Za nekog od ove dvije države u regiji više neće biti mjesta
Po tko zna koji put u posljednjih stotinjak godina bliskoistočna regija ponovo vrije. Međutim, ovoga puta svi, bez iznimke, osjećaju ili barem slute kako je sada ipak riječ o nečem potpuno drugačijem – puno dubljeg značenja i pozadine negoli je to bilo u sličnim vremenima tijekom 20. stoljeća, ili pak u turbulentnom razdoblju s početka ovog. Prije svega u procesima tzv. Arapskog proljeća i posljedica koje su donijeli i koje se itekako snažno osjećaju i danas.
I ne samo što se osjećaju! One su i uzrok brojnih sadašnjih turbulencija u regiji koje sve više poprimaju dramatičan karakter. Čitav Bliski istok, a skupa s njim i cijeli svijet na koji on ima itekako snažan utjecaj geostrateškog (geoprometnog i geoekonomskog – prije svega nafta i plin) karaktera – sada doslovno pleše na rubu velikog ratnog sukoba.
Velika ‘čistka’ na Bliskom istoku: Ubijeni vođe Hamasa i Hezbollaha, dolaze prijetnje odmazdom
Zlokobne slutnje i jasni predznaci
Da neće biti dobro, bolji poznavatelji geopolitike to su mogli naslutiti još znatno ranije i tijekom proteklog desetljeća. S druge strane oni malo slabije upućeni mogli su jednostavno pratiti tijek eskalirajućih procesa i događaja barem promatrajući sigurnosno stanje u toj regiji tijekom ove godine. Ono se pak nastavlja na, sada se najbolje pokazuje – ključni događaj iz listopada 2023. godine: Hamasov brutalni teroristički napad na jug Izraela i posljedični, u novijoj ljudskoj povijesti neviđeno brutalni izraelski vojni odgovor u Pojasu Gaze. On se, naime, od službeno najavljenog i potrebnog obračuna s hamasovim teroristima i njihovog uništenja vrlo brzo prometnuo u obračun s lokalnim palestinskim stanovništvom koji je i daleko najveći stradalnik i žrtva izraelske vojne kampanje pred kojom nitko u svijetu nije ravnodušan. I to bez obzira što visoka politika u suprotstavljenim geopolitičkim taborima o svemu tome daje svoja „izdvojena mišljenja“, a koja, zapravo, najčešće samo „dolijevaju ulje na vatru“ što ovaj sukob ne da ne usmjerava prema diplomatskim metodama rješavanja, već ga sve više i radikalizira.
Prvi element za geopolitičke amatere kojeg su mogli primijetiti i shvatiti kako procesi na Bliskom istoku ne idu u dobrom smjeru bio je izraelski proljetni napad na iranski generalni konzulat u sirijskoj prijestolnici Damasku i posljedični iranski vojni odgovor po Izraelu u travnju (pažljivo modificiran u zakulisnoj visokoj diplomaciji da se sigurnosna čaša ne bi prelila tj. tekućina bacana u vatru pretvorila u benzin nakon kojeg bi u regiji uslijedio kaos u kojem bi izgorjeli i interesi puno važnijih globalnih igrača od samih regionalnih).
Tada je, također, već i laicima postalo jasno kako se u fokusu bliskoistočnog sukoba nalaze Izrael (iza kojeg snažno stoje Sjedinjene Države, a da ne stoje on sve ovo nikada ne bi mogao niti raditi) i Iran – kao najveći antagonisti, nepomirljivi suparnici u regiji, gdje, kako se stvari za sada razvijaju, za jednog od njih u budućnosti više neće biti mjesta.
Nešto se opasno sprema
Da se nešto opasno sprema moglo se uočiti i nakon nedavnog iznenadnog dolaska sirijskog predsjednika Bashara Assada u Moskvu gdje ga je primio ruski čelnik Vladimir Putin. U našim je medijima ta vijest prošla prilično „ispod radara“, iako su tamošnji mediji već tijekom tog posjeta ukazivali na predstojeće dramatično pogoršanje stanja na Bliskom istoku na koje su upozoravali i Putin i Assad. Naravno – upravo u kontekstu izraelsko-iranskih odnosa, kao i stanja u Siriji i susjednom Libanonu.
Nije trebalo dugo čekati. Uslijedio ju raketni napad na izraelsko naselje u 1967. g. od njega okupiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni u kojem je poginulo 12 djece na nogometnom igralištu, za što je Izrael optužio proiranski libanonski Hezbollah, a ovaj to negirao.
Važan sastanak u Kremlju: Spremaju se promjene na Bliskom istoku?
