Vođe dviju najmoćnijih nuklearnih sila na svijetu, Donald Trump i Vladimir Putin, odlučili su se sastati na lokaciji udaljenoj nešto više od 340 kilometara od Zagreba, u mađarskoj prijestolnici Budimpešti. No sastanak je u zadnji čas stavljen na čekanje i ne zna se kada će do njega doći. Tema će, naravno, biti mir u Ukrajini, ali odabir lokacije više je nego simptomatičan i Trumpova je poruka cijeloj Europi, a naročito Europskoj uniji. Trump je, naime, odabrao mađarskog premijera Viktora Orbana za domaćina tog sastanka, kad god do njega dođe. Čovjeka koji je proteklih petnaest godina ikona europske desnice, lidera koji je svoju zemlju okrenuo udesno godinama prije nego što su to učinile druge europske zemlje. Dokaz je to da Trump smatra da bi politika koju zastupa Orban trebala prevladavati i u ostalim dijelovima Europe.
Nije tajna da je američki predsjednik gorljivi protivnik lijevo-liberalne fronte, a svojim prijateljstvom s uglavnom desnim europskim čelnicima, kao što su Orban i Trumpova najdraža europska premijerka, talijanska liderica Giorgia Meloni, SAD šalje poruke da će u Europi podržavati onakvu politiku kakvu provodi i kod kuće. Zvuči sasvim legitimno i logično, naročito zato što se Trump kod kuće danas (ali i u prvom mandatu) obračunava s manje-više istim problemima koji tište i Europu. Nije naodmet spomenuti da je Viktor Orban bio percipiran kao lice zla kada je podizao žilet-žicu na granici s Hrvatskom. Hrvatska je tada pod lijevom vladom pratila ono što će se u budućnosti pokazati kao katastrofalna politika tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel, politika potpuno otvorenih vrata milijunima migranata iz Sirije i drugih arapskih zemalja.
Ta je politika preplavila europske ulice legalnim i ilegalnim imigrantima, a i Hrvatska je, od zemlje u kojoj ministri razdragano miluju migrantsku dječicu, morala očvrsnuti te shvatiti da je obrana nacionalnih granica (a ujedno i europskih, ne treba zaboraviti), stvar nacionalnog suvereniteta i sigurnosti. Danas, dakle, hrvatska policija, ali i policije Slovenije, Austrije, Njemačke, Francuske i brojnih drugih zemalja, provode isto ono što je u prvom migrantskom valu provodio “zločesti” Orban, a istu politiku masovnih deportacija provodi i Trump.
Tampon-zona
To je, dakle, prvo pitanje koje itekako zbližava dvojicu lidera, a drugo je, naravno, to što je Orban blizak Putinu. Štoviše, on je Mađarsku uspješno pozicionirao kao svojevrsnu europsku i non-europsku zemlju istovremeno, jer bez obzira na sva upozorenja iz Bruxellesa, nastavlja održavati bliske odnose s Rusijom te provodi politike zbog kojih se predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen “diže kosa na glavi”. Svojim odabirom “otoka mira”, kako je Mađarsku nazvao Orban, za sastanak s Putinom, Trump šalje nedvosmislene poruke da cijeni integritet i tvrdu politiku, ali i da mu je draga Orbanova politika svojevrsne tampon-zone u EU-u, jer je Mađarska u savezu s Bruxellesom, ali istovremeno održava izvanredne odnose s Moskvom, čime je postala savršen neutralni teritorij za sastanak s Putinom. Ne treba posebno naglašavati kako je to golema politička pobjeda za Viktora Orbana na europskoj, ali i na domaćoj političkoj sceni, a Mađarsku uskoro čekaju izbori uoči kojih Orbanova stranka po anketama ne stoji najbolje.
