Prije desetak dana, tijekom sjednice Narodne skupštine Srbije, samo desetak metara od njezine zgrade odjeknuli su pucnjevi i eksplozija. Iako je Aleksandar Vučić odmah rekao da je riječ o terorističkom napadu na Srbiju, istina je bila mnogo prizemnija: dvojica građana posvađala su se u “Ćacilandu“, šatorskom naselju u kojem se okupljaju studenti i građani koji podržavaju Vučića, nastalom kao odgovor na jednogodišnje blokade i prosvjede studenata i stotina tisuća građana protiv njegova režima. Jedan je izvadio pištolj te ispalio nekoliko hitaca, jedan metak pogodio je drugog muškarca u butinu, a drugi u plinsku bocu izazvavši detonaciju. Dok su oko njihove zgrade odjekivali zvukovi sirena policije, vatrogasaca i hitne, a ulicama je sukljao gusti, crni dim, Skupština je neometano nastavila s radom.
Taj incident možda najbolje ilustrira kako funkcionira Srbija danas, godinu dana nakon što je u padu željezničke nadstrešnice živote izgubilo u početku 14, a naposljetku ukupno 16 ljudi. Srbija je u proteklih 365 dana iz relativno užasne zemlje za život, u kojoj su mirovine 150 – 200 eura, plaće 500 – 600, a troškovi hrane kao u Hrvatskoj, prerasla u potpuno užasnu zemlju za život, obilježenu svakodnevnim prosvjedima, blokadama prometa, sukobima prosvjednih grupa, uhićenjima dosad gotovo tisuću studenata i profesora, otkazima zbog sudjelovanja u legitimnim političkim akcijama, zemlja koja je podijeljena kao nikad prije.
Nedugo nakon pada, ministar graditeljstva, prometa i infrastrukture Goran Vesić i još deset osoba privedeni su na ispitivanje zbog smrtonosnog urušavanja vanjske krovne nadstrešnice. Vesića je policija privela zajedno s pomoćnicom zaduženom za željeznički i intermodalni teretni promet Anitom Dimoski, vršiteljicom dužnosti direktora srpske željezničke infrastrukture Jelenom Tanasković i njezinim prethodnikom Nebojšom Šurlanom. No, od tada do danas nizali su se zataškani dokumenti i neadekvatne istrage te ni jedan postupak nije dovršen. Štoviše, svima je još tada bilo jasno da će vlasti učiniti sve kako bi sve prikazale kao nesreću, a zapravo je riječ o simptomu terminalne faze bolesti srpskog društva, korupciji.
Rušenje diktature
Početkom godine u zraku se osjećala neka druga atmosfera. Pozitivno nabijena, pomalo revolucionarna. Sve je podsjećalo na svrgavanje Slobodana Miloševića početkom stoljeća jer se čaša građanima, bilo je očito, prelila i tada i sada. No, dvanaest mjeseci nakon pada nadstrešnice Vučić je i dalje na vlasti, odakle odašilje histerične poruke, s jedne strane optužujući Hrvatsku da šalje “agente” koji obučavaju “blokadere”, a s druge strane preko svojih (a gotovo da nema drugih), prorežimskih medija poručuje da su Srbi – ustaše. Jer svatko tko nije za Vučića, taj je ustaša, baš kao što svatko tko nije za prosvjednike jest – Ćaci, po pogrdnom nazivu za očigledno plaćenu skupinu lažnih provladinih studenata koji su prije nekoliko mjeseci zaposjeli prostor ispred Skupštine s porukom da “žele da uče”.
Jedan je na ćirilici umjesto “đaci” napisao “ćaci”, toliko o njihovu obrazovanju, pa je nastalo posprdno Ćaci i Ćaciland. No ono što je politološki i kulturološki frapantno jest da su se prosvjedi protiv Vučića nastavljali u gradovima diljem Srbije gotovo svakog dana ove godine, ali okupljali su i one koji ne vide Srbiju kao demokratsku. Pa ćete tako sada na skupovima vidjeti i četničko znakovlje, a Vučiću skandiraju “Aco, šiptare”, aludirajući da je prodao Kosovo. Dakle i unutar demokratske frakcije, koja bi trebala biti opozicija autokraciji Aleksandra Vučića, počeli su nacionalistički zazivi i pozivanja na nepoštivanje odluka koje su danas, poput priznanja Kosova, stvar međunarodnog standarda.
