Kad ga pitaju što je njemu Folklorni ansambl Linđo, Mario Kristić će kratko, jasno i bez oklijevanja reći: život. Preneseno, doslovno, matematički. Ansambl ove godine slavi 60 godina postojanja, a Mario je u Linđu više od impresivnih 50 godina, 40 godina kao plesni voditelj i isto toliko kao suprug Maje s kojom ga je upravo spojio Linđo, kćer je članica dugotrajne Linđove obitelji, a veza se protegnula do treće generacije jer je unuka Maris članica Linđovog blaga. Život mu je na toliko načina čvrsto isprepleten s postojanjem Linđa da je taj spoj nemoguće razdvojiti.
Mladi se obično Ansamblu priključe kao osnovci, tijekom audicija, ali Kristićev put do Linđa te davne 1973. bio je malo neobičniji.
– Najprije sam u lapadskoj školi počeo plesati u folklornoj sekciji, kao djeca smo svake druge subote imali popodnevne nastupe za goste na recepciji hotela Palace, uz odobrenje roditelja. To je trajalo godinu dana, a lapadska škola je imala neke svoje nošnje, bunjevačke, posavsku, Linđovu nošnju… Gospođa Milka Crnčević bila je učiteljica tjelesnog, stroga, ali smo dosta od nje naučili. U jesen 1973. audiciju za Linđo je prošla i moja sestra. Slagala je da ima dvije godine više, 12 i primljena je. Ja sam tad imao 12 godina! Išla je na prove u dvoranu tadašnje Osnovne škole Miše Simoni, danas OŠ Marina Držića. U sredini dvorane je bio stup oko kojeg su plesali… Probe su bile predvečer i meni je kao starijem bratu majka govorila da je pričekam kad izađe iz autobusa i dopratim doma jer nije bilo ulične rasvjete. No, jednom sam pošao vidjeti gdje to ona ide i što radi, pa ugledao par svojih prijatelja… Znao sam više svirača nego plesača, Mila Brangjolicu, Zlatana Bašića, Zdenka Zorića… Uglavnom, ja sam na kraju ostao a ona je odustala od Linđa! – započinje Kristić čudnovatu priču o vezi s Linđom.
Išlo se na probe, a nakon proba na druženje, zajednički povratak doma, nekad i pješice…
– Probe su nam vodili Dragan Elaković, Jozo Šoletić, Luko Brailo, a Sulejman Sule Muratović bi dolazio svako malo… Ciljano bi probrao dvoje-troje i rekao im da dođu na probu u Revelin, a čim bi došao u Revelin, znao si da si ušao u A-sastav! Došla je 1975. i prvi naš nastup povodom 10. rođendana Linđa. Mi mali smo imali koreografiju posavskih plesova. Jesmo bili u A-sastavu, ali uz nas su bili stariji, iskusniji plesači poput Mikija Čerimagića, Frana Lubure, Antuna Mratovića… Gledali smo ih sa strahopoštovanjem! I, kad bi sudjelovao u više od 50 posto nastupa, imao si pravo na zimsku turneju u siječnju. Dolazili bi tad predstavnici Atlasa s tri ponude, tri destinacije… Možete misliti, ja mulac od 17 godina, svi bismo se okupili u Revelinu i odlučivali gdje ćemo ići, uzbuđeno priča Kristić te nastavlja:
– Moja prva turneja je bila 1978. u Pragu. Sedam dana u tadašnjoj Čehoslovačkoj, bez roditelja… Predivno! Čehoslovačka je bila slična Jugoslaviji… Na ulici ste mogli mijenjati novce, došli biste u robnu kuću, ali niste imali ništa drugo kupiti osim sata Raketu ili palice za hokej, imali su lošiji standard nego mi. Te godine sam prvi put išao u Pariz na deset dana, bio je Svjetski sajam turizma. U Francuskoj sam prvi put sâm sebi kupio prave rebe, prvi put jeo kruh ‘Francuz‘ i vidio da Francuzi piju vodu iz boce! Krstili smo se kad smo to vidjeli, ali nam je jedan rekao: “Pogledajte kakva je Seine pa će vam sve biti jasno!” Bila je tu ista ekipa kao u Pragu, a Marino Torić, malo stariji od nas, bio je ‘šef sobe‘. U tih deset dana u Parizu smo sve proučili, od metroa pa nadalje tako da smo bili spremni za dogodine kad smo opet išli na 10 dana! Pariz smo ‘znali napamet‘ i onaj kome bi bio prvi put, mi iskusniji smo ga vodili! Bilo je predivno! – prepričava Mario.
