Više od pet milijuna eura oročio je Mario Kovačević otkako je 8. kolovoza na Maksimiru na startu prvenstva pobijedio Vukovar (3:0, strijelci Vidović, Beljo i Kulenović). Kako je to učinio? Tako što je u međuvremenu na klupu trajno preselio kapitalce ljetnog prijelaznog roka Gabrijela Vidovića (1,2 milijuna eura), Mattea Perez-Vinlöfa (2 milijuna) i Gonzala Villara (2 milijuna), pridruživši im Luku Stojkovića kao kapitalca jednog od prethodnih transfernih prozora. Je li ovim paketom štednje ostvario kakvu opipljivu dobit? Rekao bi rokerski liričar – ni da ni ne.
Premda je u javnosti sve glasnija fronta skeptika koji osporavaju njegovu trenersku klasu, činjenica je da Kovačević do Vinkovaca matematički nigdje nije zakazao, što znači da je ocjena o prekomjernom kritičkom granatiranju imala temelja. Dobio je sva četiri dosadašnja derbija s Osijekom, Rijekom i Hajdukom, a u Europskoj ligi je sa sedam bodova iz tri utakmice zapravo debelo prebacio normu. Gdje je onda problem? U igri koje prečesto nema.
Razmažen uslijed sto godina trofejne samoće Dinamov navijač živi u izdvojenoj galaksiji i traži više od tog komada srebrnine koji Plave svakako čeka u ciljnoj ravnini. Želi dominaciju uz dašak spektakla. Neku varijantu Bayerna. Super je što su Moris Valinčić i Mateo Lisica na prvu kliknuli s novim suigračima, ali zašto Beljo ne trpa kao Harry Kane?
Povlastica da zaboraviš pet milijuna eura na klupi je divan luksuz, ali istovremeno i prokletstvo svakog Dinamova trenera. Obično se to namjesti kao ona točka u kalendaru kada je medeni mjesec davna uspomena, a trener, navijači i mediji pokazuju prve znakove nervoze.
– Ne razumijem pitanje, jesam li možda trebao Belju staviti na stopera? – otresao se nedavno Dinamov trener na novinara kada je ovaj pokušao sugerirati da bi možda i tinejdžeri poput Jakirovića ili Živkovića mogli dobiti poneku minutu na terenu.
Jedini tinejdžer na Kovačevićevoj mapi zasad je Cardozo Varela, heroj dana iz Malmöa. Portugalski wunderkind je u statusu 12. ili 13. igrača momčadi, zajedno s Kulenovićem može računati na pola sata ili poluvrijeme na terenu, a prvotimci s početka sezone više su ukras u rosteru nego igrači koji bi trebali oplemeniti Dinamov nogomet.
Ako osim rezultata postoji drugi imperativ u Kovačevićevu mandatu, taj se tiče upravo širine momčadi i duljine minutaže. Zvonimir Boban je gradio momčad tako da na papiru ima dva sastava spremna za jurnjavu na prvo mjesto, ali nakon uvodna tri mjeseca prosječan navijač se muči dok se pokušava sjetiti kako se točno preziva 14. Kovačevićev igrač.
Dok gleda kako Gonzalo Garcia u Hajduku izvlači najbolje iz do jučer otpisanog Zvonimira Šarlije i pretvara “nedefiniranog” Michelea Šegu u modernog napadača, isti se navijač pita gdje je ispario Vidovićev talent, što očekivati od Villara u nastavku sezone i zašto je Stojković blijeda kopija onog donedavno najvećeg talenta lige.
Kapilarno razigrati orkestar, tako da se svi osjećaju važnima a da rezultat ne pati, bit će nužno ako Dinamo želi zaobići lanjski scenarij kada je Maksimir funkcionirao kao trenerski kolodvor. U optimalnom raspletu Plavi će do kraja sezone odigrati još 40-ak utakmica na tri fronta, što znači da će uz kartone i neizbježne ozljede svi kandidati dočekati svoju priliku. Bitno je za klimu u svlačionici da te minute ne potroše kao zakrpe, nego kao igrači koji žele, znaju i mogu zaoštriti konkurenciju.
Tu na pozornicu stupa trener: zna li potaknuti i zadržati harmoniju u momčadi? Ima li – da se na trenutak vratimo Bayernu – dovoljno hrabrosti u vatru gurnuti nekog svojeg Lennarta Karla kao što je to ovih dana učinio Vincent Kompany?
