“Obojica su žilavi, obojica su pametni… obojica su vrlo jaki vođe. S tim ljudima se ne možete igrati.” – rekao je u intervjuu Donald Trump govoreći o Xi Jinpingu i Vladimiru Putinu. Sigurno ima itekako dobar razlog zašto to kaže i tako misli.
Krajnje složeni odnosi unutar ključnog globalnog geopolitičkog trokuta SAD-Kina-Rusija, kao nikad prije determiniraju aktualni trenutak međunarodnih odnosa, a to će definitivno činiti još dugo.
I dok su Kina i Rusija očito osmislile svoje ključne vanjskopolitičke i obrambene strategije oslanjajući ih na međusobnu što tješnju suradnju, Sjedinjene Države, čini se, još uvijek lutaju u svojim strategijama i tek procjenjuju načine na koje se najuspješnije mogu suprotstaviti izazovima novoga svijeta odnosno suparničkim taborima u osiguranju svojih vitalnih nacionalnih interesa.
To se poglavito vidi u potezima sadašnje administracije na čelu s Donaldom Trumpom, koji, iako se na razini retorike i u prijetnjama carinama i sankcijama svuda i svima (tako i Kini i Rusiji) čini vrlo oštar i odlučan, dobro zna kako ispred njega stoje ozbiljni igrači, koji odlučno namjeravaju štititi interese svojih zemalja i nacija – Xi Jinping i Vladimir Putin – a kako je upravo tim riječima rekao u jučer objavljenom intervjuu za američki medij CBS. “Obojica su žilavi, obojica su pametni… obojica su vrlo jaki vođe. S tim ljudima se ne možete igrati.” – rekao je tom prigodom američki vođa.
Američki „poluizolacionizam“
Za razliku od globalističkih liberalnih američkih administracija (dvije Baraka Obame i prethodne Joea Bidena) koje su projekciju američkih interesa rastezale uzduž i poprijeko našega planeta i pritom sklapale savezništva i partnerstva s različitim regionalnim i lokalnim igračima uz aktivnu suradnju s ključnim europskim članicama NATO saveza – ova Trumpova prednost daje, nazvat ću ga uvjetno tako, poluizolacionizmu, tj. fokusiranju SAD-a na zaštitu svog utjecaja odnosno dominacije u zapadnoj hemisferi (zapadna polutka).
Neki će vjerojatno reći kako to nije točno (primjer američki zračni napad na Iran, snažni angažman SAD-a u Ukrajini), ali to je definitivno potvrdio i ne tako davni, na brzinu sazvani sastanak američkog ministra rata Petea Hegsetha u Pentagonu s vodećim generalima i admiralima koji obavljaju službu i doma i diljem svijeta – i na kojem je govorio i sam Donald Trump. Na jarki način potvrđuje i Trumpov vojni angažman u zoni Karipskog mora i snažni pritisak na Venezuelu, koji se nedvojbeno proteže i na njenog susjeda Kolumbiju – sada s ljevičarskom vladom na čelu, ali posve sigurno i na Kubu i Nikaragvu, a indirektno itekako i na Brazil iako je on prevelik zalogaj za bilo kakve operacije vojnoga tipa. One će definitivno biti usmjerene na političko i propagandno difamiranje vlade ljevičarskog predsjednika Lule da Silve i favoriziranje konzervativnih snaga Lulinog prethodnika i ljutog protivnika Jaira Bolsanara.
Što se pak tiče snažnog američkog angažmana u Ukrajini on nije produkt Trumpove politike, već Bidenove. Ukrajinski rat Trumpu sigurno ne smeta, ali sigurno ne bi imao ništa protiv da ga čim prije završi i skine opasnu omču oko svog vrata da taj rat od Bidenovog postane pravi Trumpov rat nakon čega mu ne bi preostalo ništa drugo nego balansiranje na opasnom rubu neposrednog sukoba s Rusijom skupa s NATO saveznicima, a što bi potonjima itekako odgovaralo – jer ne bi ostali jedan na jedan s Rusijom i izbačeni iz globalne geopolitičke utakmice.