On i njegovi vršnjaci tako su rano naučili putovati i snalaziti se u tuđem svijetu. Razlike u organizaciji i pristupu putovanja tad i danas su ogromne.
– Kad smo došli u Pariz, Sule nas je odveo u ogromnu kongresnu dvoranu gdje smo nastupali, kufere smo ostavili u sobi, a rekao nam je da je dolje ispod stanica metroa i da sutradan svi moramo biti tu u 6 sati, da se snađemo kako znamo. I dolazili smo na razne načine, ali smo sutradan bili tu i idući dan. Slušali smo starije. Danas kad putujete, sve se zna, zna se kad treba biti kraj autobusa, kad je večera, kad objed, ide li se tad i tad… Mlađi moraju biti s nekim starijim, nema izlaska navečer nego do 22 sata, jedino ako će netko stariji biti s mlađima, a prije nitko nije znao gdje smo! – uspoređuje Kristić.
Znao se točan ritam inozemnih nastupa: u siječnju se išlo na ‘odmornu‘ turneju, a u veljači u Francusku na promidžbenu turneju. Obišlo bi se desetak gradova autobusom, svaki dan po 500 do 600 kilometara.
– Svaku večer bi iskrcavali nošnje, a navečer bi imali nastup… Yugotours Pariz bi to organizirao, a znalo se da se u studenom ide na WTM u London i tamo je bio Yugotours London gdje je bio naš bivši ministar Niko Bulić. Uz turneje za koje se znalo, bilo ih je još dvije, tri… Išlo bi se u Austriju, Italiju… Putovali smo autobusima svugdje po Jugoslaviji, a Atlasu smo bezrezervno vjerovali, a uz nas su bili uvijek isti vozači u koje morate imati povjerenje: Frano Martinović, Vlaho Relja… Sad nas vozi Josip iz Sustjepana, govori Mario.
Naglašava kako je tad u vremenu bez interneta i mobitela sve bilo stvar dogovora, a roditelji su imali ogromno povjerenje kad su djecu slali na drugi kraj svijeta ili Europe.
– Linđo je bio Linđo. Mogli ste tad ići ili na Linđo ili na neki sport, tipa na košarku ili vaterpolo u Juga, ali nije bilo nekog izobilja aktivnosti za mlade, kasnije je došao Studentski teatar Lero. Javljali bismo se roditeljima iz sobe kad bismo stigli, ali funkcioniralo je. Linđo je tad bio samostalan, sami smo se financirali, Linđo bi svakome tko je išao na put otvarao putovnice. Ja sam prvu dobio upravo preko Linđa. Dobivali smo i dnevnice, nisu bile velike, ali značile su nam… Znali smo prodavati suvenire, kazete, razglednice i od toga smo kao amateri dobivali nešto novca… Yugotours Pariz je u aranžmanu dolaska u Grad prodavao i ulaznice za nastupe Linđa… Tih 1970-ih pa i 1980-ih nije bilo toliko prometa, ali bi znalo biti po 30 autobusa ispod Revelina! Po 1.100 mjesta je bilo u gledalištu, Revelin je bio pun i tako smo se financirali. Kasnije, kad je Revelin pošao u obnovu, išli smo u Sportsku dvoranu, ispred je znalo biti po 50 autobusa! To su bili mahom Francuzi i zato smo išli na promidžbene turneje u Francusku…, objašnjava plesni voditelj.
