Završeno je uređenje ulaza u rudnik ugljena u Siveriću (tzv. Štulina) koji je prije 150 godina posjetio austro-ugarski car Franjo Josip I. u čiju je čast rudnik nazvan njegovim imenom. Tako se, uz nedavno uređenu edukativnu stazu ispred rudnika Ribasso, ta dva rudnička platoa u samom središtu Siverića mogu posjećivati kao muzej rudarstva na otvorenom. Oba projekta pokrenula je i izvela Kulturno-društvena udruga Ribaso, uz volonterski rad mještana i sredstvima dobivenim na natječaju JU „NP Krka“.
Uz te projekte posebno ističemo važnost znanstveno-stručnog skupa „Siverić nekad i danas – u povodu 150. obljetnice posjeta cara Franje Josipa I. rudniku ugljena Siverić“, održanog u lipnju u Drnišu u organizaciji Sveučilišta u Zadru.
Na skupu je u nizu tema predstavljeno bogato kulturno-povijesno nasljeđe našeg mjesta te naznačene mogućnosti njegova razvoja. Na temelju prezentiranih radova Zadarsko sveučilište objavit će monografiju Siverića.
Kliknite za pregled
U nastavku pročitajte članak “Rudnik u Siveriću: priča o znoju, otporu I ponosu” objavljen na portalu Mala mjesta.
„Pozdravljaju se govoreći: Sretno! – Ja već živim deset godina ovdje pod zemljom, pa me vidite, kaki sam. Spavam ovdje, jedem ovdje, tek svaki osmi dan izlazim“, zapisao je Milan Šenoa u putopisu „Šest kilometara pod zemljom“, nakon posjete rudarskom Siveriću.
Više od 130 godina kasnije, stižemo i mi pred rudnik u Siveriću – točnije, ono što je ostalo od rudnika. A i Siverića…
Danas ćete naći opise kako je Siverić „malo mjesto kraj Drniša, podno planine Promine“. No, ne tako davno, on je hranio sebe i okolicu. Nekada su ovdašnji rudnici privlačili investitore iz Monarhije i Italije, i zapošljavali gotovo dvije tisuće radnika. Upravitelji rudnika dignuli su si vile i vrtove. Radnici su gradili prugu do Šibenika. Vagoni su tutnjali uz buku bacanja rude. Siverić je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio mjesto žamora, kucanja čaša, blata, klasnog kontrasta, suživota znoja i parfema.
A danas nas je dočekao prazan. Tišina. Autobusna stanica na kojoj nitko ne čeka. Nekoliko napuštenih kamenih kuća. Urušeni krovovi i polomljeni prozori, s granama drveća koje su se provukle između njih kao da prebiru po uspomenama i tješe. Rupe od metaka oko prozora. Na internetu piše da ovdje živi oko 420 ljudi. Gdje su?
Prolazimo kraj stare zgrade pošte koja kao da će klonuti. Ima li se još kome poslati pismo ili razglednica? Barem iz dijaspore, iz daleke zemlje? Ovdje je 1904. godine izgrađena vila za upravitelja rudnika točno na brdu iznad njega. U sklopu nje bio je i stan za ugledne goste koji su poslom dolazili u Siverić, te vinoteka puna skupocjenih boca. Kažu da ju je okruživao arboretum o kojem su brinula čak tri vrtlara, a upravitelj je imao i mali zoološki vrt.
Pored vile, mali natpis „Rudnik“ upućuje na travom obraslu stazicu – puteljak koji lako prođe ispod radara, a vodi u svijet skriven od pogleda. U podzemlje koje je gradilo i stvaralo za druge, za carstva i vile, za cigare na balkonima onih gore koji podzemlje nikad nisu osjetili.
