To je isti problem s kojim se suočavaju i druge zemlje. Što nameće pitanje velikim strankama: u kojem trenutku treba prigrliti te populističke skupine — kako bi ih apsorbirali — i kada im se treba suprotstaviti, čak i ako to dovede do poraza
Zanimljiv tekst objavio je u četvrtak, 1. kolovoza europski segment medija POLITICO, a potpisuje ga britanski komentator John Kampfner. Osvrće se na rast desnice u Europi, preciznije, na onu u Njemačkoj.
Autor konstatira da u Velika Britanija i Francuska „za sada odvratili krajnju desnicu“, kazavši kako je Britanija „postala razumna“, a Francuska „kaotična“ ali da su svaka na svoj način krajnju desnicu uspjele spriječiti. Sada je na redu Njemačka – smatra on.
Točnije, izbori 1. rujna u Tiringiji i Saskoj – dvjema državama bivšeg komunističkog istoka tj. DDR-a „koji će pomoći utvrditi raste li prijetnja koju predstavljaju desničarski populisti i dalje ili su glavne stranke počele pridobivati birače na svoju stranu“.
Pritom konstatira Iako se društveno-političke okolnosti i izborni sustavi ove tri europske nacije razlikuju, ali da su osnove iste. Trenutačno, najveća neizvjesnost od svih – i ona koja je možda privukla manje pozornosti nego što bi trebala – je sudbina umjerenog konzervativizma.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, činilo se da su glasači odlučniji nanijeti povijesni udarac konzervativcima nego što su bili prigrlili Laburističku stranku ili njezinog vođu Keira Starmera. Sada u oporbi, torijevci su podijeljeni popola trebaju li se pokušati vratiti svojoj staroj umjerenosti “jedne nacije” ili se prikloniti pojednostavljenoj retorici o migrantima, “kulturnim ratovima” i drugim totemima populističkih stranaka diljem svijeta?
Les Républicains u Francuskoj suočavaju se s istom dilemom. Stranka bivših predsjednika Jacquesa Chiraca i Nicolasa Sarkozyja sada je samo sjena onoga što je bila, zauzevši loše četvrto mjesto na nedavnim parlamentarnim izborima u zemlji. Polovica njezinih zastupnika sada želi da stranka surađuje s krajnje desničarskim Nacionalnim okupljanjem oporbene čelnice Marine Le Pen, dok su ostali nepokolebljivi da bi je se trebali kloniti.
dr.sc. Sanja Vujačić : EU IZBORI U FRANCUSKOJ: DUEL «NAJBOLJIH NEPRIJATELJA» PREBAČEN NA EUROPSKU RAZINU
Što s njemačkim CDU-om?
Što se Njemačke tiče, njezina Kršćansko-demokratska unija (CDU) sada se mora uhvatiti u koštac sa sličnim problemom – iako s drugačijeg stajališta.
Pod Friedrichom Merzom, oporim bivšim financijerom, CDU je gotovo u potpunosti izbrisao svoje centrističko nasljeđe od bivše kancelarke Angele Merkel. Na nacionalnoj razini, stranka je na vrhu anketa i priprema se za vladu za nešto više od godinu dana. Ono što je ključno, budući da tri člana vladajuće koalicije — socijaldemokrati (SPD), zeleni i liberalni slobodni demokrati (FDP) — imaju padajući rejsting, čini se da je CDU jedina srednjostrujaška stranka koja bi mogla preuzeti ekstremno desnu Alternativu za Njemačku (AfD) – navodi autor.
Sljedećih nekoliko mjeseci testirat će ovu pretpostavku. Iako je drugi na nacionalnoj razini, AfD – čije stavove čak i Le Pen smatra neprihvatljivima – trenutačno vodi u Tiringiji i u Saskoj, a ravnopravan je u Brandenburgu, koji glasa samo tri tjedna kasnije.
Do sada je Merz svoju zadaću opisao otvorenim riječima: CDU je, kaže on, jedini njemački bedem protiv ekstremizma – posebno na istoku, dok također krivi kancelara Olafa Scholza za slabost mainstreama. Pozvao je birače iz drugih stranaka da pruže svoju podršku u ovom pitanju – pristup koji se ne razlikuje od apela koji je uputio francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon prvog kruga glasovanja u Francuskoj krajem lipnja.
Njemačka desna stranka AfD druga po anketama unatoč skandalima
Postoji problem
Problem je, međutim, što je Merz tijekom cijele svoje karijere izazivao podjele – kako u politici tako i izvan nje. Njegova osobna popularnost pati zbog mnogih godina koje je proveo u poslu, poglaviito kao viši izvršni direktor u BlackRocku, američkoj investicijskoj multinacionalnoj kompaniji, kao i zbog toga što je besramno bogat – što su atributi koje Nijemci ne poštuju.
Povratkom u političku borbu 2018., Merz je naposljetku uspio osvojiti vodstvo CDU-a 2022. nakon pet pokušaja. Često izmanevriran i podcijenjen, hoće li ovaj put biti drugačije za šefa CDU-a? – pita se Politico.
Otkako je preuzeo Merz je svoju stranku skrenuo udesno u nadi da će otupjeti napade AfD-a. Što se tiče ključnog bojnog pitanja migracije, odbacio je “kulturu dobrodošlice” koja je definirala Merkeličinu eru, krivudajući između pokušaja inkluzivnosti. Jednom je optužio ukrajinske izbjeglice za “socijalni turizam ” – za što se kasnije ispričao, a u nedavnom intervjuu je inzistirao da je ublažio svoj ton. “Što smo bliže izborima za Bundestag [ujesen 2025.], birači me manje vide kao vođu oporbe i sve me više ocjenjuju kao potencijalnog kancelara”, rekao je.
Problem je najakutniji u Tiringiji, gdje se AfD svrstava u ekstremne organizacije, a njen vođa Björn Höcke stalno je u problemima zbog povezanosti s neonacistima. Problem je u tome što je stranka izuzetno popularna u regiji, dok su stranke „semafor koalicije“ ovdje gotovo nevidljive, CDU će morati surađivati s nekim drugim kako bi formirao održivu vladu. Nakon što je isključio suradnju s Lijevom strankom jedina opcija je Savez Sahra Wagenknecht (BSW) – nova grupacija nazvana po svom osnivaču – što izaziva prijepore.
Bivša čelnica ljevice, Sahra Wagenknecht, napravila je već standardnu potkovu (zaokret) od krajnje ljevice do krajnje desnice, pri čemu BSW sada ima oko 10 posto glasova u Tiringiji i iznad praga od 5 posto u cijeloj Njemačkoj. Nadalje, budući da BSW ne nosi povijesni teret ili stigmu AfD-a, smatra se “uglednim” licem alternativne desnice – što je, pristojno rečeno, prilično diskutabilno.
To je isti problem s kojim se suočavaju i druge zemlje. Što nameće pitanje: u kojem trenutku treba prigrliti te populističke skupine — kako bi ih apsorbirali — i kada im se treba suprotstaviti, čak i ako to dovede do poraza?
Konzervativci u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj sada se pripremaju za dugi boravak u političkoj pustinji. U Njemačkoj je situacija obrnuta, s gotovo sigurnom pobjedom CDU na općim izborima sljedeće jeseni — takvo je razočaranje koje se osjeća prema Scholzu i njegovim koalicijskim partnerima. Ali opet nekako, tako blizu vlasti, nije jasnije što CDU predstavlja.
Macronov izborni ruski rulet i njegova poruka iz Pariza: dajte im rata i igara