Bio je učenik pomorske škole, a zezali su ga kolege iz školskih klupa što ide balati…
– Jedno vrijeme sam igrao rukomet za lapadsku, a košarku za pomorsku školu… Međutim, u Linđu se nešto dogodilo, vidio sam ih puno tamo koji plešu i pjevaju i to zavolio… Okupilo nas se iz pet, šest škola u Gradu, a ostali smo prijatelji za cijeli život… Sad imam prijatelja Moma Stojiljkovića, Pava Brzicu, Vesnu di Redu, Sinišu Oršulića i njegovu suprugu koja je isto plesala… I dan danas se svaki dan čujemo. Da nije bilo Linđa, ne bih upoznao ni buduću suprugu Maju. Ja sam živio u Lapadu, ona na Ilijinoj glavici, a Linđo nas je spojio! Kad bi pošao na turneju kao srednjoškolac, vraćao bih se sa slikama s djevojkama pa bi svi u razredu odjednom zašutjeli. Govorio sam im da je kasno, da nemaju šansu priključiti se jer nema audicija za starije! No, prijatelji i kolege iz razreda su zato bili dobri sportaši, igrali bi rukomet, košarku, nogomet… Razrednica bi me puštala 6. ili 7. sat jer su probe tad bile u 19.30 sati. Moja prijateljica Ankica Dužević i svi oni koji su živjeli oko mene, mi bismo čak iz Revelina pješice išli doma jer nije bilo autobusa u te ure, prisjeća se Kristić nezaboravnih, slatkih trenutaka iz tinejdžerskih dana.
Odnos tadašnjih voditelja prema plesačima je isto posebna priča.
– Bilo nas je dosta i trebalo nas je zauzdati, za ono vrijeme previše mangupa! Ali, vazda bi onaj tko bi izveo nekakav škerac priznao da je on ‘krivac‘. Sjećam se, stali smo jednom na odmorište u Francuskoj i pokojni Zdenko je bacio petardu, svi su se rastrčali, Sule je ‘poludio‘, a nastala je pjesma: “Zdenko opet na lošem glasu – bacio bombu gdje kravu pasu!” Nas trojica, četvorica smo vazda izvodili neke škerce… Tad je bilo honorarnih voditelja jer je bilo dosta grupa. Točno se znalo kad A-sastav ima probu i ako ne možeš doći, morao si to javiti na telefon, zvao bi kancelariju, Sulu… Obavezno si morao javiti da te nema, mogao si i slagati da te nešto boli, ali si se morao javiti! Danas mi se djeca jave preko poruka, Vibera, trebaju se javiti do podne hoće li doći, ali sve više i više dolaze… Nas je bilo sedam, osam visokih, sedam, osam nižih i nisu mogla na probu doći samo četiri visoka mladića, mi bismo se dogovarali tko bi za taj nastup ili probu mogao poći u kino s curom ili ostati na kupanju, a tko ići na probu… Znalo se sve, ništa nije patilo i uvijek je bila prava postava! – poručuje Mario.
Trebalo je biti fizički spretan za neke koreografije, plesali su se plesovi iz cijele tadašnje države, a probe su bile u nezgodne ure, međutim, nikad mu nije palo napamet da odustane, bez obzira na naporan tempo.
– Kad dođe peti mjesec, jedva čekaš kad će početi nastupi. A nakon toga ‘moliš Boga‘ kad će opet početi probe! (smijeh) Naučio sam živjeti kroz izmjenu razdoblja proba i nastupa, iznosi Mario.
