Već petnaest godina Igor živi potpuno sam na otoku usred rijeke Ob u Rusiji. Bez susjeda, bez luksuza i bez ičega što većina ljudi uzima zdravo za gotovo. Nekada je radio na željeznici, imao uobičajen život, sve dok se nije dogodila tragedija koja mu je promijenila sve. Nakon teške nesreće izgubio je obje noge, a potom donio odluku da se povuče – ne toliko od svijeta, koliko od samog sebe.
Danas, u svojim pedesetima, živi na otoku Siman, izgubljenom između Novosibirske i Tomske oblasti, okružen samo vodom, šumom i vjetrom. Prije mnogo godina, tijekom jedne zime, Igor je pretrpio teške ozebline. Liječnici su mu amputirali obje noge do koljena. Dok je ležao u bolnici, bio je uvjeren da je njegov život gotov. No upravo tada, kad je izgubio gotovo sve, odlučio je ponovno živjeti – ali daleko od sažaljenja i znatiželjnih pogleda.
Otok Siman dugačak je petnaest kilometara i prekriven šumom i močvarom. Na starim kartama nekoć se vodilo selo, ali danas je taj komadić zemlje gotovo zaboravljen. Do njega se može stići samo čamcem ili preko zaleđene rijeke. Ondje je Igor iskopao zemunicu, prekrio je ceradom i sâm izgradio dom – koristeći samo ruke i proteze. “Završio sam sve za tjedan dana. Volim šumu, zato sam ovdje”, rekao je u jednom intervjuu, odbijajući fotografiranje jer ne želi da ga ljudi žale.
Kuća jednostavna
Njegova je kuća jednostavna: zidovi od balvana, stara peć u kutu, prozori prekriveni folijom. Ispred su uredno složene hrpe drva, a svaka stvar ima svoje mjesto. Ništa nije suvišno, ništa ne skriva njegovu istinu. Svaki dan počinje jednako – odlazi po vodu ili provjerava ribarske mreže. Ribolov mu je glavni izvor hrane, premda ulov uglavnom daje svojim mačkama. Ima dvije – crvenu Ogonjek i sivu Dimok. “Nema dima bez vatre”, smije se dok ubacuje drva u peć. Uz njih, društvo mu prave i psi – Kuzja i Reksik. Kuzju je nekoć napala divlja životinja i odgrizla mu nos, ali ga je Igor sam zašio – kupio je konce i lijekove u obližnjem selu Bolotno.
Kaže da mu je lakše pričati sa životinjama nego s ljudima – one slušaju bez prekidanja, a njihova prisutnost ispunjava tišinu. U njegov dom ulazi se kroz mali otvor u zemlji. “Ja sam pećinski čovjek”, govori uz osmijeh. Unutra je toplo i mirisno od dima. Peć tiho pucketa, a baterijska svjetiljka baca blagu svjetlost po stolu. Na polici stoji stari radio – jedini izvor vijesti. Internet hvata pomoću improvizirane antene: dugačke žice razvučene tristo metara duž obale.
Kuća je skromna – sklopivi krevet, mali stol i štednjak – ali voda nikad ne prodire ni pri najvišem vodostaju. Igor je znao izabrati dobro mjesto. Nekada je bio oženjen i ima kćer koja živi na Uralu te majku u Bolotnom. Povremeno ih posjećuje – zimi na skijama, ljeti čamcem s ribarima. Ipak, u grad se ne želi vratiti. “Jednostavno je bolje biti sam. U gradu ima previše ljudi, a ovdje život ide dalje”, kaže mirno.
Njegove riječi odaju čovjeka koji se pomirio sa sudbinom i odlučio živjeti po vlastitim pravilima. Igor već dvanaest godina nije mijenjao proteze. Sam ih je popravio, prilagodio i preoblikovao prema modelima koje je vidio na televiziji – kako on naziva svoj pametni telefon. “Sada sam samo niži. Ali ne smetaju mi, mogu sve.” Kreće se brzo i sigurno, bez pomoći. Reže drva, nosi vodu, popravlja kuću – sve sam.
Ponekad mu dođu ribari ili slučajni putnici. Jedan je muškarac pokušao živjeti poput njega, ali je izdržao tek tjedan dana. Igor ne očekuje goste, ali tko god dođe – dobit će topli obrok, vatru i razgovor. A kad odu, opet ostaje sam, uz pucketanje peći i zvuk starog radija. Ne žali zbog ničega. Iako je izgubio noge, pronašao je čvrsto tlo pod sobom. Možda prvi put u životu – zaista živi onako kako želi.
