ostavili krunu koju su ispustili ili prsluk koji su odbacili, u biti ostavljajući tragove vlastima.
Umjesto toga, bila je to drska priroda same pljačke – one koja je privukla svjetsku pozornost, samo ne osiguravajući da će francuski detektivi, neovisni detektivi i međunarodna policija biti u potrazi za novim komadima zlata, dragulja i kraljevskog kamena koji se nude na prodaju u godinama koje dolaze.