Punih 12 godina je bio amater. Godine 1979., 1980. prvi put je ugledao suprugu, 1982. se vratio iz JNA. 1. lipnja 1985. se zaposlio kao voditelj plesa ali je nastavio plesati sve do početka 2000-tih. Nikad nije ni pomišljao da će mu hobi prerasti u posao, a napominje kako je to velika zasluga prijatelja Moma…
– Vjerojatno sam bio dobar plesač, a kroz probe s djecom smo i mi učili kako se ponašati, kakav pedagog treba biti. Gledao sam kako to rade Sule, Momo, Jozo, Luko… Svatko je imao svoj pristup, podcrtava Mario.
A 29. lipnja te 1985. godine, na blagdan sv. Petra i Pavla, vjenčao se sa svojom životnom odabranicom. Iste godine, početkom studenog, dobio je i sina tako da mu je 2025. poslovno i privatno ispunjena lijepim, okruglim obljetnicama. I samo vjenčanje bilo je folkloristička festa za pamćenje!
– Bio je to Ohcet u Ljubljani gdje dolaze parovi iz cijelog svijeta. Slavko Pavičević koji je tad bio u Turističkoj zajednici pitao nas je bi li mi htjeli sudjelovati. U hotelu Belvedere smo imali sastanak, ljudi iz TZ-a i Linđa, naši roditelji i tu smo se dogovorili. Slikavali su nas, a slikao nas je tad i Željko Tutnjević koji nam i danas kaže da nas je prvi slikao! Išli smo kroz cijelu Ljubljanu u nošnjama, kumovi su nam bili Belgijanci kojima smo mi bili kumovi… Maja je imala posuđenu nošnju iz Konavala iz Zavičajnog muzeja, a ja sam imao Linđovu nošnju, Momo mi je posudio jelek… Nakon toga smo išli na Bled, bilo je ljeto pa je sve bilo zeleno, predivno… Naime, išli smo mi i s Linđom na Bled i na Bohinj prije toga, ali je vazda bilo zimsko doba… Na dan svadbe su nas iznenadili – došao je cijeli Linđo. Sule je rekao: “Ne možete se vjenčati bez nas!” Pokojni Mirso Omerčahić je donio harmoniku i onda smo išli u neku klet u Ljubljanu, pobjegli smo takoreći da bi bili s našima, došli su nam i prijatelji koji nisu bili u Linđu… Kako sam počeo raditi početkom mjeseca tako su mi tad donijeli i prvu plaću! Tako smo proslavili, a onda su svi spavali u našoj sobi u hotelu. Ujutro su morali natrag za Dubrovnik, a supruga i ja smo nastavili za Poreč na bračno putovanje na sedam dana. Baš je bilo prekrasno! – govori Mario i danas ozaren od sreće.
Nisu Linđovci tih godina ostali u granicama Europe, osvojili su plesom i Novi kontinent.
– Kad sam imao 25 godina, 1986., išlo se u New York u sklopu 100. obljetnice od postavljanja Kipa slobode. Bio je s nama tad Luko Brailo… Kad smo se vratili iz New Yorka, dvije burse nikad nisu došle u Dubrovnik, a imali smo direktan let New York – Dubrovnik. Tražili smo je na izgubljeno-nađeno, ali ih nikad nismo našli. Bile su to neke nošnje iz Vrlike, linđa… Ima još jedna anegdota s tog puta: moja Maja je došla po mene na aerodrom kad smo se vratili, izlazio je Sule i pitala ga je: “Kad ćeš mene voditi u New York?” A Sule je kao iz topa ispalio: “Za 200 godina Kipa slobode!” (smijeh) Vazda je duhovit, apsolutni kralj, bio nam je kako bi se ono reklo ‘i pas i čovjek‘… Prekrasno nam je bilo i u Južnoj Americi, tri tjedna u Buenos Airesu. Letjeli smo iz Frankfurta 12 sati! Neki su prije povratka plakali jer su htjeli još ostati…, priča Mario kojemu su se ipak u posebnom sjećanju urezale francuske turneje.
