Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi oko 13 tisuća Roma, koji su ujedno i najbrojnija nacionalna manjina. No, zbog stalne stigmatizacije, predrasuda i nemogućnosti ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, mnogi se ne izjašnjavaju kao Romi. Čak ni u Ustavu Bosne i Hercegovine nisu prepoznati kao narod. Iako se u okviru tzv. „Dekade Roma“ u našoj zemlji ulažu milijuni maraka, oni i dalje žive na rubu egzistencije. Kako zapravo izgleda život većine Roma u Bosni i Hercegovini, provjerila je naša ekipa u tuzlanskom naselju Kiseljak.
Elvina i Elvir Omerović imaju petnaestero djece i četrnaestero unučadi. Žive u naselju Kiseljak u Tuzli. Kako – ni sami ne znaju. Borba za komad kruha svakim danom postaje teža, prenosi BHRT.
„Koliko su novca dali za Rome, za školovanje djece, za knjige, odjeću, obuću – nama to nitko ništa ne daje. Mi te novce nikada nismo vidjeli niti nam itko pomaže. Ako ne idemo po kantama da hranimo svoju djecu… Ovdje su dvije zgrade pune djece koju školujemo, ali nas nitko ne obilazi“, kaže Elvina Omerović.
„Nama još nijedan iz općine nije ušao u ovu ulicu od 1998. godine. Samo kad treba glasati. Kad trebaju glasove, svi su na zbornom mjestu i traže ih. Mjesna zajednica je zakazala. Mi živimo u kamenom dobu“, dodaje njezin suprug Elvir.
Obitelj Omerović hrani se u Narodnoj kuhinji Tuzla. No ni to nije dovoljno za ovu brojnu obitelj – najteže im je osigurati hranu, ogrjev i odjeću.
„Narod baca iz zamrzivača buraniju, sataraš, meso… svega. Mi to pokupimo, donesemo kući i skuham djeci“, priča Elvina.
Godinama ove ljude nitko nije posjetio – ni predstavnici udruga koje bi trebale brinuti o njihovim pravima, ni predstavnici institucija vlasti.
„Volio bih da ovo dođe do gradonačelnika, da potpišemo neku peticiju i da taj čovjek osobno dođe ovdje. Kad bi došao i vidio, sigurno bi se iznenadio. Prvo bi pitao ove ljude iz udruga koje se hvale da su bile ovdje – a nisu nikada, bogami nikada nijednom“, kaže nezadovoljno Rasim Merdanović iz Kiseljaka.
„Naša djeca ne mogu izvaditi osobne iskaznice, pa apeliram i na to. Neka dođe gradonačelnik i vidi gdje živimo. Ovo je džungla. Naši domovi i ulica su džungla za njih. Kada bi ušli… ali nitko nam ne dolazi. Ne možemo se nikome obratiti. Kad pokušamo, zatvore vrata za nama i kažu ‘izađite, doviđenja, ugodan dan’“, govori Elvir Omerović.
Gotovo svakodnevno o djeci iz ovog naselja brinu zaposlenici Udruge „Zemlja djece Bosne i Hercegovine“. Kažu kako se zajedno s njima bore protiv diskriminacije. U društvu punom predrasuda, to je iznimno teško – zato ovi ljudi i dalje žive na rubu egzistencije.
„Važno je naglasiti da mnogo djece iz ove ulice pohađa školu. No moramo se zapitati – kakve školske uspjehe možemo očekivati od djece koja dolaze iz ovakve sredine? Nama je jako važno da se ovim obiteljima osiguraju osnovni uvjeti za život, poput vode i struje“, ističe Medina Gračić iz Udruge „Zemlja djece BiH“.
„Želim da moja djeca završe školu, da imaju obrazovanje, da i škola, i socijalni centar malo više vode brigu o našoj djeci, da vide kako mi živimo“, kaže Elvina Omerović.
Život ovih ljudi ogledalo je neuspjeha našeg društva da budemo jednaki. Vrijeme je da ih počnemo gledati ne kao problem, nego kao naše sugrađane i susjede – jednake svima nama u ljudskosti i dostojanstvu.