No na umu treba imati i drugi aspekt ove priče, a to je pitanje zašto bi Putin došao u Mađarsku. Nije to samo zato što Mađarska gaji bliske odnose s Moskvom, ima tu i pragmatičnih razloga. Naime, Međunarodni kazneni sud za ruskim je predsjednikom izdao tjeralicu zbog masovnih deportacija djece iz Ukrajine. Koliko god tvrdio da je to besmislica, činjenica je da bi Putinu bile stavljene lisice na ruke čim bi stupio na tlo neke zemlje koja priznaje Međunarodni kazneni sud. Mađarska to nije, iako još na papiru jest jer će tek iduće godine proteći rok od godine dana otkako je službeno obavijestila Ujedinjene narode da izlazi iz tog međunarodnog kaznenog mehanizma. Putin je, dakle, siguran da ga u Budimpešti neće dočekati maskirani policajci i “marica”, nego ruske zastavice i buket dobrodošlice. Sve je to, opet, izravna zasluga mađarskog režima. Nije stoga zgorega podsjetiti kako je dosad izgledao politički put aktualnog mađarskog premijera. Viktor Orban počeo je kao mladi idealist čiji su javni istupi u kasnim osamdesetima zvučali kao poruka tranzicije; u govoru na komemoraciji iz 1989. zatražio je povlačenje sovjetskih snaga i slobodne izbore, čime je komunizam označio kao političku metu i stvorio pokret koji će kasnije postati Fidesz. Kao osnivač Fidesza 1988. i jedan od njegovih prvih vođa, Orban je u relativno mladoj dobi postao premijer, 1998. godine, ali je već 2002. morao prepustiti vlast opoziciji.
Taj rani period oblikovao je njegovu retoriku, kombinaciju nacionalizma, antikomunističke simbolike i spremnosti da se oštro suprotstavi “eliti”. Povratak na vlast 2010. bio je preokret koji mu je omogućio da preuredi državu po vlastitoj mjeri. Fidesz je osvojio dvotrećinsku parlamentarnu većinu te je uslijedio niz ustavnih i zakonskih promjena koje su, kako kritičari navode, sustavno smanjivale institucionalne barijere i mehanizme kontrole vlasti. Novi ustav, izmjene sudbene organizacije, promjene u izbornoj proceduri i medijskoj regulaciji, transformirale su politički sustav, a vladajuća garnitura konsolidirala je moć i stvorila mrežu političko-gospodarskih interesa koja je duboko ušla u državni aparat. Mnoge od tih poteza promatrači i institucije koje mjere stanje prava i sloboda opisali su kao “demokratsko nazadovanje”. Orbanova vlast održavala se, tvrde kritičari njegova režima, zahvaljujući klijentelizmu. Vladina preraspodjela novca Europske unije, povlaštene javne nabave i snažan utjecaj na medije i javne institucije stvorili su sustav u kojem državna potpora često ide u ruke lojalnih poslovnih krugova. Kritičari to nazivaju kleptokratskim obrascem, dok zagovornici ističu stabilnost i rast u određenim razdobljima.
Zatvorene granice
Transparentnost i indeksirani pokazatelji korupcije i slobode medija bilježe pogoršanje od 2010., što Orbanovim oponentima služi kao najopipljivija statistička osnova za kritike njegova načina vladanja. Orbanova retorika s godinama je evoluirala u mješavinu kulturnog i civilizacijskog narativa. Predstavlja se kao branitelj kršćanskih vrijednosti, zaštitnik nacionalnog suvereniteta i oštar protivnik masovne imigracije te “suviše liberalnog” Bruxellesa. U govoru i praksi tu ideologiju provodi u konkretnu politiku zatvorenih granica i strogih migracijskih mjera, dok birače uvjerava da Bruxelles i vanjski “neprijatelji” ugrožavaju opstojnost nacije. Taj politički smjer, kombiniran s učinkovitim populističkim instrumentima komunikacije, osigurao mu je dugoročnu potporu dijela biračkog tijela i znatnu političku izdržljivost, čak i pod pritiscima izvana.
Ukratko, Orban je prešao put od studentskog galamdžije do arhitekta sustava u kojem formalne demokratske procedure i dalje postoje, ali su gradacije kontrole i pluralizma ozbiljno izmijenjene. Njegov uspjeh temelji se na kombinaciji institucionalnih reformi, kontrole resursa i uspješne političke komunikacije koja biračima nudi jasno, često polarizirajuće, ali konzistentno obećanje: sigurnost, poredak i očuvanje nacionalnog identiteta. To obećanje, sudeći po tome koliko se održao na vlasti, pada na plodno tlo među mađarskim glasačima. Unatoč tomu što je članica NATO-a, Mađarska je više zauzela proruski nego proukrajinski stav u usporedbi s drugim europskim zemljama i saveznicima u NATO-u, kaže ovih dana Levente Littvay, istraživač Mađarskog instituta za društvene znanosti, u intervjuu za beogradski NIN.