– U tih šest, sedam godina smo tijekom svake turneje posjetili osam ili devet novih gradova. Sveukupno smo obišli više od 70 francuskih gradova! Najdraže mi je bilo kad smo išli u Cannes gdje se prikazivao film “Okupacija u 26 slika”. Imali smo nastupe za glumce, bili su tamo Lordan Zafranović, Frano Lasić, to je bila filmska crème de la crème… Imali smo nastup tijekom gala večere, gledali su nas ne znam ni ja koji sve glumci! Išli smo tad u Cannes, Nizzu i Aix-en-Provence… Predivna turneja! Francuska me oduševila zbog vina, konjaka, sireva… Probavali smo sve to… Bordeaux mi je ostao posebno u sjećanju, savršen je. Svaki francuski gradić s manje od 50 tisuća stanovnika je predivan! Nizza i Lyon su mi isto tako predivni! – opisuje Mario.
Na domaćem terenu u Gradu plesali su pred bračnim parom Gorbačov i za Tita u Hotelu Croatia… Kako je bilo plesati pred tadašnjim šefom države?
– Obično! Bio to Tito ili obična publika, kad bismo izašli na pozornicu, mi bismo se transformirali u izvođače. Tu je osmijeh, ples, pogled jedan na drugoga, komuniciraš s publikom… Tad smo bili mladi i nije nas naročito zanimalo pred kime nastupamo, vjerojatno je to više zanimalo tadašnje vodstvo Linđa… Vazda kad bismo išli u Croatiju ili President bio je netko od poznatih, ali nama su svi bili samo gosti odnosno publika. Bilo mi je najdraže kad je Tuđman prvi put došao u Dubrovnik, plesali smo “Era s onoga svijeta” između ljekarne ispod Zvonika i Orlanda… Prvi put smo tad izveli ‘Era‘, bio sam solist, divno sjećanje! – ističe Mario.
Nakon bezbrižnih i prelijepih mladenačkih godina plesa i veselja, uzbuđenja i otkrivanja svijeta, došle su teške i tragične ratne godine, kad je i opstanak Linđa visio o koncu.
– Živio sam s obitelji u Mokošici, sedam dana spavao ispred lifta, pucali su po nama… Jedne večeri sam došao s probe, slučajno mi je auto ostalo ispod zgrade, a svi oni auti koji su bili poviše su izgorjeli. Tad sam rekao supruzi da idemo, auto je bilo na rezervi ali ispod Golubova kamena sam u tom trenutku prošao najbrže u životu! Došli smo u grad gdje se život normalno odvijao, zatekli smo ljude na Kantafigu koji su sjedili u kafiću! Selili smo na nekoliko mjesta, kasnije je Maja pošla u izbjeglištvo, a ja sam išao na ćuku i na probe. Nije bilo vode ni struje, ničega, a probe smo imali ujutro. S brda su po nama pucali snajperisti, gađali su nas i onim raketama maljutkama, jedino krov naše lađe u Lazaretima je ostao čitav, drugi su stradali… Nakon probe bi pet po pet išlo uza zid i trk iza Gimnazije i tad si mogao proći živ a da te ne vide i ne pogode, vrti Mario te po život opasne trenutke.
S položaja je išao na pozornicu, skidao vojnu uniformu i odijevao nošnju za probe i nastupe.