Naime, Trumpu i njegovim suradnicima iz sfere američke nacionalne sigurnosti primaran je izazov pokušati izbaciti prije svega brzorastući gospodarski utjecaj Kine u Latinskoj Americi (a onda i ruski vojni u Venezueli i potencijalno opet u Kubi s obzirom na ove godine potpisane (odvojene) ugovore između Moskve, Caracasa i Havane o obrambenoj i vojnotehničkoj suradnji), što je bilo vidljivo već na samom početku Trumpovog drugog mandata kad je zaprijetio Panami vojnim preuzimanjem kontrole nad Panamskim kanalom ukoliko iz upravljanja istim neće istisnuti kinesku (honkošku) tvrtku CK Hutchison i predati je Amerikancima. Oko ovoga je Trumpov uspjeh za sada polovičan jer je Peking digao veliku buru nakon toga, ali je nedvojbeno došlo do jačanja američke vojne nazočnosti u i oko Paname, što je bilo vidljivo i kroz zajedničke vojne vježbe dviju država ovoga proljeća.
Ovaj američki „poluizolacionizam“ kojeg, očito, kao novu strategiju nastoji oživotvoriti Trumpova administracija zabrinjava u podjednakom stupnju i američke globaliste predvođene Demokratskom strankom kao i američke europske saveznike iz NATO-a. Tim više što je potonjima namijenio ulogu fokusiranja na europski kontinent i sprječavanje jačanja ruskog utjecaja na Starom kontinentu (čime Europska unija ima krajnje suženu mogućnost globalnog geopolitičkog nastupa). Paralelno Trump nastoji postići kakve takve sporazume s Putinom i Xijem koji bi omogućili snošljivu trgovinsku suradnju od zajedničkog interesa jer su trgovinski odnosi (prije svega američko-kineski) toliko veliki i međusobno isprepleteni da bi svako nasilno prekidanje istih nanijelo svom stranama teško popravljive posljedice što Trump svakako želi izbjeći.
Da je ovaj strah uistinu prisutan kod američkih globalista i u Europi najbolje svjedoči analitički tekst ugledanog američkog vanjskopolitičkog medija Foreign Affairs od 21. listopada, potpisan od strane Julianne Smith, koja je, između ostaloga bila i zamjenica savjetnika za nacionalnu sigurnost potpredsjednika Joea Bidena i Lindsey Ford – više suradnice u Observer Research Foundation America. Ispod prenosim, prema mom mišljenju najvažnije dijelove opširnog analitičkog priloga.
Trump prelomio o Tomahawcima za Ukrajinu
Veliko natjecanje u Euroaziji
Američki protivnici međusobno se angažiraju na neviđene načine, stvarajući jedinstveno polje natjecanja u Euroaziji. Američki saveznici se sa svoje strane ujedinjuju. Sjedinjene Države već nekoliko godina predvode ovaj napor. Godine 2021. formirale su savez AUKUS kao dio sigurnosnog sporazuma s Australijom i Ujedinjenim Kraljevstvom. Godine 2022. NATO je počeo pozivati azijske zemlje na svoje godišnje sastanke na vrhu. A 2024. godine Japan, Južna Koreja, Sjedinjene Države i EU formirali su koaliciju kako bi oslabili utjecaj Kine na farmaceutske lance opskrbe.
Međutim, čini se da SAD danas napušta svoj međuregionalni pristup suparništvu velikih sila. U svibnju je podtajnik obrane za politiku Elbridge Colby odvratio britanske čelnike od slanja nosača zrakoplova na planirano raspoređivanje u Indo-Pacifik. Colbyjev stav, prema anonimnom izvoru kojeg citira Politico, bio je jednostavan: “Ne želimo vas tamo.” Potaknuo ih je da se umjesto toga usredotoče na prijetnje bliže kući, naime, na Rusiju.
Sada Washington poziva svoje azijske i europske saveznike da se drže svojih regija. To je povratak vanjskoj politici koja je potpuno neprimjerena za sadašnji trenutak. Kina i Rusija sinkroniziraju svoje djelovanje i dijele oružje i tehnologiju. Zajedno predstavljaju ozbiljniju prijetnju nego što su se Sjedinjene Države suočavale posljednjih desetljeća. Granice između Azije i Europe se zamagljuju, a krize u jednom dijelu svijeta imaju učinke prelijevanja na drugi. Sjedinjene Države moraju nastojati utjecati na nove mreže koje njihovi saveznici stvaraju, a ne im se opirati. U suprotnom, Washington bi se mogao naći na marginama novog svjetskog poretka.
Američki admiral zaprijetio Kini: ‘Pretvorit ćemo Tajvanski tjesnac u pakao’
Udružite snage
Američka premoć ovisi o sigurnosti Azije i Europe. U 1940-ima, politolog Nicholas Speakman govorio je o važnosti kontrole euroazijske priobalne zone ili Rimlanda. “Tko kontrolira Rimland vlada Euroazijom”, napisao je. “Tko kontrolira Euroaziju, kontrolira sudbine svijeta.”