“Stoga ovaj izbor ima smisla. Ne znam kakvu je ulogu Orban odigrao u ovome. Budući da ovaj potez ima logike, sumnjam da je itko pitao ili se dobrovoljno javio (možda oboje). Trump je više puta izrazio divljenje prema Orbanu, a Orban svakako gaji simpatije prema Trumpu i nastoji održati dobar odnos s njim. Orban često igra na obje strane i pokazuje geste prema Rusiji i Putinu – to za njega nije neobično. Dakle, iskreno, sve ovo ima smisla. Ni EU se više neće posebno ljutiti na njega zbog toga”, tvrdi Levente.
Privid mira
Bez obzira na Trumpove motive, želja da se izvrši pritisak na Kijev i Moskvu kako bi okončali rat, možda nakon privida mira u Gazi, mogla bi politički koristiti Orbanu, koji s Trumpom i Putinom formira jedinstven odnos, strateški se pozicionirajući između dva čelnika globalnih sila. To nije čudno s obzirom na to da je samo nekoliko dana prije najave sastanka u Mađarskoj, za koji se ne zna kada će se održati, Trump primijetio da je Orban “fantastičan”, izjavljujući mu svoju ljubav i punu podršku. Orbanova bliskost s Trumpom nije novost, postoji već dugo. Mađarski premijer pružao mu je nepokolebljivu podršku tijekom predsjedničke kampanje, govoreći na republikanskim konvencijama u Sjedinjenim Američkim Državama.
Čak i kada su imali neka neslaganja, poput nedavnog ukrajinskog napada na naftovod Družba koji ide od Rusije do Mađarske, Trump ga je nastavio nazivati velikim prijateljem. S druge strane, za razliku od većine europskih čelnika koji su nedvosmisleno podržali Ukrajinu u sukobu s Moskvom, mađarski premijer zauzeo je drugačiji pristup, čime je sačuvao naklonost Kremlja i Vladimira Putina. Orbanova vladavina ćorsokak je suvremene geopolitike. Njegov pragmatični, ponekad otvoreno pozitivan pristup Vladimiru Putinu u rusko-europskim odnosima naljutio je i Bruxelles i saveznike u NATO-u. Najvidljiviji je simbol te veze energetsko-tehnološki projekt Paks II:. naziv dolazi od mađarske nuklearne elektrane Paks, koja se nalazi uz istoimeni grad južno od Budimpešte.
“Paks II” označava projekt proširenja postojeće elektrane — gradnju dvaju novih reaktora (blokova 5 i 6) u suradnji s ruskim Rosatomom. Tim se ugovorom s ruskom državnom kompanijom nasmijao u lice europskim političarima koji su upozoravali na preveliku ovisnost o ruskom kapitalu i tehnologiji. Orban je taj projekt opisao kao “zastavu suradnje”, a Moskva ga je redovito isticala kao primjer produbljenja bilateralnih veza. Kritičari ipak upozoravaju da energetske i infrastrukturne veze s Rusijom nisu samo ekonomske nego i politički instrument utjecaja.
Izvan linije
I to ne samo kroz energiju. Orbanov stav o Ukrajini i sankcijama protiv Rusije često je odstupao od dominantnih linija Bruxellesa i mnogih zapadnih prijestolnica. Mađarska je više puta blokirala ili odgađala zajedničke poteze EU-a vezane uz Ukrajinu, ističući zaštitu prava mađarske manjine u Ukrajini i vlastite geostrateške interese. To je u praksi značilo da su jedinstveni europski odgovori na invaziju 2022. i dalje fragilni, velikim dijelom zbog politike Budimpešte. Ta stajališta pojačala su sumnje o Orbanovoj političkoj bliskosti s Kremljom i dala mu poziciju pregovarača koji može uvjetovati i otežavati inicijative Europske unije.
