Teoretski, činjenica da Sjedinjene Države i Europa lete mnogim mlažnjacima istih modela, trebala bi biti blagoslov. Zajednički modeli zrakoplova – poput F-35 i F-16 – trebali bi značiti zajedničke rezervne dijelove, opremu za zemaljsku podršku i mehaničare koji mogu popraviti slične zrakoplove iz različitih zemalja.
Ali stvarnost je složenija. Različite varijante unutar istog modela, nekompatibilna oprema za podršku i nedostatak zajedničkih podataka i postupaka stvaraju prepreke interoperabilnosti, upozorili su istraživači iz američkog think tanka Rand Corporation u izvješću, prenosi Defense News.
Na primjer, u Europi postoji gotovo 600 zrakoplova F-16 kojima lete europske zermlje i koji mogu imati različite tipove motora, sustave kisika te analogne naspram digitalnih kontrola.
Mala kompatibilnost kod opreme za podršku
“Neke nacije koriste američku standardnu SE [support equipment ili “opremu za podršku”], dok druge razvijaju vlastitu, koja može biti samo djelomično kompatibilna“, napominje se u izvješću. “Ovu složenost dodatno pogoršava činjenica da su neke članice NATO-a – poput Poljske, Slovačke i Bugarske – povijesno koristile lovce iz sovjetskog doba poput MiG-29, te njihova oprema za podršku nije dizajnirana za zapadne zrakoplove”.
Problem je više od logističke prirode. Koncept agilnog zapošljavanja američkih zračnih snaga , ili ACE, predviđa da borbene eskadrile djeluju iz raspršenih zračnih baza, što zahtijeva mobilnost i fleksibilnost. Umjesto prevoženja osoblja i prateće opreme iz baze u bazu, bilo bi jednostavnije kada bi američke vojne zrakoplove mogli servisirati lokalni mehaničari na npr. nizozemskim ili poljskim zračnim lukama.
No, ta ideja zapinje. Američko zrakoplovstvo je naručilo Randovu studiju 2024. godine jer je bilo zabrinuto zbog ACE-a i interoperabilnosti. “Ako se američki zrakoplovi mogu servisirati u partnerskim zračnim bazama korištenjem lokalnog osoblja i opreme – bez potrebe za namjenskim američkim timovima za održavanje – ACE operacije postaju agilnije i lakše prenosive”, navodi se u izvješću.
Studija je započela pitanjima o međusobnom servisiranju između zemalja koje lete F-35. No nakon što su SAD promijenile svoju politiku kako bi olakšale međusobno servisiranje F-35, studija se proširila i na F-16, a zatim i na prateću opremu koju koriste europski partneri.
Međusobna mogućnost usluge između samih europskih zemalja već može biti značajna. Izvješće Randa navodi primjer gdje se portugalski F-16 raspoređuju u Litvu, udaljenu gotovo 2700 kilometara, što bi vjerojatno uključivalo dopunjavanje gorivom u zraku. Ali ako se ti mlažnjaci mogu zaustaviti radi dopunjavanja goriva u zračnim bazama u drugim zemljama putem – i dobiti brze obvezne preglede nakon svakog slijetanja – tada mogu stići na svoja odredišta bez potrebe za tankerima.
Loša komunikacija i unutar američkih snaga
Izvješće je pokazalo da su SAD do određene mjere odgovorne za probleme slabe interoperabilnosti. Sigurnosne brige ograničavaju sposobnost savezničkih zemalja da međusobno koriste F-35 (operativni planeri bi “trebali biti svjesni toga”, upozorava izvješće). Različite američke borbene flote imaju različite politike u vezi s korištenjem savezničke opreme za podršku. A informacije i naučene lekcije se ne dijele, navodi se u izvješću.
“Napori USAFE-a [američkih zračnih snaga u Europi i zračnih snaga Afrike] za poboljšanje interoperabilnosti suočavaju se s temeljnim izazovom: lošom komunikacijom među ključnim dionicima, uključujući krila USAFE-a, stožer USAFE-a i poslovne subjekte poput AFLCMC-a [Centra za upravljanje životnim ciklusom zračnih snaga]”, navodi se u izvješću.
Paralelna studija koju je Rand proveo u rujnu otkrila je probleme, poput nedostatka koordinacije s partnerskim zemljama u vezi sa sustavima za zaustavljanje zrakoplova prilikom slijetanja, vatrogasnim i hitnim službama, zaštitom zračnih baza i popravkom baza nakon napada.
Rand preporučuje da američko ratno zrakoplovstvo uspostavi jedinice za nadzor interoperabilnosti sa saveznicima. To bi bila “posebna organizacija ili koordinacijska ćelija s posebno na interoperabilnost partnera”, navodi se u izvješću.
Rješavanje ovih problema moglo bi donijeti ogromne koristi za američke i NATO-ove zračne snage, prema Patricku Millsu, koji je koautor dviju Randovih studija. Interoperabilnost bi učinila “europske zračne snage daleko agilnijima i samouvjerenijima u krizi”, rekao je Mills za Defense News.
“Operacije borbenih zrakoplova izuzetno su zahtjevne za resurse, oslanjajući se na podršku baza i vješte održavanje koje svaka nacija i operativna lokacija moraju replicirati”, rekao je Mills. “Prijetnje zračnim lukama i mal opseg većine europskih flota znače da svaka nacija snosi visoke troškove održavanja ograničenih sposobnosti. Kad bi savezničke flote i baze mogle doista surađivati i integrirati se, ta bi krhkost uglavnom nestala”, zaključuje.
‘Najskuplji program naoružanja na svijetu’: Pitanja oko isplativosti ovog aviona