– Na 10 dana bismo pošli na turneju jer je bila potreba, a onda bih se vratio doma i bio na čuki… Nastupali smo tad i tijekom Igara, obilježavali smo sve, samo skromno, a prvi nastup iza rata imali smo u bivšem restoranu Jadran, nismo imali gdje, nismo imali ništa… Kasnije smo u Lazaretima napravili vanjsku pozornicu! Jedanput sam vodio probe ja, a jedanput Momo… Bitan je bio dogovor. Preko Radija Dubrovnika bismo uputili obavijest: “u 10 sati na starom mjestu”. Nitko nije znao gdje je to ‘staro mjesto‘, to je bila naša lozinka, samo bismo djeci to rekli… Jer, nikad niste znali kad će biti uzbuna, kad policijski sat, ali kad nije bilo granatiranja, išla bi obavijest preko Radija i tako smo se dogovarali. Ratna generacija je nešto posebno, dali su veliki obol, divim im se, djeca su dolazila, opstali smo i to je najvažnije! Imao sam prijatelje kojima sam išao na sprovod, a onda na probi moraš biti usredotočen i motivirati djecu, a nije ti do života! I danas možete imati 100 problema, nekad ti dan prođe bez veze, ali na probi moraš biti tu glavom i tijelom, upozorava Kristić koji je nakon povratka iz vojske i koji se po završetku Oluje 1995. vratio sa čuke i ‘skinuo‘ brkove.
Druga velika prijetnja bila je korona. COVID-19 ih je zakinuo za odlazak u Rusiju, kao i sve izvedbene umjetnosti tako je i Linđovce doveo pred goleme izazove…
– Korona nas je baš ‘ubila‘, imali smo manje proba, bile su rjeđe, za manje djece, a morao sam ih podijeliti u grupe. U Lazaretima bih na našem plesnom podiju oslikao četiri kvadrata dimenzija dva puta dva metra kako bi svatko ostao na svom mjestu, da se plesači međusobno ne dodiruju, a plesali su s maskama…. Radili smo samo da ne izgubimo kontinuitet, bilo je to tragično jer se nije plesalo cijelu jednu godinu, čak i više pa su neki izgubili volju i nisu ni dolazili. Korona je poremetila puno toga, ali smo se opet vratili i opstali, kao i tijekom Domovinskog rata, govori Mario.
Radeći kao plesni voditelj, potpuno mu se promijenila perspektiva, ali društvo u Linđa je ostalo savršeno.
– Djeca su onakva kako radiš s njima. Neki će reći da nisam bio jako strog, neki neće, tako i treba. Znali su mi dolaziti roditelji i govoriti: “Ma samo ga stisni, doma ne mogu izaći na kraj s njim!” Ali, zato bi dva sata na probama samo skakali bez priče i zadržavanja, uz pauzu od samo 10 minuta i tako bi ta mladost izbacila svu nakupljenu energiju iz sebe pa bi valjda doma bili mirniji. Kad dođete na probu, nema improvizacije, mi bismo imali dva sata pripreme u opisu radnog mjesta. Morao bi se pripremiti za ono što ću raditi pa bih doma i nešto zapisao… Jer, kad dođeš među djecu, malo se i izgubiš pa nešto zaboraviš, ali moraš imati točno zapisano što ćeš te večeri raditi… S djecom treba biti dobar i iskren, nema laganja! Naravno, bude tu i smijeha i šale… Vazda bih imao dobrog glazbenog korepetitora, pokojnog Mirsa Omerčahića, samo bi ga pogledao i on je znao što hoću…, opisuje Mario.
Nikad nije pravio razlike među djecom niti je odabirao po tome tko su im roditelji i koji im je društveni status – svi su jednostavno njegovi!
