Trump je nepokolebljiv: Uporno negira jednu od najvećih opasnosti i to je suludo opasno

Nema klimatskih promjena, sve je to prevara, manipulacija, uporno tvrdi Donald Trump. Po njegovu mišljenju, ne postoje znanstveni dokazi da nam prijeti klimatska katastrofa, sve je to skuhano u laboratoriju ljevičara kako bi se posijao strah u svijetu. Tvrdnje američkog predsjednika nisu ništa novo, i u prvom mandatu govorio je otprilike isto. Nisu pomogle ni znanstvene studije najvećih stručnjaka za klimu, američki predsjednik ostao je nepokolebljiv.

Onda ga je vodeće američko nacionalno znanstveno savjetodavno tijelo koje se bavi problemom klimatskih promjena demantiralo i ustvrdilo da postoje još jači dokazi o štetnosti stakleničkih plinova. To je bilo sasvim suprotno od tvrdnji predsjednika koji se zalagao za to da se poništi šesnaest godina star nalaz da emisije ugljikova dioksida ugrožavaju javno zdravlje. A to bi značilo da Agencija za zaštitu okoliša više ne bi mogla ograničavati emisije iz automobila ili elektrana.

“Administracija je smanjila financiranje i ugasila mrežnu stranicu američkog programa za istraživanje globalnih promjena, 35-godišnjeg praćenja klimatskih promjena i njihova utjecaja. Otpustila je stotine znanstvenika koji su radili na sljedećoj verziji Nacionalne procjene klime, izvješća koje je propisao Kongres, a koje se koristi u pripremi za ekstremne vremenske događaje. I stvorila je novu službenu analizu koju su napisali klimatski skeptici“, kaže Lisa Friedman, koja godinama prati znanstvena istraživanja o klimi.

Vraćanje na staro

Trump zaustavlja projekte obnovljivih izvora energije, dok njegov zakon o unutarnjoj politici postupno ukida porezne olakšice za razvoj novih vjetroelektrana i sunca. “Većina stručnjaka s kojima sam razgovarao to smatra ideološkim – a u slučaju vjetra, osobnim – za predsjednika. Trump ne voli vjetar otkako je neuspješno pokušao zaustaviti gradnju vjetroelektrane na moru u blizini jednog od svojih škotskih golfskih terena. Općenito govoreći, obnovljivi izvori energije postali su stranački tijekom godina, a republikanska podrška vjetroelektranama, solarnim i električnim automobilima opada”, tvrdi Friedman.

Stručnjaci za klimu gotovo su jedinstveni u stavu da treba pričekati novog američkog predsjednika koji bi mogao sve vratiti na staro. Ali to je samo nada, realnost je mnogo gora. Jer svi su svjesni da bi proces poništenja brojnih odluka predsjednika Trumpa o klimi bio dug i neizvjestan proces. U preispitivanju tužbi o nalazu o ugroženosti klime moguće je da će Vrhovni sud poništiti presedan iz 2007. koji vladi dopušta regulaciju stakleničkih plinova. Ako se to dogodi, sljedeći predsjednik možda neće moći vratiti nijedan od tih propisa, tvrde dobro upućeni u tu problematiku.

Dosad se nijedna druga zemlja nije povukla iz Pariškog sporazuma niti odustala od svojih ciljeva u području klime i čiste energije. “Ali oni čine ono što se od njih traži i obećavaju kupiti više plina, što im neće pomoći u ostvarenju ciljeva. Priznaju da borba protiv klimatskih promjena ima cijenu, ali postoji i cijena nedjelovanja. Ekstremni vremenski uvjeti, smrtonosni toplinski valovi, izumiranje vrsta, pad prinosa usjeva i drugi problemi povezani s porastom globalnih temperatura također koštaju”, kaže Friedman, koja je objavila bezbroj tekstova na tu temu.

