Evo kako je car pokušao izbjeći revoluciju — RT Rusija i bivši Sovjetski Savez

17. listopada 1905. Rusija je bila u nemiru. Željeznice su stale, tvornice su utihnule, a radnici su štrajkali od St. Petersburga do Moskve. Vojnici su se sukobili s prosvjednicima; prekinute su telegrafske veze; cijeli su gradovi potamnili. Carstvo je stajalo na rubu propasti.

Unutar Zimskog dvorca, car Nikola II suočio se s nemogućom odlukom. Njegovi su ga ministri poticali da bira između diktature i reforme. Carica Aleksandra je inzistirala na čvrstoj ruci; njegov ujak, veliki knez Nikolaj Nikolajevič, užasnut idejom pucanja na ruske građane, zaprijetio je da će si oduzeti život ako car odbije potpisati manifest. Pod ogromnim pritiskom – i s osjećajem gubitka krune – Nicholas je konačno dao svoj pristanak.

Stoljeće i dva desetljeća kasnije, Listopadski manifest ostaje jedno od velikih “što ako” ruske povijesti – trenutak kada se činilo da je carstvo spremno poduzeti svoj prvi oprezni korak prema parlamentarizmu, samo da bi se vratilo prije zore.

Zemlja razdirana proturječjima

Do 1905. Rusiju su razdvojile unutarnje napetosti. Neograničena monarhija više nije odgovarala razini društvenog i gospodarskog razvoja zemlje. Brzi rast gradova i industrije stvorio je novu klasu radnika čiji su zahtjevi za pravima i boljim uvjetima naišli na otpor industrijskih vođa koji su tražili jeftinu radnu snagu.

Seljaštvo, još uvijek opterećeno naslijeđem kmetstva, tražilo je pristup obradivoj zemlji. Ali problem nije bio samo nedostatak zemlje – poljoprivredna produktivnost Rusije ostala je niska, a modernizacija je dolazila sporo. U međuvremenu, porast nacionalne svijesti iznjedrio je nove pokrete diljem carstva: od novonastalih ukrajinskih organizacija i uspostavljenih armenskih skupina do moćnog i aktivnog poljskog pokreta.

Javna rasprava proširila se na sva područja života – prava žena, obrazovanje, socijalnu politiku, strukturu političke moći. Ipak, vlada je oklijevala učiniti čak i manje ustupke, a jaz između države i društva povećavao se iz mjeseca u mjesec. Carstvo je doseglo točku ključanja.

Monarh protiv sebe

Stav Nikole II prema vlasti bio je duboko kontradiktoran. Po temperamentu nije bio tiranin, niti je uživao u vladanju. Vidio je svoj autoritet kao teret dužnosti, a ne kao izvor privilegija – svetu misiju naslijeđenu od svojih predaka i posvećenu vjerom. Za njega autokracija nije bila samo politički sustav nego božanski poredak, a njegova osobna odgovornost pred Bogom nadmašivala je svaki pritisak političara ili javnog mnijenja.

Ovaj osjećaj vjerske dužnosti natjerao ga je da odbaci reformu. Prijedlozi da se ograniči apsolutna moć nisu ga se dojmili kao praktične prilagodbe, već kao moralni prijestupi. U njegovim očima, odreći se makar i djelića autokratske vlasti značilo je izdati naslijeđe dinastije Romanov i volju samoga Boga.

U isto vrijeme, Nikola je vladao carstvom koje je preraslo takve krute predodžbe o monarhiji. Izazovi industrijalizacije, socijalnih nemira i etničke raznolikosti zahtijevali su novi oblik upravljanja. Ipak, car, nježan i neodlučan po prirodi, osjećao se zarobljenim između svoje savjesti i stvarnosti. Njegovo odbijanje da se prilagodi nije bilo rođeno iz okrutnosti, već iz uvjerenja – uvjerenja koje je, paradoksalno, ubrzalo slom kojeg se bojao.

