Val nasilja među maloljetnicima ponovno potresa Hrvatsku, ali i šire. Samo nekoliko dana nakon još jednog slučaja, ovog puta u Sloveniji, gdje se 21-godišnji Rom sumnjiči da je mučki ubio ugostitelja pred noćnim klubom te prosvjeda građana u zagrebačkoj Dubravi zbog napada skupina maloljetnika na prolaznike, sve češće se postavlja pitanje dokle? I, u medijima nakon svakog nasilja od strane raznih stručnjaka najčešće spominjano: tko je zapravo odgovoran?
Struka i medijske zvijezde po ustaljenom obrascu ponovno upiru prst u “sustav”, tražeći krivca među školama, socijalnim službama, policijom i politikom. No, to vrlo brzo pređe u zaključak da smo zapravo “krivi svi mi”, pa se tako eto krivcem smatra i autor ovog članka i svaki čitatelj… A ako smo zaista svi krivi, znači li to da se nitko ne osjeća dužnim bilo što promijeniti?
Roditelji sve teže vjeruju u institucije, dok s druge strane nakon svakog nasilja slušamo nadležne kako je važno raditi na dizanju povjerenja u institucije. A između birokratskih procedura, formalnih upozorenja i vječitog “mi nismo nadležni”, mnogi osjećaju da im je jedini preostali alat: vlastita ruka. I kad “sustav” zakaže, granica između razumljive reakcije i zakonskog prijestupa postaje sve tanja.
Slučaj Pauletić
Jedan od onih koji je to na vlastitoj koži iskusio je Robert Pauletić, bivši političar i poznati kvizaš, koji je početkom godine završio u pritvoru zbog navodnog napada na dvojicu dječaka koji su, kako tvrdi, dulje vrijeme zlostavljali njegova sina. Slučaj je izazvao golemu buru u javnosti, ali i podijelio društvo — između onih koji su mu zamjerili uzimanje pravde u svoje ruke i onih koji su u njemu vidjeli očajnog oca koji je jednostavno odlučio učiniti ono što roditelj primarno radi, zaštititi svoje dijete.
Mjesecima nakon incidenta, Pauletić je šutio. Prvi put, ekskluzivno za naš portal, progovorio je o svemu i dao naslutiti da je istina ipak na njegovoj strani. Upitali smo ga u kakvom je statusu trenutno njegov slučaj oko zlostavljanja u školi i nastavka, odnosno njegove reakcije na to. Do nas je došla informacija da sva dosadašnja vještačenja govore njemu u korist i da zapravo nije bilo nikakvog nasilja s njegove strane te da su nasilnici sve izmislili: “Ne smijem detaljno govoriti o istražnim radnjama, ali ja sam od početka tvrdio da su dječaci zlostavljači sve izmislili i da ih ja nisam ni pipnuo, nego sam ih samo verbalno upozorio da mi ne muče sina. Istina je da tome u prilog govore i sva dosadašnja vještačenja i svjedočenja, ali iz razumljivih razloga ne mogu zasad ništa detaljnije reći o tome”.
A kako je sin sada i je li ta muka završila? “Nakon svega više ga ne zlostavljaju, ali jako sam razočaran reakcijom škole, ravnateljice Majde Asanović i njenih stručnih službi. Škola bi najradije sve pomela ispod tapeta i ništa konkretno nisu poduzeli, dapače pokušali su i pokušavaju zataškati cijelu stvar”.
‘To je sve jako žalosno i ja nisam simbol otpora’
Upitali smo Pauletića prati li nove slučajeve gdje se roditelji žale na nasilje maloljetnika, ubojstvo u Sloveniji, činjenicu da se u Hrvatskoj traže strože maloljetničke kazne te kako gleda na izjave roditelja iz Dubrave koji se žale da nitko ništa ne poduzima iako se zna tko su nasilinici. “To je sve skupa jako žalosno i pretpostavljam da znate koje je moje mišljenje o tome. Ponekad zakoni više štite zlostavljače nego one koji su zlostavljani. Ipak, ni o tome ne bih previše, nipošto ne želim postati simbol nekog otpora zlostavljanju i to zato što nisam ništa nezakonito ni nasilno napravio”, rekao nam je.
Na koncu, i Pauletićev slučaj danas više nije samo pravni nego i društveni fenomen. On polako postaje simbolom roditeljskog očaja i granice izdržljivosti. I njegove riječi odjekuju među roditeljima koji svakodnevno vode slične bitke, ali ih nitko ne čuje dok ne bude prekasno. U isto vrijeme, iz škola i centara za socijalnu skrb dolaze upozorenja da sustav puca po šavovima. Nema dovoljno psihologa, pedagoginja ni preventivnih programa. Djeca rastu u digitalnom kaosu u kojem je agresija normalizirana, dok se pak s druge strane s godinama progurala fraza “nulte tolerancije na nasilje” koje često vrijedi samo kad bi se netko želio obraniti od nasilnika.
U Dubravi se građani okupljaju na ulicama, tražeći “zaštitu od bande”. U Sloveniji, društvo šokirano promatra posljedice dugotrajnog međunacionalnog i maloljetničkog nasilja. A u Splitu, jedan otac čeka da institucije dokažu ono što, kako kaže, zna od prvog dana. Sociolozi pak upozoravaju da sve češće roditelji razmišljaju: ako škola ne štiti, ako policija ne reagira, tko ostaje? I upravo tu nastaje ono što stručnjaci zovu mikrosvemir samozaštite — kad pojedinac odluči zaštititi svoje dijete, makar protiv cijelog sustava.
Povjerenje se istopilo
No, to nosi visoku cijenu. U zemlji u kojoj institucije godinama ponavljaju da vjerujemo u sustav, povjerenje se istopilo. Ispod svakog videa o nasilju pojavljuju se isti komentari: “Da je to moje dijete, ja bih…”, nastavak znate i sami…
Pauletić danas ne želi biti simbol ničijeg otpora, ali njegov slučaj jasno pokazuje koliko su se granice pomaknule. Sustav koji ne štiti žrtve zapravo stvara nove počinitelje — one koji iz nemoći reagiraju sami.
Jedan radikalan slučaj također dolazi iz Splita gdje je mladić Filip Zavadlav, trostruki ubojica, za mnoge prošlih tjedana postao pozitivnom ličnosti. On je, podsjećamo, nakon što su mu, kako tvrdi, dileri maltretirali brata, a on je mnogo puta tražio pomoć od odgovornih koja nije stigla, doslovno uzeo stvar u svoje ruke i ubio one koji su prijetili da će to učiniti njegovom bratu. On je osuđen na 35 godina zatvora, ljudi su pod zemljom, samo je njegov brat ostao slobodan i živ čovjek. Za kraj se vratimo na početak teksta i pitajmo se tko je kriv za to? Sigurno ne, kako mnogi navode, svi mi. Adrese i imena i prezimena onih koji ne reagiraju su stvarne i uvijek postoje. Samo ih treba pronaći i hrabro o njima progovoriti.