– Ista su mi ona djeca prije 15 godina i ona danas. To su prvenstveno naša djeca, posebno kad sam i sâm dobio djecu i unuke, ta mladost mi je postala draža! Putujem s njima, družimo se iako sam dosta stariji… Moraš voljeti tu djecu, voliš ih jer te slušaju, jer su dobri, prihvaćaju ono što radim, što volim… Nisu oni tu zbog nas, mi smo tu zbog njih. Što bi Linđo bio bez te djece?! Mi smo grad od 35, 40 tisuća stanovnika i vazda ima djece koja žele sudjelovati… Svatko tko je došao u Linđa je i otplesao… Nije to pitanje talenta, nego samo rad, rad i rad. Ništa drugo! Nakon audicije, tijekom vremena se dogodi prirodna selekcija… Kasnije vidite koga su mater i ćaća natjerali da dođe, a koga nisu. Nema izbacivanja iz Linđa, tko može, može, a tko ne može, sâm ide i reče: “Nije to za mene!” Jednostavno, ili jesi ili nisi. Imamo mi tu mladića i cura koji su imali ‘dvije lijeve‘ ili ‘dvije desne noge‘, ali radom su došli do toga da nam nose program. Cure nekad ne žele pjevati, ali prođu tri godine iz D, C i B sastava u A-sastav… Imamo i Linđovo blago, treći i četvrti razred osnovne škole i oni nam dolaze u D-sastav jer su već formirani i nešto znaju. Tad počinju imati pjevačke probe… Na posljednjem nastupu na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama su bile dvije djevojčice na pozornici koje su otpjevale same samcate kao da su svjetske operne prvakinje! To je kad se radi… napominje Mario ne krijući kako je tijekom nastupa znalo biti i smiješnih, neželjenih trenutaka:
– Naravno da dođe do grešaka na pozornici. I sâm sam znao pogriješiti, padale su mi gaće, ženske su mi tijekom izvođenja bunjevačkog plesa znali držati gaće jer bi pukao konop pa kad stigneš ideš garderobijerki da ti to veže ponovno… Ili čizmom nagaziš na rub gaća i povučeš ih prema dolje… Linđo plešem ‘sto‘ godina, ali i danas moram brojati pokrete rukom, 16 tamo, 16 amo… Ne možeš bez brojenja, ali se zbuniš pa ti se dogodi višak… Sve je to ljudski! Na nastupu samo nastaviš, a na probi možeš zaustaviti orkestar, korepetitora i nešto ponoviti, ali kad je nastup, nema tu: “Oprostite publiko, sad ćemo mi ponoviti!” Svašta se znalo dogoditi tijekom nastupa, bude i padova. Koliko smo samo znali pasti! Naš sadašnji umjetnički direktor ne dozvoljava da se pleše na Stradunu na kamenu jer kasnije bude puno povreda. Prokližete, izvrnete zglob jer je Stradun sklizak kao staklo pa plešemo na podlozi. U zadnjih 20 godina plešemo na plesnom podiju bez obzira na to što je pozornica od drva, mekše je i ugodnije raditi, dodaje Mario.
Naveo je što čini kad je netko mangup i s kim mu je lakše raditi – s djevojkama ili mladićima.
– Meni su mangupi dragi! Prije smo mi bili mangupi i trudili smo se na pozornici natjecati tko je bolji… Kad je netko živ, to je energija, odlično je za pozornicu jer moraš emocije poslati publici, ne možeš biti ‘stup‘ tijekom nastupa! Moraš plijeniti izgledom! Uvijek sam navodio primjer Mikija Ćerimagića. Kad bi on plesao, publika je samo njega gledala! Uvijek djeci napominjem da moraju imati taj ‘osmijeh broj 6‘ i gledati drugoga kad je parovni ples, ako nije, treba gledati publiku, moraju komunicirati s njom… Slušaju, oni to rade i oni to vole, ali najviše vole putovati. 2027. se ide u Južnu Ameriku, u Argentinu, Urugvaj, Čile i Peru i sad vlada ‘drama‘. Sad svi ‘grizu‘, samo im je trebalo baciti ‘kost‘! Svi se vesele kad negdje idemo, ali mi ih trebamo vratiti žive i zdrave doma! Kažu mi jedni roditelji da im sin po dva sata u garaži skače vježbajući koreografiju za podravske svate! Neće prestati! – prepričava Mario.
Prezadovoljan je sadašnjom postavom Linđa koju opisuje kao vrhunsku.