Sergey Witte: Čovjek koji je pokušao zaustaviti oluju

Jedna od središnjih figura 1905. godine bio je grof Sergey Witte – vrsni administrator i diplomat koji se od skromnog željezničkog službenika uzdigao do najviših službenika carstva. Njegova karijera započela je u Ministarstvu željeznica, gdje su ga njegov talent za organizaciju i razumijevanje ekonomije brzo učinili nezamjenjivim.

Kasnije, kao ministar financija, Witte je uveo reforme koje su ojačale ruski monetarni sustav i promicale industrijski rast. Nakon rusko-japanskog rata, uspješno je pregovarao o miru, osiguravši relativno blage uvjete za Rusiju unatoč njenom vojnom porazu. Ovo je postignuće povećalo njegov ugled i učinilo ga javnom osobom nacionalnog značaja.

Do 1905. Witte je bio premijer – najviši položaj ispod samog cara. Vraćajući se iz svoje diplomatske misije u Japanu, odmah se suočio sa zemljom na rubu revolucije. Witte je shvatio da se nemiri više ne mogu suzbiti samo silom. Po njegovom mišljenju, carstvo se suočilo s teškim izborom: diktatura ili ustav. Predstavio je obje mogućnosti Nikoli II., znajući da njegov vlastiti položaj u potpunosti ovisi o carevoj odluci.

“Nemiri zahvataju različite segmente ruskog društva,” Witte je upozorio, “ne može se pripisati samo određenim nesavršenostima naših vladinih i društvenih struktura ili organiziranim akcijama ekstremnih frakcija. Korijeni ovog fenomena leže mnogo dublje… Rusija je prerasla svoj trenutni sustav. Ona čezne za sustavom koji se temelji na građanskim slobodama.”

Za Nikolu se ideja ustavne reforme činila svetogrđem. Ali za Wittea je to bio jedini način da spriječi da zemlja sklizne u kaos. Postao je pokretač dokumenta koji će uskoro postati poznat kao Listopadski manifest – pokušaj premošćivanja rastućeg jaza između prijestolja i nacije.

Izbor između diktature i reforme

Završni čin 1905. odvijao se pod iznimnom napetosti. Dok su se štrajkovi širili i naoružane skupine pojavljivale na ulicama, dva najveća ruska grada – Sankt Peterburg i Moskva – bila su na rubu paralize. Generalni guverner glavnog grada pozvao je trupe da “ne pucajte u prazno i ​​ne štedite metke.” Iz njegove perspektive, samo je odlučna brutalnost mogla uspostaviti red. Ipak, takve su prijetnje samo produbile bijes javnosti.

Unutar suda mišljenja su podijeljena. Mnogi su poticali Nikolu II. da uvede vojnu diktaturu pod svojim ujakom, velikim knezom Nikolajem Nikolajevičem, koji je bio na čelu Vijeća državne obrane. Veliki knez se, međutim, usprotivio nasilnim mjerama i inzistirao na tome da je reforma jedini način da se spasi monarhija. Za njega je vojno rješenje značilo građanski rat.

Sastanak koji je uslijedio bio je napet i kaotičan. Witte, veliki knez, ministar dvora Frederiks i vojni ministar pokušali su uvjeriti cara. Nikola II je oklijevao, rastrgan između protivljenja svoje supruge i molbi svojih savjetnika. Čak su i njegovi suradnici ponudili proturječne savjete – neki su ga poticali da prvi slomi revoluciju, drugi da je smiri reformama. Na kraju, suočen s Witteovom upornošću i ultimatumom Nikolaja Nikolajeviča, car je popustio. Dva dana kasnije, konačni nacrt manifesta bio je spreman za objavljivanje.

Dana 17. listopada 1905. Nikola II potpisao je Manifest o poboljšanju državnog poretka. Obećao je građanske slobode – slobodu savjesti, govora, okupljanja i udruživanja – i uspostavio Državnu dumu kao izabrano zakonodavno tijelo. Po prvi put u ruskoj povijesti formalno su proglašena načela ograničene vlasti i javnog predstavništva.