Veliki rezovi

Trumpova administracija ukinula je bazu podataka o ekstremnim vremenskim uvjetima koja je pratila troškove prirodnih katastrofa od 1980. Također se navodi da elektrane, rafinerije nafte i drugi veliki industrijski objekti ne moraju prijavljivati svoje emisije stakleničkih plinova. U međuvremenu, prema Trumpovu predloženom proračunu, ukinulo bi se financiranje opservatorija Mauna Loa na Havajima, koji gotovo 70 godina svakodnevno prati klimatske podatke. Znanstvenici kažu da će brisanje znanstvenih podataka samo otežati razumijevanje što se događa s planetom.

I tako je ponovno postalo više nego aktualno razmišljati o klimatskoj budućnosti, kada poruke iz Pariškog sporazuma više nisu tako uvjerljive i prihvaćene. Kada su se predstavnici 195 zemalja svijeta prije deset godina našli u Le Bourgetu, sjeverno od Pariza, skovali su plan za spašavanje svijeta. Nazvali su ga Pariški sporazum i očito je bio prekretnica u klimatskoj politici. Barack Obama tvrdio je da je sporazum najbolja prilika koju imamo da spasimo jedini planet koji imamo. Sretan je bio i tadašnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, koji je izjavio kako će održivost za ovo stoljeće biti ono što su ljudska prava bila za prethodno – osnova za novi moralni i politički poredak. António Guterres, današnji glavni tajnik svjetske organizacije, još je više podržavao Pariški sporazum.

Ali to je trebao biti samo prvi korak, koji je obvezao sve zemlje da se više angažiraju oko klime i klimatskih promjena. “Nakon uspjeha svojih milenijskih razvojnih ciljeva, UN je upravo objavio svoje mnogo ambicioznije ciljeve održivog razvoja koji su bogate nacije svijeta potaknuli na odgovornost. Diplomati su optimistično govorili o nadolazećem partnerstvu koje su nazvali G2, u kojem bi Sjedinjene Države i Kina surađivale na najvećim svjetskim izazovima, kao što su to učinile u Parizu”, napisao je David Wallace-Wells.

Dar od Boga

U deset godina mnogo se toga promijenilo. Više nema početnog entuzijazma, mnogobrojni problemi u svijetu uvjetovali su da se i bogati i siromašni vrate starim navikama koje ugrožavaju planet. Nafta i plin opet su postali “dar od Boga”, a na sljedećim velikim skupovima o klimi nije bilo ni Bidena ni Xija, a nije dolazila ni predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Nisu se pojavili ni francuski predsjednik Emmanuel Macron, često smatran licem zapadnog liberalizma, ni brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, lice pokreta solidarnosti u siromašnom i srednje razvijenom svijetu.

UN je nedavno ustvrdio da nije postignut značajan pomak, a stručnjaci su utvrdili da je okvir iz Pariškog sporazuma star i da treba reforme. Sada slijedi konferencija u Brazilu u studenome, na kojoj bi trebali biti svi koji su u Parizu potpisali sporazum. Tko će zaista doći, a tko ne, teško je u ovom trenutku reći. Samo se zna da je petnaest zemalja svijeta, što je oko osam posto potpisnika iz Pariza, ispunilo dogovor, a ostali nisu. “Najuočljivije je bilo povlačenje Sjedinjenih Država pod predsjednikom Trumpom, koji je prvi put najavio povlačenje iz Pariškog sporazuma još 2017. godine.

Trump je proslavio svoj povratak na dužnost potpunim ukidanjem prepoznatljivog zakona o klimi svog prethodnika, zakona o smanjenju inflacije, i obećanjem da će zaustaviti sva odobrenja za nove projekte obnovljivih izvora energije. Ali ovo nije samo priča o Trumpu. Kada je Pariški sporazum sklopljen, Sjedinjene Države bile su beznačajan izvoznik prirodnog plina, a još je bilo ilegalno slati američku naftu u inozemstvo. Čak i prije Trumpove druge inauguracije, zemlja je postala najveći svjetski proizvođač i izvoznik rafinirane nafte i tekućeg prirodnog plina”, konstatira David Wallace-Wells.