Odnosi s Donaldom Trumpom i konzervativnim krugovima u SAD-u učinili su ga pak ključnom figurom transatlantske desnice. Trump je otvoreno hvalio Orbana, a Orban je gostovao na konzervativnim skupovima i prihvaćen je kao simbol antimigracijske i antiliberalne politike. Snimke i poruke s njihovih susreta te Trumpovi izrazi podrške daju Orbanovoj politici u Mađarskoj međunarodnu legitimaciju i pokroviteljstvo utjecajnih figura izvan EU-a. Europski parlament 2022. usvojio je rezoluciju u kojoj se navodi da se Mađarska više ne može smatrati “punom demokracijom”, što je kvalifikacija koja ima snažan simbolički i politički efekt, ali ostaje na toj razini.
Stav Europskog parlamenta, zamotan u službene tekstove i glasanja, pružio je težinu tvrdnjama o sustavnom narušavanju temeljnih vrijednosti, no ništa se ozbiljnije od toga nije dogodilo. Uostalom, što se i očekivalo, pitat će neki. EU djeluje moćno, ali samo kada je zajedno, a protiv suverene politike članice koja se, eto, odmetnula od većine nema mnogo stvarnog oružja na raspolaganju. Orbanove veze s Putinom nisu samo simbolične niti isključivo retoričke, one uključuju i naftno-plinsku logistiku, dugoročne ugovore za plin i energiju te političke pozive za “otvoreni dijalog” s Moskvom. Politički rizik te strategije jasan je partnerima u NATO-u. Snaga zapadnog odgovora na rusku agresiju slabi ako član jedne strane aktivno održava bliske veze s protivničkom državom.
Jasan stav
Istovremeno, Orban i njegovi suradnici argumentiraju da je držanje otvorenih kanala s Rusijom stvar nacionalne sigurnosti i energetske realnosti Mađarske. Tu valja istaknuti da mađarski premijer ima i izuzetno velik utjecaj na Hrvatsku. U jeku medijske oluje izazvane sporom MOL-a i JANAF-a, mnogi domaći analitičari kao da propuštaju uvažiti nekoliko jednostavnih i prilično očitih činjenica koje objašnjavaju stvarnu pozadinu odnosa Hrvatske i Mađarske te šireg političkog zaokreta unutar Europske unije. Prva od njih jest kontinuitet ideološke privrženosti dijela hrvatske desnice Viktoru Orbanu.
Naime, on je izdržao gotovo desetljeće političkog pritiska kada je u Europi bio potpuno izoliran zbog svojih tvrdih konzervativnih antimigrantskih i anti-LGBT politika. Iako su ga tada mnogi u Bruxellesu smatrali reliktom prošlosti, danas se pokazuje da je njegov model zapravo postao “mainstream” jer zapadne zemlje, a osobito Sjedinjene Države pod Trumpovim vodstvom, preuzimaju gotovo iste vrijednosne i migracijske postulate koje je Orban tada promovirao. Nije stoga čudno što ga hrvatski “suverenisti” i dalje vide kao uzor “dosljednosti”. Druga je činjenica stranačka povezanost. HDZ i Fidesz, unatoč formalnim razilaženjima unutar Europske pučke stranke, i dalje surađuju u Europskom parlamentu.
Pritom ne treba zanemariti ni to da je HDZ danas u koaliciji s desnim saborskim zastupnicima koji gotovo do slova dijele vrijednosne okvire Orbanova Fidesza. Štoviše, kada Plenković otvoreno poziva sve “suverenističke” stranke na širu desnu koaliciju, čini to u duhu orbanovske strategije konsolidacije nacionalno-konzervativnog bloka. Hrvatska je time, iako simbolično, još jedan korak bliže Budimpešti. U trećem je planu, ali strateški još važniji, položaj Zagreba i Budimpešte u odnosu prema reformi europskih institucija.
Zajednički interesi
Plenković, Orban i Milanović, iako potpuno različitih osobnosti i retorika, dijele zajednički interes: spriječiti model “preglasavanja” u EU-u koji bi manjim članicama oduzeo faktičku moć veta. Plenković je svjestan je da bi takva promjena Hrvatsku učinila marginalnom pa mu Orban – paradoksalno, ali logično – postaje saveznik u očuvanju status quo. Na vojno-sigurnosnom planu Hrvatska i Mađarska još su dublje povezane. Zajednički NATO-ov divizijski stožer na Balatonu nije tek puka formalnost, to je kontinuitet. Naoružanje – Leopardi, Spike LR rakete, PzH 2000 topovi – kupljeno je planski i kompatibilno, a mađarske jedinice često provode vježbe na hrvatskim poligonima.