Znoj, pruga i poljupci
Silazimo pješice nizbrdo, kao hodočasnici u zaboravljeno industrijsko svetište, do prostrane travnate površine. Na prvi pogled u oči upada stara, zahrđala kostur-lokomotiva. Oko nje su ruševine: srušeni zidovi, ostaci nastambi, ulaz u jamu zatvoren lokotom. Iz crne utrobe rudnika, usred lipanjske žege, izbija hladan zrak – osvježavajuć i pomalo zastrašujuć, gotovo neljudski. Mrak je gust, pa ne vidimo koliko je rudnik dugačak, ali tabla pored otkriva da se protezao kilometrima u planinu Prominu. Zbog bogatih naslaga ugljena zvali su je „zlatnim brdom“.
Stanovnici ovog kraja su oduvijek kopali površinske naslage za vlastite potrebe, no ozbiljna eksploatacija započinje u 18. stoljeću. Najprije su stigli Mlečani, potom francuski topnici, pa bečka obitelj Rotschild. Od 1873. rudnik je preuzima talijansko dioničko društvo Societa del Monte Promina. Siverić tada, uz istarski Labin, postaje najznačajniji jadranski rudnik ugljena u Austro-Ugarskoj Monarhiji, te najrazvijenije industrijsko središte u Dalmaciji. Tome svjedoči i posjet cara Franje Josipa I. koji je 1875. godine obišao rudnik u Siveriću, da vidi što to njegovi podanici kopaju.
Ugljen iz Siverića pokretao je tvornice, parobrode i lokomotive diljem Europe. Zbog njega je 1877. godine izgrađena željeznička pruga Siverić – Šibenik. Tako je omogućen transport ugljena i morskim putem, za Trst, Veneciju, Rijeku, Odesu, Aleksandriju, Krf… Zahvaljujući rudniku, razvijalo se i šire drniško područje: osim željezničke pruge gradi se i HE na Roškom slapu, pa Siverić i Drniš dobivaju javnu rasvjetu. Unutar jame postojala su dva kolosijeka: jednim se dopremala drvena građa, a drugim izvozila iskopana ruda. U početku su vagone vukli konji, a nakon elektrifikacije 1909. godine zamijenile su ih lokomotive na struju. Električna svijetla gore, a pod zemljom ljudi rade kao da je srednji vijek.
I u tom mraku – ljubav. U sjećanjima domaćih rudara ostali su nježniji detalji: kako su žene praznile vagone, znalo se koja radi na kojem, pa bi im udvarači i momci slali poruke zalijepljene na čelo lokomotive. Kraj ulaza u rudnik i danas se vide ostaci nekadašnje garderobe i kupatila. Tamo su se rudari presvlačili u radne uniforme, barem na početku smjene. Do kraja dana, zbog vrućine, najčešće su ostajali u gaćama – umorni, prašnjavi i mokri od znoja.
Nisu imali školu, ali su znali što je nepravda
Huk lokomotiva, tutnjava vagona po tračnicama, škripa metala o šine, žamor gospodskih supruga koje ispijaju kavu na verandama vila iznad jame koja guta – zaglušili bi radničke jauke i uzdahe, da nije bilo onih koji su je pisali. Rudarska muka, imena, mrtvi, štrajkovi, kronologije otpora… – sve to sačuvala je literatura koju sam koristila i koju navodim ispod teksta. Hvala autorima na trudu.
Krajem 19. stoljeća siverićki rudari radili su i po dvanaest sati dnevno, dolje pod zemljom gdje nema svjetla, ni zaštite, ni plaće, ni mirovine, ni radničkog dostojanstva. Nerijetko bi umjesto novca dobili bonove, a ponekad ni to. Plaća bi jednostavno izostala. Radnička svijest još nije bila sazrela. Iscrpljeni i neuki teško su se organizirali, na sreću upravnika u vilama na brdu i vlasnika u cilindrima iz Trsta.
Tek početkom 20. stoljeća dolazi do organiziranih štrajkova, najprije u Siveriću, a zatim i u obližnjem rudniku u Velušiću. Do Prvog svjetskog rata izbilo ih je desetak u kojima je sudjelovalo od stotinu do čak tisuću radnika. Kad je 1904. upravitelj Stegl doveo vodu do vodoskoka u svom perivoju pred vilom, ostavio je selo žedno, bez vode. I to je bila kap koja je prelila čašu.