Mauna Loa Observatory captured the reality of climate change. The US plans to shut it down pic.twitter.com/7Dxpe2w5Md

— Martha-JD, MBA, PCC-😷 (@mryoung151) July 5, 2025

Materijalni kontekst

Entuzijazam je opao i u drugim zemljama, ne samo u Americi. Kanadski premijer Mark Carney u ožujku je, kao svoj prvi čin na dužnosti, ukinuo porez na ugljik u zemlji, predsjednica Meksika Claudia Sheinbaum, bivša klimatska znanstvenica, pozvala se na načelo “energetskog suvereniteta” i hvalila se procvatom proizvodnje nafte i plina u svojoj zemlji. “Ne možete hodati više od pola metra na bilo kojoj globalnoj konferenciji danas, a da se ‘pragmatizam’ i ‘realizam’ ne pomiču kao dnevni red”, kaže Jason Bordoff, bivši Obamin savjetnik za energetiku koji sada vodi Centar za globalnu energetsku politiku Sveučilišta Columbia. “Ali sumnjam da itko zna što te riječi znače, a cijela ova stvar s klimom jednostavno je preteška.” Nakon američkih predsjedničkih izbora, Alex Trembath iz instituta Breakthrough izjavio je da je “era klimatskog jastreba završila”.

Materijalni kontekst također je bio važan, naglašavaju stručnjaci. Novac se mogao posuđivati jeftino, zapravo gotovo besplatno, gotovo desetljeće od sloma nekretnina 2008., i premda su zapadne zemlje uglavnom prihvatile štednju neposredno nakon njega, mnogi su počeli misliti da bi to mogla biti ekonomski štetna pogreška.

Tražeći mjesta za ulaganje, zelena tranzicija činila se kao očigledan izbor pa su oni koji su pokušavali predvidjeti svjetliju ekonomsku budućnost za Europu predlagali ogromno povećanje ulaganja u čistu energiju, a američki progresivci zamislili su svoj idealni oblik klimatske akcije u razmjerima i opsegu “New Deala” Franklina Roosevelta. Cijena zelene energije koja je brzo padala značila je da je sve to malo bolje isplanirano.

Mark Carney confirms that industrial carbon tax isn’t going anywhere and that it will be a major strategy of his gov:

“In the future we will strengthen tax credits to spur more investment in clean energy…we will be keeping the industrial carbon tax and we need to improve… pic.twitter.com/Rzh8IBmdWd

— Kirk Lubimov (@KirkLubimov) September 7, 2025

Nove tranzicije

Nema više glasnih podrška klimatskom sporazumu, poput one princa Charlesa, danas kralja, koji je rekao kako nam je to “posljednja šansa”. Ili konstatacije Johna Kerryja da je konferencija najbolja nada za svijet. “Minuta je do ponoći na tom sudnjem satu i moramo djelovati sada”, rekao je tadašnji britanski premijer Boris Johnson, dok je Obama poručivao da svijet, usprkos naporima, nije ni blizu mjesta na kojem bi trebao biti. Sve se promijenilo, osim znanosti.

Dobili smo pandemiju koja ne samo da je otkazala klimatske konferencije i prekinula uvođenje zelene energije nego se činilo da je na kraju potkopala i duh globalne solidarnosti na kojemu je počivao širi projekt. Prosvjedi protiv klimatskih promjena gotovo su nestali, a kada su se vratili nekoliko godina poslije, bilo ih je mnogo manje i prijam je bio mnogo hladniji. Klimatske aktiviste šefovi država i liberalni masovni mediji nekada su poštovali kao moralne autoritete, a sada im se izriču višegodišnje zatvorske kazne zbog pukog planiranja prosvjeda koji bi mogli blokirati putovanje na posao. Pojavio se i problem inflacije, došlo je do ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku.

“U godinama koje su uslijedile nakon Pariza često se čula fraza ‘mobilizacija u stilu Drugog svjetskog rata’, koja se koristila kako bi se potaknula klimatska akcija istog opsega i hitnosti. Umjesto toga, dobili smo pravu remilitarizaciju, pri čemu je Europa odgovorila na rat u Ukrajini i ponovni izbor Donalda Trumpa obećanjem da će više nego utrostručiti vojnu potrošnju – na pet posto bruto domaćeg proizvoda, što je blizu onoga što se nekad predviđalo za globalnu mobilizaciju za klimatske promjene”, kaže David Wallace-Wells. Kina je na neki način postala predvodnik u borbi za klimatske promjene, orijentirajući se na alternativne izvore energije.