Od tada, svaki američki predsjednik osim Donalda Trumpa dijelio je Spykmanova uvjerenja. Ali dijelili su i njegovo uvjerenje da SAD ni pod kojim okolnostima ne smije dopustiti pojavu moćnog euroazijskog bloka koji bi mogao ugroziti američke interese (ovdje bih dodao kako stvaranje tog moćnog bloka definitivno potaknule te iste snage u SAD-u koje sada zbog toga kritiziraju Trumpa – i to svojom totalnom proturuskom politikom koja je počela puno prije same ruske invazije na Rusiju, op. ZM.).
Sjedinjene Države sada se suočavaju s perspektivom euroazijskog vojno-industrijskog bloka. Kina, najveće svjetsko gospodarstvo prema paritetu kupovne moći, gradi partnerstvo s Rusijom koje je zapravo savez, ali ne i po imenu. Obje zemlje imaju snažne vojske i desetljeća iskustva u provođenju hibridnih operacija poput kibernetičkih napada, pomorske subverzije i kampanja dezinformiranja. Prošle godine Rusija je potpisala sporazum o međusobnoj obrani sa Sjevernom Korejom. Kina provodi zajedničke vojne vježbe s Bjelorusijom i Srbijom. U međuvremenu, Peking i Moskva koriste skupine poput Šangajske organizacije za suradnju i BRICS-a (nazvanog po prvih pet članica – Brazilu, Rusiji, Indiji, Kini i Južnoj Africi) kako bi legitimizirali svoje planove.
Washington mora učvrstiti svoje saveze jačanjem međuregionalnih veza. Američki predsjednik Joe Biden prepoznao je tu potrebu i nastojao je izgraditi “mišić demokratskih saveza”. Pakt AUKUS, na primjer, bio je ambiciozan projekt izgradnje veza između savezničkih obrambenih industrija preko Atlantika i Pacifika na fundamentalno nove načine.
Bojni brod budućnosti: Uz ‘Zlatnu kupolu’, Trump želi graditi i ‘Zlatnu flotu’
SAD se opire jačanju veza između europskih i azijskih partnera
Od siječnja, Sjedinjene Države opiru se jačanju veza između svojih azijskih i europskih partnera. U rujnu je Trump izjavio kako “uopće nije zabrinut” zbog formiranja kinesko-ruske osovine protiv Sjedinjenih Država. Govoreći na Shangri-La dijalogu 2025., najvećoj godišnjoj obrambenoj konferenciji u Aziji, američki ministar obrane Pete Hegseth pozvao je europske saveznike SAD-a da “maksimiziraju svoju komparativnu prednost” na vlastitom kontinentu i podsjetio ih da “N u NATO-u označava Sjevernoatlantsku regiju”. Izvješća o sastancima između dužnosnika Pentagona i europskih saveznika više ne spominju sigurnost Indo-Pacifika, kao što su često činili posljednjih godina. A na sastancima između SAD-a i azijskih zemalja nitko više ne govori o važnosti mira u Ukrajini. U lipnju su, prvi put u tri godine, čelnici Indo-Pacifika bili odsutni sa summita NATO-a, unatoč značajnom doprinosu svojih zemalja europskoj obrani.
Čini se da Trumpova administracija želi da njezini saveznici, posebno u Europi, ostanu blizu svojih regija kako bi mogla preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost. Sjedinjene Države fokusirale su se na održavanje reda na zapadnoj hemisferi, obranu svoje domovine i smanjenje svojih obveza u inozemstvu. Međutim, američki protivnici dijele svoje tehnološke i vojne resurse na načine koji iscrpljuju američke saveznike i produžuju regionalne sukobe. Nadalje, Kina i Rusija raspoređuju kibernetičke, svemirske i druge protumjere diljem svijeta, smanjujući vjerojatnost suzbijanja krize unutar jedne geografske regije.
Ako se azijski i europski saveznici izoliraju, to će oslabiti Sjedinjene Države i njihove prijatelje. Rizik od eskalacije krize na više bojišta raste. Washington i njegovi saveznici moraju biti spremni odvratiti i odvratiti više protivnika u raznim regijama. Njihova sposobnost formiranja jedinstvenog fronta (ili nedostatak istog) utjecat će na proračune čelnika u Pekingu i Moskvi. Američki prijatelji i neprijatelji se pregrupiraju. Washington može sjediti po strani ili pokušati oblikovati svjetski poredak u nastajanju u smjeru koji mu koristi.