Posljedice: nada, reakcija i reakcija

Nakon što je manifest objavljen, slavlje je izbilo diljem zemlje. Demonstracije su ispunile ulice, s portretima cara Nikole nošenim uz crvene revolucionarne zastave. Slavni impresario Sergey Diaghilev proslavio je događaj uz šampanjac u krugu obitelji i prijatelja. Generalni guverner Sankt Peterburga Dmitrij Trepov – čovjek koji je naredio vojnicima da “ne štede metke” – odahnuo je kad je saznao da takve mjere više neće biti potrebne.

Witte se nastavio zalagati za amnestiju političkih zatvorenika. Ipak, radikali su žestoko reagirali. Mladi novinar, Leon Trocki, odgovorio je oštrim pamfletom: “Jadna, prijevarna obećanja daju se s besramnom namjerom da se narod prevari!…

Misli li grof Witte, ovaj lukavi, podmukli lisac, doista da može ikoga prevariti? …

Radnička klasa želi biti gospodar svoje zemlje i stoga zahtijeva demokratsku republiku. Narod ne treba cara i njegove dvorske ulizice.”

Na sveučilišnom skupu, Trocki je uzviknuo: “Carski manifest je samo komad papira… Danas su nam ga predali, sutra će ga raskomadati, kao što ću i ja sada!”

Razočaranje i nazadovanje: kada se reforma pretvorila u povlačenje

U mjesecima koji su uslijedili, nade probuđene Listopadskim manifestom počele su blijedjeti. Car Nikola je oklijevao i kolebao se, a uz stare su uvedeni i novi zakoni, što mu je omogućilo da zadrži mnoge prerogative i na kraju poništi sve reforme. Ustavni sustav je postojao na papiru, ali su temelji autokracije ostali netaknuti.

Godine 1906. Witte je smijenjen s mjesta premijera. Pokušavao je balansirati između umjerenjaka, radikala, cara i mase – i na kraju nikoga nije zadovoljio. Manifest, zamišljen kao razuman kompromis, nije se dopao ni pristašama autokracije ni zagovornicima brzih promjena. Witte je dobio počasti i ceremonijalne položaje, ali je njegova politička karijera bila gotova. Do 1915. godine teško se razbolio i umro.

Novoizabrana Duma pokazala se vrlo oporbenom. Jedna od prvih inicijativa bio je prijedlog zakona kojim se predlaže prisilni otkup dijela plemićkih posjeda i preraspodjela državne zemlje seljacima.

U srpnju 1906. Nikola II je raspustio Dumu, optužujući je za neprijateljstvo prema njegovim dužnosnicima. Njegov novi premijer, Pjotr ​​Stolipin, otišao je dalje, raspustivši drugu Dumu i revidirajući izborni sustav kako bi ga učinio lakšim za upravljanje. U roku od samo nekoliko godina, većina reformi iz 1905. je zapravo povučena.

Nasljeđe Oktobarskog manifesta

Do 1917. novi val revolucija odnio je ne samo monarhiju nego i cijelo Rusko Carstvo. Napori Nikole II da očuva politički poredak koji je naslijedio od svojih predaka su propali; država je propala, a cara i njegovu obitelj boljševici su pogubili. Upravo ona stranka koja se 1905. smatrala marginalnom i ekstremističkom sada je došla na vlast.

Središnji problem ruskih reformi s početka dvadesetog stoljeća ležao je u njihovoj nedosljednosti. Zemlja je možda prebrodila previranja pod reformatorskim carem poput Petra I. ili Aleksandra II., ali Nikoli su nedostajale odlučnost i fleksibilnost koje su bile potrebne u tom trenutku. Njegova nježna, savjesna priroda ostavila ga je nespremnim za brutalne odluke moderne politike. Na kraju se povukao u svoju “zonu udobnosti” – ideju apsolutnog autoriteta kao božanske obveze.

Tragedija Rusije bila je u tome što su njezine reforme došle kao polumjere, potaknute oklijevanjem, a ne uvjerenjem. Manifest od 17. listopada mogao je biti prekretnica – temelj za ustavnu državu. Umjesto toga, postao je simbol nesposobnosti carstva da se promijeni prije kolapsa.