– Svatko će za svoju generaciju reći da je bila izvrsna, doslovno znam više od 50 generacija… Ne znam svih, moja generacija je bila odlična, ali naša sadašnja djeca su savršena! Pjevački i plesački su fenomenalni, imamo dobar glazbeni sastav. Nikad se nismo htjeli takmičiti ni s kim, dobri smo i svi nas hvale, to nam je plus, to godi i daje golemi poticaj. Lakše mi je raditi sa ženskima jer momci refitavaju probe, a ženske su vazda iste. Dođe razdoblje kad su cure bolje od muških ili obrnuto, ali sad je lijepo raditi kad imaš točan broj jednih i drugih, kad ti nitko ne fali! Uglavnom, nikad se nije dogodilo da nije bilo probe ili nastupa… Nikad nastup nije odgođen! Djecu volimo, učimo i odgajamo, ne vičemo na njih, a ona reču roditeljima kako im je! – komentira Mario.
Dosta roditelja su bivši plesači pa znaju točno kako funkcioniraju probe i nastupi. Pošto su u studenom najvažniji događaji u sklopu proslave 60. rođendana Ansambla, veterani se pripremaju za povratak na pozornicu, među njima je i Mariova kćer. Inače, supruga Maja je balala 15 godina, čak je plesala nakon rođenja prvog djeteta, nakon rođenja kćeri je stala, ali je ostala povezana s Linđom. S veteranima upravo radi Mario.
– Ima ljudi koji kažu da smo mi kao ‘sekta‘ i da je teško ući u krug Linđovaca, ali ja tvrdim da nije. Evo baš večeras imam probu veterana, ima ih 200 i sve ih treba voditi. Super je s njima, ima zafrkancije, lijepo je raditi s njima, moraš malo i podviknuti ali sve kroz smijeh… Svatko želi naći svoje mjesto na proslavi tih 60 godina, svatko želi barem obući neku nošnju i izaći na pozornicu. Veterani bi sad htjeli plesati po tri plesa! (smijeh) Imaju strašnu volju, ali godine su godine… Dolaze svaku probu, neki zovu da će doći drugi put, ali dođu… Ostanu i nakon probe do ure po ponoća, neki se nisu vidjeli ne znam koliko godina pa se onda obnove one pričice iz prošlosti… Došao je tako Ivo Martinović iz Njemačke, ljevak je i obrnuto svira gitaru i zato ga zovemo ‘Levi‘… Ima ih koji su već 40, 50 godina veterani i dolaze svirati, otkriva Mario koji je i sâm veteran i koji usprkos operacijama koljena i ramena pomno prati svaki korak, demonstrira pa i zapleše.
Uz neizostavnu dubrovačku poskočicu kojoj ansambl duguje ime, najdraža točka mu je ostala tradicionalni makedonski narodni ples Osogovka koji je vrlo zahtjevan.
– Volim te makedonske plesove koje imaju tempa, koji su živi… Imaš čučnjeve, skokove, okrete… Zato djeci kažem da sam operirao koljena, nisam od šetanja, nego su to bili teški, ali dobri plesovi. Trebalo je biti fizički spretan jer ideš u skok, iz skoka u čučanj, a iz čučnja u okret oko sebe… To mi je bilo najdraže, priznaje Mario.
Odlično se u Ansambl uklopio umjetnički voditelj Andrija Ivančan, on je sretan s Linđovcima, a Linđovci s njim. Mariju se lagano bliži mirovina, ali ne brine se oko nasljedstva jer prema njegovim riječima ima puno kvalitetnih mladića, Linđo ima sigurnu, razigranu i energičnu budućnost. Neizmjernu sreću osjeća kad netko iz amaterskih redova postane profesionalac, a vrijeme u Linđu mu je brzo proletjelo. Više od pola stoljeća je prošlo kao dlanom o dlan…
– Sjećam se dok sam imao 17, 18 godina, dan mi je bio kao godina, a sad mi je godina kao dan! – slikovito će Mario.
Najponosniji je na to što je sa svojim kolegama iz generacije u generaciju napravio ne samo dobre izvođače, nego i dobre ljude, a moralo je tako biti kad ih je prije svega vodio dobar čovjek – Mario Kristić.
