Možda je stvar perspektive, možda su neki kolege, pa i cjelokupna javnost oko najtrofejnijeg hrvatskog kluba, toliko navikle na uspjehe Dinama, kako u Hrvatskoj, tako i u europskim okvirima, da je subotnji derbi-dvoboj u Maksimiru sveden na malo žustriji nogometni “fajt”, što je, po mišljenju ovog autora, potpuno pogrešna teza.
Toliko je krivo pričati samo o nogometu nakon ove nogometne utakmice, koja je, uzgred rečeno, bila sadržajna, s puno prilika na obje strane. Svi se slažu kako je ova utakmica bila vrlo slična onoj prvoj ovosezonskoj s Rujevice kad Rijeke gotovo da nije bilo na terenu, da bi u nastavku, poput Feniksa, “uskrsnula” i Modre stavila na teške kušnje, koje na kraju ne samo da nije “naplatila”, nego je u konačnici ostala bez svega.
Ne bi bio prvi (sigurno niti zadnji!) put da su Riječani u dvoboju napravili puno toga dobroga, dominirali, stvorili nekoliko matnih prilika koje nisu na kraju iskoristili što zbog vlastitih slabosti, što zbog bravuroznih izdanja protivničkih vratara.
No, svaka iole smislenija priča o nogometu i kvalitetama pojedinaca pada u duboku, crnu, toliko “mutnu” vodu kad se krene pričati o najvećim “zvijezdama” derbija, glavnom sucu Igoru Pajaču i njegovom kolegi u VAR sobi, Tihomiru Pejinu, u narodu inače poznatom kao “Mr. Respect”.
Ovakav epilog suđenja dobrano nas je podsjetio na čuvenu 1999. kad je Rijeci, kasnije je to i dokazano 3D tehnologijom, doslovce “oteto” prvenstvo, koje se na kraju slavilo pred pustim maksimirskim tribinama. Za svojevrsnu paralelu nazvali smo Sarajevo i – Admira Hasančića.
Popularni i voljeni Haso, kojeg u Rijeci ne samo da nisu zaboravili, nego ga se uvijek rado sjete, gledao je i ovaj derbi Dinama i Rijeke. Drugi strijelac Rijeke u njezinoj HNL povijesti (46 pogodaka, odmah iza Ahmada Sharbinija) kao pravi, iskreni, pošteni sportaš, nije htio intervju započeti odmah sa sudačkom blamažom, već onim što toliko voli – nogometom i Rijekom.
– Moram kazati na početku da me Rijeka ugodno iznenadila igrom pod novim trenerom Sanchezom. Nakon utakmice protiv Sparte sve je nekako krenulo na bolje, zasluženo su dobili taj dvoboj odigran po teškim uvjetima i to je bila svojevrsna prekretnica. Došla je do neke svoje prepoznatljive igre, koju su u konačnici pokazali i protiv Dinama u utakmici koju Rijeka nije trebala izgubiti – kazala je u uvodu jedna od riječkih legendi.
Hasančić je brzo prešao na “meritum” stvari.
– Kod rezultata 1:1 i onog prekršaja Mišića vidio sam svašta. Prvo je napravio težak faul, pa onda i dvaput gurnuo igrače Rijeke. Najmanje što je trebao dobiti za svaki od tih prekršaja jest žuti karton, iako je ono po meni, nakon svega, trebao biti i direktan crveni karton. Tu se utakmica prelomila, da je Rijeka u tom trenutku ostala s igračem više, a svakako je trebala, tko zna kako bi završilo, no izgubila sigurno ne bi. Ovako je Dinamo na kraju slavio, no to je odredilo tijek utakmice, ta nijansa, ako je tako možemo nazvati. Uvjeren sam da bi sve bilo drugačije. Da ne kažem da se i VAR soba trebala uključiti u cijelu tu sramotnu scenu, onakvo guranje protivnika je stvarno nečuveno – pojasnio je Hasančić.
