U zaboravljenoj afganistanskoj pokrajini Kunar, selo se obnavlja nakon potresa – daleko od pozornosti svijeta
U selu Špedar orasi padaju sa stabala, a ako se dobro oslušne, čuje se topot. Tu je i žubor potoka, mukanje krava i udaljeno kukurikanje pijetla koji prekida tišinu. Djevojke nose snopove suhe stabljike kukuruza i trave s polja.
Odozgo, s planine, selo izgleda spokojno. Ali s druge strane doline ruševne kuće kvare pastoralnu idilu.
“Moj sin je umro u jednoj od tih kuća,” kaže čovjek tamna, vremešnim licem. “Neke od naših životinja također su zakopane u ruševinama.”
Dana 31. kolovoza 2025., oko ponoći po lokalnom vremenu, selo je – kao i šire Kunar i susjedne pokrajine Nangarhar – pogodio potres magnitude 6,0. Uslijedilo je nekoliko naknadnih potresa. Prema službenim podacima, najmanje 2000 ljudi je poginulo, a više od 4000 ozlijeđeno. Okrug Chawkay, u kojem se nalazi Spedar, nalazi se na drugom mjestu među najteže pogođenim područjima.
Na krovu
Sada je sredina jeseni, a mi pijemo čaj na krovu kuće od blatne cigle. Struktura ne izgleda osobito čvrsto – krov se lagano savija i popušta dok hodam, a upozoravaju me da se ne približavam rubu.
Tijekom potresa te su se kuće od blata i drveta srušile poput hrpe karata, zatrpavajući cijele obitelji pod ruševinama.
Svi moji suputnici na ovom neočekivanom okupljanju uz zeleni čaj su muškarci. Muškarci svih dobi sjede oko mene, dok se dječaci gomilaju u dvorištu ispod, željni poziranja za fotografije. Tinejdžerice sa snopovima trave na glavi ne izgledaju starije od trinaest ili četrnaest godina. Odraslih žena nema nigdje.
Stoljetne tradicije i vjera oblikuju mentalitet i diktiraju svakodnevni život. Kunar je konzervativna pokrajina s pretežno paštunskim stanovništvom. Čak i u Asadabadu, glavnom gradu pokrajine, žene se rijetko mogu vidjeti na ulicama – a ovdje, gotovo tri sata vožnje planinskom cestom, svijet žene ograničen je na zidove njezina doma.
Muški i ženski svijet su strogo odvojeni. Svaka interakcija između muškaraca i žena koji nisu u srodstvu je zabranjena, smatra se nečasnom i može imati smrtonosne posljedice.
“Postojalo je određeno područje u zoni potresa gdje su kulturne norme značile da same žene nisu željele da ih muškarci diraju, a ni muškarci nisu htjeli dirati žene dok su ih pokušavali spasiti,” rekla je Susan Ferguson, posebna predstavnica UN-a za žene u Afganistanu.
Nekoliko dana kasnije, The New York Times je izvijestio da je zabrana fizičkog kontakta između muškaraca i žena spriječila spasilačke ekipe da pomognu ženama žrtvama potresa.
Pitam muškarce koji sjede pokraj mene na krovu jesu li takve tvrdnje istinite. Imam lokalne džamije, dostojanstven muškarac u crnom turbanu, odmahuje glavom.
“U hitnim slučajevima, kada se radi o spašavanju života, islam dopušta ono što je inače zabranjeno,” objašnjava on.
“Ako je među mrtvima bilo više žena, to je zato što su žene odgovornije i više brinu za svoju djecu. Majke su pokušale spasiti svoju djecu, a očevi su jednostavno pobjegli.”
Među šatorima
Kampovi za preživjele potresa protežu se duž autoceste od Jalalabada do Asadabada – bijeli šatori, plavi šatori, tamnoplavi šatori, šatori iz Kine, šatori iz Pakistana, šatori UN-a i šatori Crvenog polumjeseca.
Uništeno je više od 5000 kuća. Međunarodne organizacije, zajedno s aktualnom vlašću, nastojale su pružiti utočište svima koji su ga lišeni. Neki kampovi nalaze se unutar bivših američkih vojnih baza, praznih od 2021.
U svakom logoru oko mene se okuplja gomila muškaraca i djece. Žene nastavljaju živjeti u svom zatvorenom svijetu, a meni je, kao i prije, pristup njihovim šatorima – kao i seoskim kućama – zatvoren.
Ovdje, među platnenim zidovima, vjetar, prašina i miris kanalizacije, tuga i gubitak su opipljiviji nego usred odmjerenog tempa seoskog života.
Nema nestašice pitke vode, hrane, lijekova, ali nitko se nije pomirio s gubitkom – obitelji, doma, poznatog ritma života. Mnogi su dva puta u kratkom vremenu doživjeli gubitak: među žrtvama potresa su i izbjeglice deportirane iz Pakistana samo nekoliko tjedana ranije.