Teorija Velike šahovske ploče: plan za američku hegemoniju
Dvostruki problemi
Kina i Rusija surađuju na načine na koje Sjedinjene Države nisu spremne. Obje zemlje iskorištavaju svoje odnose, kao i partnerstva sa Sjevernom Korejom i Iranom, kako bi stvorile probleme i poteškoće. U Aziji i Europi, Peking i Moskva provode operacije “sive zone” kako bi zastrašili američke saveznike, oslabili njihovu vojsku i posijali nepovjerenje u jedinstvo i sposobnosti demokratskih udruženja poput EU, G7 i NATO-a. Primjerice, Kina i Rusija pokušale su zastrašiti Japan i Južnu Koreju provođenjem zajedničkih zračnih patrola daleko od svojih obala. Europske vlasti istražuju postupke plovila povezanih s Kinom i Rusijom u vezi sa sabotažom podmorskih kabela u Baltičkom moru. Prema Centru za europsku politiku, kineske i ruske online kampanje dezinformiranja sada se “sve više konvergiraju i u taktici i u ciljevima”. Primjerice, kineski i ruski državni mediji međusobno pojačavaju ideje i narative, uključujući optužbe za NATO za poticanje sukoba u Ukrajini i širenje teorija zavjere o pandemiji COVID-19.
Rujanski summit SCO-a u Tianjinu živo je ilustrirao opasnost s kojom se suočavaju Sjedinjene Države. Na sastanku, kojem je prisustvovalo više od 20 svjetskih čelnika i glavni tajnik UN-a, kineski predsjednik Xi Jinping jasno je dao do znanja da njegova vlada ne želi da nekolicina zemalja postavlja vlastita pravila i dominira globalnim poslovima. Zemlje SCO-a najavile su stvaranje nove razvojne banke, koja će udružiti snage sa sličnom institucijom koju predvodi BRICS, kao i osnivanje Azijske investicijske banke za infrastrukturu i novih regionalnih centara za koordinaciju kampanja za provedbu zakona, borbu protiv terorizma i borbu protiv narkotika. Peking je također iskoristio summit kako bi najavio svoju Inicijativu za globalno upravljanje, usmjerenu na slabljenje utjecaja Zapada na međunarodne institucije.
Peking i Moskva vješto su iskoristili nezadovoljstvo zapadnim standardima i trgovinskim praksama u zemljama svijeta. Peking je stekao ogroman utjecaj usmjeravanjem razvojnih sredstava diljem Afrike, Azije i Europe. Dok je svijet daleko od napuštanja američkog dolara, ŠOS i BRICS pokušavaju ubrzati proces dedolarizacije. Njihovi članovi trguju u vlastitim valutama i potpisuju prekogranične sporazume o plaćanju.
Američki saveznici nastavit će surađivati jedni s drugima, bez obzira na to hoće li im se Sjedinjene Države pridružiti ili ne. Ali neće ostvariti svoj puni potencijal bez sudjelovanja Washingtona. Prije osamdeset godina, bilo je potrebno hrabro američko vodstvo i diplomacija za stvaranje svjetskog poretka. Njegova obnova zahtijevat će slično inovativno vodstvo. Američki sustav saveza, izgrađen za prethodno doba, treba potpunu obnovu kako bi odražavao nove stvarnosti današnje konkurencije. Trump je pokazao malo interesa za oživljavanje ili redefiniranje saveza, ograničavajući se na pozivanje partnera da više troše na obranu. Kao rezultat toga, američki saveznici postali su jači, ali im još uvijek nedostaje jasna strategija za kombiniranje svojih novih sposobnosti. Bez američkog vodstva, savezničke koalicije vjerojatno neće biti dovoljno jake da se uspješno suprotstave Pekingu i Moskvi.
Sjedinjene Države same se ne mogu nositi s kinesko-ruskim savezom. Ali Washington također ne može ignorirati prijetnju koju on predstavlja za sukob u Euroaziji. Američki saveznici brzo mijenjaju svoje odnose, sviđalo se to Washingtonu ili ne. Ovi novi savezi mogu ili služiti američkim interesima ili ih oslabiti, ovisno o tome kako se Washington prema njima odnosi.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ruski apsurdi u ukrajinskom ratu koji šokiraju svijet
Ako Sjedinjene Države ne uspiju obnoviti veze sa svojim azijskim i europskim partnerima, riskira da budu marginalizirane u brzo promjenjivom globalnom poretku – zaključuju autorice teksta u američkom Foreign Affairs.
Zaključak o tome koliko su u pravu prepuštam svakom ponaosob.