Zato nije ni čudno što je mađarska vojska, sa svojom zastavom, sudjelovala na svečanosti 30. obljetnice Oluje. U realpolitičkom smislu, scenarij kompromisa u Ukrajini – koji više izgleda kao pitanje tjedana nego mjeseci – otvorit će novi ciklus u kojem će Mađarska igrati važnu posredničku ulogu u reaktivaciji gospodarskih odnosa između Hrvatske i Rusije. Orbanov zahtjev za dvostrukim opskrbnim pravcem – jednim preko Jadrana, drugim s istoka – također nije eksces, nego logika energetskog planiranja.
Tko ovisi o jednoj liniji, lako može završiti u položaju u kojem se našla Srbija, a posredno i Hrvatska, koja je nakon gubitka srpskog tržišta zadržala samo Mađarsku kao glavnog klijenta. Sve to vodi prema zaključku da Orban kao politička sila nije prolazan fenomen, nego stabilna konstanta. S daljnjim okretanjem Europe protiv masovne imigracije i rodne agende, njegov će utjecaj rasti jer on simbolizira ono što Bruxelles sada, premda nevoljko, počinje prihvaćati. Ipak, kontroverzije koje ga prate široke su i konkretne: od smanjivanja medijskih sloboda i kontrole nad akademskom sferom do zakonskih rješenja koja dodatno ograničavaju civilno društvo i prava manjina.
Solidarnost EU-a
Europska komisija koristila je instrumente uvjetovanja zaustavljajući isplate iz kohezijskih i fondova za oporavak dok Budimpešta ne ispuni “supermilestone”, odnosno ključne kriterije vezane uz neovisnost sudstva, transparentnost i zaštitu prava manjina. Time je postalo jasno da su rasprave o Orbanovoj politici daleko od unutarnje stvari Mađarske; one su pitanje funkcionalnosti i solidarnosti Unije. Protivnici Viktora Orbana dolaze s više strana i dijele različite argumente, ali svi se slažu u jednome: on je najvatreniji suparnik liberalno-progresivnih snaga u Europi.
Na domaćem terenu najglasniji su političari poput Ferenca Gyurcsányja, bivšeg premijera i vođe ljevice, te konzervativni izazivači poput Pétera Márki-Zaya koji je 2021. i 2022. predstavljao ujedinjeni opozicijski front. Oporba ima problem jedinstva i kapaciteta za učinkovitu borbu s mehanizmima vlasti: izborna pravila, kontrola medija i institucionalne prednosti daju Fideszu strukturnu prednost. Ipak, oporba okuplja širok spektar – od ljevice do konzervativaca – u pokušaju da pobijedi Orbana u koaliciji, što pokazuje težinu zadatka s kojim se suočava svaka alternativa postojećem režimu. U Europi su njegovi najglasniji protivnici političari i institucije koje u njegovoj politici vide prijetnju zajedničkim vrijednostima Unije.
Među najistaknutijima su tijela EU-a i vođe poput Emmanuela Macrona koji je mađarskoga premijera izravnije prozivao u kontekstu migracije i europskih politika. On, pak, nerijetko odgovara kako Macron zastupa “proimigracijski” politički kurs koji on smatra opasnim za Europu. To su riječi koje nisu samo simbolične nego signaliziraju otvoreni politički sukob u najvišim krugova EU-a. Zašto je onda, unatoč kritikama i sporovima, Orban i dalje jedan od najutjecajnijih političara u EU-u? Prvi razlog je kombinacija unutarnje stabilnosti i vanjskog manevriranja.
Ozbiljan igrač
Unatoč pritiscima, Fidesz drži većinu u parlamentu, kontrolira ključne medije i uživa značajan dio glasova birača koje mobilizira identitetskom, sigurnosnom i ekonomskom porukom. Drugi je razlog njegova sposobnost da igra geopolitičku igru. Održavajući kanale prema Moskvi, gradeći veze s konzervativnim krugovima u SAD-u i pritom koristeći veto u Vijeću EU-a, Orban je postao akter bez kojeg se ne može računati u značajnim odlukama Unije. Treći je razlog njegove moći simboličan.