Uprava isprva nije htjela pregovarati s radnicima – štoviše, zaprijetili su zatvaranjem rudnika i otkazima. No, uključilo se sve više radnika, a vijest dolazi do Splita, do socijalista i radničkih društava, do novina. Pritisak je urodio plodom i uprava je pristala na ustupke: rudnik u Siveriću dobiva ambulantu i kuhinju, novac za popravak radničkih stanova, škole i komunalne potrebe. Ubrzo nakon toga, radnici formiraju prve sindikalne organizacije.
U tisku tog vremena pojavljuju se i oštriji tonovi. U Crvenom barjaku od 15. ožujka 1912. stoji:
„Ovaj rudarski kraj prava je djedovina nevolje, gladi i nepravde. U ovom pedlju zemlje živi narod mučenika, izmučen od sviju bezdušno, svi ga izrabljuju i satiru, a prema svima je bio nemoćan…Svi su u bijedi i nevolji rudarskih radnika nalazili svoje sreće. Tu je kapitalizam, rudarski bogovi i akcioneri, koji mu isisavaju do zadnje kapi krvi. Što se u tom rudniku događalo i događa na štetu radnika, ne bi se ispisalo u stotinu debelih knjiga…“
Autor zaključuje da bi, „kada bi bilo i malo pravice na zemlji“, direktori i akcionari odavno sjedili u tamnici.
Radnički položaj se dodatno pogoršao tijekom Prvog svjetskog rata: nestašice hrane i porast cijena doveli su do gladi, a radnički je pokret oslabio zbog regrutacija i mobilizacije. Posebno je potresna priča Ivana Matića „Vidačaka“ iz Drniša, koji je 1934. godine pronađen mrtav u trafostanici u Velušiću, upravo na dan kad se trebao sastati s rudarima štrajkašima. Upravitelji rudnika je kao uzrok njegove smrti naveli su oluju i udar groma, iako tog jutra nije bilo nevremena. Godine 1959. na tom je mjestu postavljena spomen-ploča. Možda još postoji, a možda je, kao i mnogo toga u ovoj zemlji, obrasla raslinjem i zaboravom.
Kad je glazba stala
U vrijeme Jugoslavije rudnik posluje kao poduzeće Dalmatinski rudnici uglja. Sjedište mu nije bilo ni u Splitu, ni u Zagrebu, već upravo u Siveriću. Tada je dosegnut rekord: gotovo 1 800 radnika proizvodilo je 200 tisuća tona ugljena godišnje. Glavni potrošači bili su splitski i šibenski industrijski kompleksi te željeznica. Bilo je to, kako bi reklo Zabranjeno Pušenje, „dobro vrijeme“. U Siveriću su djelovala sportska i glazbena društva, kino je prikazivalo filmove nekoliko puta tjedno, otvorena je nova škola, mladi su se okupljali na plesnjacima, a na tajna ljubovanja dolazilo se i iz drugih mjesta poput Drniša.
Danas na razrušenoj zgradi još stoji natpis „Zabavni klub Tonko“, ali glazba odavno više ne svira. Kino u Rudarskoj ulici je prazno i propalo. Ulaz u jamu Ribasso zatvoren je, kao i cijeli rudnik, još 1971. godine. Tad je ugljenokop prestao s radom zbog iscrpljenja nalazišta i prelaska na nove energente.
Na ogoljenim i praznim zgradama tragovi metaka iz rata. Tijekom Domovinskog rata Siverić je okupiran i pada pod Republiku Srpsku Krajinu. Iz ovih krajeva tada kreću zbjegovi tisuća žena, djece i starijih prema Zagori. Ratne godine proveli su u izbjeglištvu, rasuti diljem Jadrana, dok su pod minobacačima i tenkovskim granatama nestajali njihovi domovi, sela – i ono što je preostalo od rudarske infrastrukture.