Energetsko siromaštvo

Čak 74 posto svih globalnih solarnih i vjetroelektrana sada se gradi u Kini ili ih grade kineske tvrtke. Kina je instalirala više solarne energije unutar svojih granica nego što ih je Amerika ikada pustila u rad. Ove godine Kina je instalirala dvostruko više solarne energije nego sve druge zemlje svijeta zajedno. “Ne samo da će biti prva elektrodržava na svijetu”, kaže Jesse Jenkins s Princetona, “nego globalni hegemon čiste tehnologije.” A jeftina čista energija već je postala vrijedan izvor kineske moći.

Kineski model širi se i svijetom, grade vjetroelektrane i u Hrvatskoj, solarne panele prodaju u Pakistanu koji se suočava sa stalnim nestašicama struje. Oblik zelene tranzicije također se mijenja. Ako bi jeftina zelena tehnologija omogućila zemljama u razvoju da proglase neku vrstu energetske neovisnosti, one bi se izvukle iz eksploatatorskih odnosa s petrodržavama i zaštitile se od inflacije i kažnjavajućeg duga. Prije samo nekoliko godina skeptici dekarbonizacije voljeli su ukazivati na 600 milijuna ljudi diljem svijeta koji nemaju pristup električnoj energiji ili na milijardu ljudi koji žive u onome što se naziva “energetskim siromaštvom” kako bi se zalagali za kontinuirano širenje fosilnih goriva.

Jigar Shah, koji je u Bidenovu mandatu vodio Ured za programe zajmova ministarstva energetike, kaže da će čista tehnologija okončati energetsko siromaštvo diljem svijeta u roku od deset godina. “Možda je oduvijek bilo glupo vjerovati da bi svijet mogao ispuniti glavni san iz Pariza i održati zagrijavanje blizu 1,5 stupnjeva, a možda su obećanja o tome uvijek bila prazna, kao što su najupućeniji uvijek sumnjali. Možda pasivna zelena tranzicija još može donijeti relativno brzu dekarbonizaciju ili nas barem spriječiti u katastrofalnim scenarijima zagrijavanja.”

Sekundarne težnje

“Ali dok planet juri prema onome što je ne tako davno prestrašilo i natjeralo na djelovanje toliko ljudi, prema dva stupnja i nazubljenoj budućnosti s druge strane, volio bih da se razmisli o tome izvan logike nacionalnog interesa, jer još jedni drugima dugujemo nešto: bolju, pravedniju budućnost za sve”, konstatira stručnjak za klimu. “Glupi ljudi stvorili su klimatske promjene”, nedavno je u UN-u rekao Trump. Ugljen je nazvao “čistim, prekrasnim”, te je “veći dio svijeta” optužio da je iskorištavao SAD. Za njega je sve to bila najveća prevara u povijesti, još je rekao da ekolozi žele eliminirati američke krave.

No mnogo je važnije što govore relevantni znanstvenici. “Klimatske se promjene ubrzavaju”, tvrde oni i upozoravaju da je čovječanstvo samo tri godine udaljeno od premašivanja cilja Pariškog sporazuma od 1,5 stupnjeva. “Vijesti su sumorne”, kaže koautor studije Zeke Hausfather, bivši suradnik Yale Climate Connections. Klimatske promjene uzrokuju varijacije u Zemljinoj energetskoj ravnoteži – razliku između dolazne i odlazne energije planeta.

Gotovo sva dolazna energija potječe od Sunca. Zemlja apsorbira tu Sunčevu svjetlost i šalje je natrag u svemir u obliku infracrvene svjetlosti ili topline. Staklenički plinovi poput ugljikova dioksida apsorbiraju infracrvenu svjetlost pa povećane razine tih plinova zadržavaju više topline u atmosferi, zagrijavajući površinu planeta i oceane.