Složio se kako ovakav sudački previd, slično kao i onaj 1999. godine, teško može biti slučajan. Je li Dinamo toliko protežiran od strane hrvatskih sudaca? Više od 25 godina kasnije kao da se ništa nije promijenilo, hrvatski nogomet kao da je, unatoč svim novim terenima, stadionima i uvjetima, ostao u glibu vlastitih slabosti prepunih “blata i kaljuže”…
– Iako je ta pogreška dokazano išla na štetu Rijeke, posljednjih godina uvriježilo se mišljenje kako bi VAR ispravio tadašnju pogrešnu procjenu pomoćnog suca i kako bi Rijeka tada osvojila tu prvu titulu prvaka, baš kao i ja. Ja vam kažem da ne bi, ne bi bilo ništa od toga, opet bi se ta crta povukla onako kako oni žele, bilo bi isto kao što je i sada. Malo bi crta otišla u stranu i to je to… VAR je u načelu dobra stvar, no ako se da u krive ruke, onda postaje opasno oružje, koristi se koliko kome treba. Evo vam najboljeg primjera u našoj, BiH ligi, imamo VAR pa opet nemamo poštenja – dodao je Hasančić.
Nastavio je kratku usporedbu liga dvije susjedne zemlje, od kojih se jedna doživljava kao američki zapad prije dva stoljeća, dok je druga u očima (i nas samih!) prava europska liga puna neizvjesnosti i kvalitete.
– Eto, pokazalo se tako. Dinamo ima privilegija, ima pomoć koja je dovoljna da ti da, kako mi kažemo, “vjetar u leđa” i onda ti je sve lakše. Ekipe koje to nemaju, koje su, hajde da kažemo pokradene, njima je puno teže, pa da nije bilo toga možda bi Rijeka dobila utakmicu. Tako je i ovdje u Bosni… U Hrvatskoj je još uvijek duplo bolje, ovdje je tolika katastrofa da mi se više i ne gledaju utakmice. Pa i sam sam se nekako u zadnje vrijeme maknuo od nogometa. Ja bih najviše volio da je sve pošteno, pa tko je bolji neka pobjedi. Zbog čega igramo taj nogomet, zbog čega igrači treniraju sedam dana da bi dočekali utakmicu i onda dočekaš da te netko “osakati”. Postavljam si pitanje u kojem sve to smjeru uopće i ide… – razočarano je dodao Hasančić.
Ipak, ne boji se za budućnost Rijeke.
– Kako je počelo ove sezone, ja sam mislio da će Rijeka ući u jednu crnu rupu. Onda su smijenili Đalovića i nije se vidio ispočetka neki pomak, međutim, sada se već vide itekakvi pomaci. Siguran sam da će biti bolje, trebat će još novom treneru neko vrijeme da sve to dovede na razinu koju on želi, no već se sada vidi njegov trenerski rukopis uz veliki prostor za napredak, kako same momčadi, tako i cjelokupnog ozračja oko kluba. Opet će se Rijeka dignuti, vidi se tu organizacija igre, pritisak kad ga je potrebno raditi, vidi se ta šablona, a čini mi se da novi trener ima sve to što je potrebno za napredak. Nadam se, odnosno vjerujem, da će Rijeka opet uskoro biti u samom vrhu hrvatskog nogometa. Ne bojim se ja za Rijeku uopće – kazao je Hasančić za kraj.
A mi se, i nakon Hasančića, više od dvadeset i pet godina kasnije, opet pitamo isto. Može li se išta promijeniti? Može li hrvatski nogomet napokon postati prostor poštenja, jednakih kriterija i odgovornosti? I koliko će još derbija, sezona i generacija morati proći da se ne sudačke pogreške, jer puno se puta pogriješilo na štetu Rijeke i prije ovog dvoboja, već namjerni sudački previdi, toliko očiti i svima jasni, prestanu podrazumijevati kao sastavni dio igre? Sve dok se ta pitanja ponavljaju, odgovora – zapravo nema.
Jer, ono što smo gledali u Maksimiru nije bila samo pogreška, već ogledalo sustava koji se ne želi mijenjati. A dok god isti ljudi donose iste odluke, povijest će se ponavljati – samo s novim imenima i istim epilogom. I zato, koliko god se činilo da nogomet ide naprijed, u stvarnosti on još uvijek stoji – u mjestu koje svi prepoznajemo.