A kad je rat završio i kad se Siverić vratio sebi, dočekala ga je nova ekipa. Ona koja je s jednom rukom na srcu i drugom duboko u džepu državnih poduzeća, u vrijeme privatizacije opelješila sve što je preostalo. Danas su im puna usta svetog rata, domovine i hrabrih branitelja, ali nitko ne dolazi, nitko ne šalje pomoć.
U zlatni sat Siverićem je odjekivao samo zvuk našeg auta. Teško je bilo reći spavaju li svi, ili ljudi skoro pa više ni nema. Uz cestu – nakrivljena zgrada, stara pučka škola iz 1875. godine u čijim je klupama jednom sjedio i hrvatski skladatelj Krsto Odak. Možda i Dado Topić koji je rođen u Siveriću 1949. godine pod ludim imenom: Adolf. Danas u staroj školi nema više ni klupa ni djece. Kao da je netko odnio sve što je vrijedilo, ostavivši iza sebe prazne učionice prepune melankolije. Vrata iščupana, prozori razbijeni. Pod nogama škripe oslabjele daske, a iznad glave jezivo vise grede i letve kao isplaženi jezici. Stepenice vode u mrak.
Nakon rata spominjala se ideja o otvaranju muzeja rudarstva, ali očito nije zaživjela. Pitanje je trenutka kada će se zgrada urušiti. Na ulazu u školu netko je napisao crvenim slovima: „HDZ zna“.
Na kraju uvijek ostane: Sretno!
Danas, kad čitamo povijest koju su pisali i romantizirali pobjednici, austro-ugarski period često nam se prikazuje kroz prizore parfema, čipkastih rukavica, salona i valcera – slika „zlatnog razdoblja“ koje lepršaju oko nas kao iluzija kojoj se želimo približiti. Kao da su svi bili pozvani za isti stol.
Ali dok su jedni sjedili u bečkim salonima, drugi su – ovdje – kopali. Dok su gore nazdravljali vinima, narod se borio s tifusom, gladi, iseljavanjem i lihvarima. Hrvatska nije bila jezgra Monarhije, već njena periferija. Jeftina sirovina, jeftina radna snaga, u službi stranog kapitala. Ni sama Monarhija nije bila europski vrh: njen BDP po stanovniku zaostajao je za drugim silama, tek za dlaku iznad Rusije.
Zaboravljamo tko je nosio povijest na leđima i teško je priznati da smo bili bliže onima koji su šutjeli, nego onima koji su pisali. Još je teže što ni danas nije mnogo drugačije. Nakon osamostaljenja, u slobodi i demokraciji koja je obećana, Siverić izgubio dvije trećine stanovništva. Nekad hoch-Beč i slika europskog progresa, danas političko-poduzetnički karteli s pričama o domoljublju. Nekad rudari na minimalcu, danas umirovljenici u praznim selima i mladi u Irskoj. U oba slučaja, narod je poslužio – da radi, da gine, da šuti i trpi.
Zato je važno da u Siveriću ostane zapisana ona druga strana povijesti – ona koja nije pisana tintom, već znojem. Ona je uprizorena u liku rudara Mate s cigaretom u ustima. U novouređenoj stazi koja vodi oko rudnika i uči nas o njegovim radnicima i zajedništvu. U mrmljanju preostalih mještana: „Mi nismo selo kako neki kažu! Mi smo bili industrijska sila!“. U pjesmi:
„Siveriću, uspomeno stara, ti si bio kolijevka rudara
Siveriću, nekad grad si bio, Siveriću, bilo nam je fino…“
I na terenu NK Rudar iznad čijih prostorija još ponosno stoji simbol čekića i stari rudarski pozdrav: „Sretno!“
Siverić je priča o onima koji su gradili zemlju – bez šampanjca, bez priznanja, bez svečanih govora.
Ali s ponosom – i čekićem.
Moja reakcija na članak je…