“Prije dva mjeseca moja obitelj i ja smo se vratili iz Peshawara. Unajmili smo novu kuću i nadali se da ćemo početi ispočetka, ali potres je sve uništio. Bila je to užasna noć – nikada neću zaboraviti kamenje koje je padalo s planina. Moja žena je bila trudna i izgubila je dijete.”
“Žena i troje djece su mi umrli, a ja nisam imao vremena ništa učiniti. Susjedi su mi pomogli iskopati grobove.”
“Kuće moje braće srušile su se za dvije minute. Od četrdeset ljudi koji su tamo živjeli, samo ih je osam preživjelo. Moji nećaci su sada sa mnom i ja se brinem o njima.”
“Moja najmlađa kći imala je dva mjeseca. Nismo čak ni pronašli njezino tijelo.”
Jesen u Afganistanu je varljiva. Vrijeme ostaje toplo tijekom dana, ali nakon zalaska sunca temperatura naglo pada, a s planina puše hladan vjetar.
Ova tragedija – jedna od mnogih u modernoj povijesti Afganistana – sada je prošlost. Akcije spašavanja su završene, a preostale ruševine mogu se raščistiti tek na proljeće.
Abdullah Haqqani, zamjenik guvernera pokrajine Kunar, najavio je početak nove stambene izgradnje u pogođenim područjima. Ali povratak žrtava – povratak kući, u sigurnost, poznatost i predvidljivost – bit će dug.
Cesta za Špedar
Cesta do Spedara vijuga poput uske vrpce oko planine – s jedne strane litica, s druge provalija. Neasfaltirano je i ubrzanje je nemoguće: ponekad gume utonu u pijesak, ponekad kamen udari o dno automobila.
Daleko dolje, u dolinama, bijeli šatori logora svjetlucaju na suncu. Na ovoj cesti, po prvi put u Afganistanu, osjećam se dovoljno nelagodno da predložim vozaču da umjesto toga hodamo.
Smije se – hodati tri-četiri sata takvom cestom bilo bi mnogo teže nego voziti se – a ja zatvaram oči dok se naša Toyota provlači pokraj nadolazećeg Land Cruisera.
Što god se dogodilo u Spedaru, put do tamo ili povratak traje satima. Najbliža bolnica udaljena je 7 km – iako, s obzirom na teren, čini se da je 17. Žensko medicinsko osoblje nije uvijek dostupno, iako u blizini postoji primalja.
Jedan od suputnika mi ponosno kaže da neki mještani znaju liječiti bolesti Kur’anskom molitvom, a često se dešavaju i čudesna ozdravljenja. Ipak, uz šalicu zelenog čaja, seljaci sanjaju o domu zdravlja – i za muškarce i za žene – a vjerojatno i o novoj školi, budući da je sadašnja u stambenoj zgradi.
“I netko bi trebao reći UN-u da nam trebaju novi šatori za zimu – vrijeme je sve hladnije.”
Kretati se selom nije lakše nego stići tamo. Ono što mještani nazivaju ulicom možda je uska, skliska staza između gromada, preko koje prolazi planinski potok i koja je sada prepuna balvana, dasaka i blata koje je ostavio potres.
Neke kuće stoje na dnu doline; drugi se drže uz padine poput malih srednjovjekovnih tvrđava. Nekoliko njih, uključujući i lokalnu džamiju, izgrađeno je od sitnog kamenja i glinenog maltera – ako se takvi zidovi sruše, izaći ispod njih gotovo je nemoguće.
“Tamo,” jedan od farmera pokazuje na šumovite planinske vrhove, “nekoliko sela je praktički izbrisano, a gotovo nitko nije preživio. Jedini način da se dođe do njih je pješice, pa su volonteri zgrabili ruksake i otišli.”
Potresi su česti u ovom dijelu Afganistana. Tijekom mog boravka, tlo se trese desetak sekundi, a sljedeći dan naknadni potres zazvecka prozorima mog hotela u Asadabadu.
Mještani kažu da se posljednji veći potres dogodio prije otprilike pet godina i prisjećaju se rodbine koju su izgubili.
Pitam kakvu je pomoć tada pružala republikanska vlada. Moje pitanje uzrokuje kratku tišinu.
“Ovdje nikad nisu dolazili predstavnici republikanske vlade” kaže muškarac s kanom obojenom bradom.
“Već smo bili pod vlašću talibana. Sada imaju više moći i više mogućnosti da nam pomognu. To je dobro.
S druge strane, ni ljudi poput tebe nikada nisu dolazili – bilo je preopasno. Imati nekoga tko govori svijetu o našim potrebama također je dobro.”
Nakon podnevne molitve otpratili su me do auta i dodali mi plastičnu vrećicu punu oraha – dar sa sela.
Dok se vozimo niz planinu, ponovno ih čujem – isti zvuk koji je otvorio jutro – orasi padaju jedan po jedan u prašinu. Tih, tvrdoglav ritam koji govori: život, pa i ovdje, ide dalje.