Orban je postao nekakva vrsta ikone za rastući transnacionalni konzervativni pokret koji se protivi onomu što vidi kao kulturni i ekonomski imperijalizam Bruxellesa i liberalnih metropola. Ta mu uloga daje geopolitičku težinu koja nadilazi veličinu same Mađarske. Kada lider velike članice EU-a javno blokira mehanizme i uvjetuje odluke, cijela Unija mora računati s njegovim interesima. Time Orban dobiva disproporcionalan utjecaj u donošenju odluka koje bi, u idealnom suspregnutom sustavu, išle mnogo lakše. Konačno, nije riječ samo o međunarodnim političkim igricama nego i o stvarnoj moći upravljanja resursima. Sredstva Europske unije, nacionalni proračun, strateški energetski ugovori i javne investicije daju mađarskom režimskom aparatu instrumente za učvršćivanje lojalnosti i financijsko nagrađivanje saveznika.
Dok s jedne strane Bruxelles uvjetuje i pokušava disciplinirati, s druge strane unutar kuće koristi te iste resurse za političku stabilizaciju. Rezultat je paradoks, država kritizirana zbog demokratskog nazadovanja istovremeno je dovoljno jaka da djeluje kao ključni igrač u EU-u. Viktor Orban u isto je vrijeme i produkt i arhitekt vremena u kojem granice između unutarnje politike i međunarodne geopolitičke igre blijede. Njegov politički put, konture spornog upravljanja i sposobnost da umreži domaću kontrolu s međunarodnim savezima čine ga jednim od najutjecajnijih i najkontroverznijih političara u suvremenoj Europi.
Putin bi morao preletjeti preko zemlje koja je članica NATO saveza
Postojale su brojne neizvjesnosti u vezi s organizacijom najavljenog summita u Budimpešti, poput rute kojom je Putin trebao putovati u Mađarsku, s obzirom na to da Rusija ne graniči izravno s njom, što znači da bi avion ruskog predsjednika trebao odobrenje za prelet barem jedne države članice NATO-a. Jedna od vjerojatnijih opcija koje su se spominjale jest da je trebao letjeti iznad Turske, međunarodnih voda, Crne Gore, Srbije do Mađarske.
Međutim, teško je povjerovati da bi se ijedna članica NATO-a, da je Putin odabrao drugu rutu, usudila prkositi Trumpu u vezi s ovim pitanjem, iako su mnogi željeli da se ovaj sastanak ne održi, a želja im se zasad ostvarila. Druga je poteškoća nalog za uhićenje koji je izdao Međunarodni kazneni sud, koji Putina sumnjiči za ratne zločine u Ukrajini. Upravo bi to mogao biti Orbanov skriveni adut u organizaciji summita na najvišoj razini, jer je Budimpešta pokrenula postupak za povlačenje iz nadležnosti tog suda. Iako bi se pravno i dalje trebala pridržavati njegovih naloga, Orbanova vlada to ne čini.
Moskva se ne pridržava sporazuma koji je potpisala u Budimpešti
Orban bi na izborima, na koje se već gleda kao na potencijalnu priliku za njegov odlazak s vlasti nakon 15 godina neprekidnih mandata, mogao dobiti vrlo važnu prednost, posebno ako se u Budimpešti postigne mirovni sporazum i okonča ratna agonija u Ukrajini.
Međutim, u mađarskom je glavnom gradu već jednom postignut povijesni sporazum vezan uz nuklearno razoružanje bivših sovjetskih republika. Prema Budimpeštanskom memorandumu iz prosinca 1994., podsjeća NiN, Ukrajina se obvezala predati svoje nuklearno oružje preostalo od SSSR-a, dok su se zemlje potpisnice, nuklearne sile (Rusija, SAD i UK), obvezale da neće prijetiti vojnom ili ekonomskom silom zemljama koje se odriču nuklearnog oružja (Ukrajina, Bjelorusija, Kazahstan), osim “u slučaju samoobrane ili u skladu s Poveljom UN-a”.
Posljedice Budimpeštanskog memoranduma sada su jasno vidljive na ukrajinskim poljima i u gradovima koje je opustošilo topništvo. Ukrajina je s pravom zabrinuta da bi ovaj sastanak, kada do njega dođe, na kojem će se o njima odlučivati bez njih, mogao završiti slično.