Casus belli
Sada se vidi kako taj napad zapravo vrlo lako moguće može postati „Casus belli“ (lat. Ili povod za rat), jer je već 30. srpnja uslijedio izraelski zračni napad na jug Beiruta u kojem je poginuo visoki vojni zapovjednik Hezbollaha Fuad Shukur, a već idućeg dna u ranim satima iza ponoći izraelska visokoprecizna raketa usmrtila je političkog čelnika palestinskog Hamasa Ismaila Haniyeha u samoj iranskoj prijestolnici Teheranu nakon što je prethodnog dana boravio na svečanoj inauguraciji nedavno izabranog novog iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana na kojoj su boravili i brojni svjetski politički dužnosnici (izvan združenog zapada, od kojih izdvajam one iz Kine, Rusije, Indije, ili pak talibanske vlade u susjednom Afganistanu).
S druge strane Iran je na najvišoj državnoj razini već najavio oštar odgovor protiv Izraela vojnog karaktera, pa bi sukob mogao eskalirati u smjeru potpunog kaosa, na što je jučer u svom javnom govoru na televiziji Izraelce upozorio premijer Benjamin Netanyahu. Naravno, eskalaciju u tom smjeru opet bi mogla, a možda i hoće spasiti visoka međunarodna diplomacija, ili pak prije činjenica da Izrael jedini u regiji raspolaže atomskih oružjem što on sam ne potvrđuje ali nije tajna za one koji takve informacije moraju znati.
Čimbenik atomske bombe
Međutim, jedno je raspolagati takvim oružjem masovnog uništenja a nešto posve drugo odlučiti ga primijeniti i time „otvoriti Pandorinu kutiju“ nakon čega bi to vrlo brzo mogla postati praksa i za sve ostale zemlje iz globalnog „nuklearnog kluba“. Osim toga, Iran je već toliko ponižen, gledajući samo ovu godinu (spomenuti izraelski napad na njegov konzulat u Damasku, raniji napadi izraelske vojske na proiranske snage u Siriji i Libanonu i likvidacije visokopozicioniranih iranskih vojnih časnika i instruktora tim prilikama, ne tako davna smrt visokih državnih dužnosnika, između ostalog i predsjednika Ebrahima Raisija i ministra vanjskih poslova zemlje Hosseina Amir-Abdollahiana u čudnoj helikopterskoj nesreći pri povratku s iransko-azerbajdžanske granice, ubojstva iranskih utjecajnih znanstvenika iz sfere nuklearne tehnologije i td. pa sve do ovih najnovijih, gore spomenutih) da Teheranu postaje sve teže zadržavati suzdržanost, a raste i gnjev domaće javnosti i želja za osvetom.
Sve bi se to moglo promijeniti i ako u njegovu zaštitu stanu Rusija i(li) Kina, ne samo u političkoj (ona već postoji) već i vojnoj sferi. Ovo potonje za sada nije slučaj jer između njih nema službenog vojnog savezništva. Međutim, Kina i Iran već su prije nekoliko godina potpisali sveobuhvatno strateško partnerstvo (temeljeno najviše na energetskim i infrastrukturnim područjima), a to uskoro planiraju potpisati i Rusija i Iran, s naznakom da taj sporazum znatno veći naglasak (u odnosu na prethodno spomenuti) stavlja na vojnu i vojno-tehničku suradnju. Osim toga Iran je odnedavno postao i član globalno sve utjecajnije grupe BRICS, a nešto ranije i Šangajske organizacije za suradnju – SCO, azijskog multilateralnog formata u kojem ključnu ulogu igra upravo „duet“ Kina-Rusija.
Izraelski lobi: čimbenik koji presudno oblikuje američku vanjsku politiku
Prosudba
Drugim riječima, Teheran, ako navedene čvrste vojne potpore Pekinga i Moskve sada ne bude (a neće je biti) oko eventualnog njegovog stvarnog a ne „kozmetičkog“ vojnog sukoba s Izraelom – vjerojatno će ponovo morati izabrati politiku „strateškog strpljenja“ koja ga karakterizira već duži niz godina.
S druge pak strane Izraelu se žuri riješiti sve svoje sigurnosne probleme dok to još relativno neometano može činiti na valu borbe protiv hamasovog terorizma i dok za to ima svesrdnu pomoć SAD-a. Probleme ne samo s iranskim posredničkim snagama u svom susjedstvu i regiji (Libanon, Sirija, Irak, Jemen), već i s Iranom kao ključnim suparnikom. Netanyahu zapravo nema previše vremena za oklijevanje pa neprestano u tom smjeru i podiže uloge sigurnosnog karaktera.
Međutim, danas više nitko u svijetu ništa ne može jamčiti i predvidjeti, a najmanje na Bliskom istoku gdje su strasti, kao i klima, uvijek uzavrele. Zbog toga bi se ova opasna Netanyahuova igra u nekom nepredviđenom scenariju mogla bolno obiti o glavu i samim stanovnicima Izraela.
Meter: Rusija i Iran finalizirali sporazum o strateškom partnerstvu. Podjela svijeta ‘zacementirana’
Ali mudri narod kaže kako je „jutro pametnije od noći“, pa bih tako i ja radije pričekao daljnji razvoj događaja nego izlazio s prognozama onog što će dalje uslijediti. Iako – to želim naglasiti – ni najmanje nisam optimističan.
I