S druge strane, Vučić je na svoje građane počeo bacati kemijsko i zvučno oružje, a privedeno je 920 prosvjednika, no sve se i dalje u Srbiji odvija kao da se ništa ne događa. Beograd je dva sata ratna zona, a odmah nakon toga mjesto za noćni provod. Bizarno i za balkansko poimanje realiteta. Nešto je, dakle, u nekom trenutku pošlo krivo. Ili, pita li se Vučića, pravo. Jer kako drugačije objasniti da iz milijuna prosvjednika koji su dosad sudjelovali u stotinama prosvjeda diljem zemlje nije izrasla nijedna politička akcija, nijedan lider ili liderica, nitko tko bi htio upravljati zemljom i tko bi ponudio nova, konkretna rješenja?
Zabranjeno oružje
Predsjednik Demokratske stranke Srđan Milivojević smatra da se danas u Srbiji vodi “epska borba dobra i zla“. “Srbija bije odlučnu bitku za slobodu protiv naprednjačke mafije koja je uzurpirala državu, predvođene ratnim huškačem Vučićem – čovjekom koji je preko Šešeljeva šinjela navukao europski frak. Tom nekoć vješto maskiranom radikalu, pretvorenom u lažnog eurofila, danas je maska konačno spala. Ispod nje više nema ni lica samosažaljivog, patetičnog i nesretnog čovjeka; pred nama je ponovno prepredeni podlac, podmukli tiranin gladan vlasti i moći. Srbija nikada u svojoj povijesti nije imala većeg štetnika na čelu države – čovjeka koji se prema građanima i zemlji odnosi gore od mnogih okupacijskih upravitelja koje je Srbija imala kroz povijest”, otvoreno će Milivojević, navodeći kako je Vučić u 13 godina srušio temelje nacionalne politike te svojim radikalskim opsesijama “postao prijetnja cijeloj jugoistočnoj Europi”.
Prosvjede Milivojević vidi kao način na koji se Vučić, kao kreator i generator politike mržnje i nasilja, suočio s činjenicom da se pojavila nova vitalnost, nova vizija i snaga koja danas uživa podršku dvije trećine građana Srbije. Ti mladi ljudi i njihovi profesori stvaraju slike zajedništva koje užasavaju radikala Vučića. Šalju jasnu poruku: ovo je naša zemlja i spremni smo boriti se za nju, kaže Milivojević. “Prije tri dana Aleksandar Vučić suočio se s izglasavanjem europske rezolucije o Srbiji. Njegovi prijatelji Fico i Orban nisu mu pomogli. Vučić je dobio jedinicu iz europskog ponašanja, ali i još nekoliko jedinica iz jednako važnih područja – slobode medija, vladavine prava i funkcioniranja institucija. Na njegovo zaprepaštenje, to nije bila jedina loša ocjena – dobio je i nedovoljan iz ruskog jezika, odnosno zbog sankcija Naftnoj industriji Srbije”, kaže Milivojević. Rat protiv vlastite mladosti nitko nikada nije dobio, Vučić će biti redatelj vlastite farse, a zastor te predstave već je pao, smatra predsjednik DS-a. Filip Đorđević mladi je novinar Deutsche Wellea iz Srbije koji je bio na gotovo svim prosvjedima u posljednjih godinu dana i situaciju dobro poznaje. “Srbija je u fazi u kojoj je nemoguće ostati nijem na događaje i prosvjede. Vjerujem da gotovo i nema politički neodređenih ljudi. U ovom trenutku, unatoč različitim istraživanjima, jedno je sigurno: studenti su svojim pokretom ‘pojeli’ parlamentarnu oporbu, čija je uloga svedena na borbu za opstanak pružanjem logističke podrške studentima.
Iako se govori o nekoj vrsti prijelazne studentske vlasti, koja bi trebala riješiti pitanja i dvojbe o izbornim uvjetima koji su imali golemu ulogu na izborima 2023., a potom bi parlamentarna oporba ponovno izašla na izbore. Kronologija ovih godinu dana prosvjeda pokazuje i oblik političkog sazrijevanja studenata. Sve je počelo studentskim zahtjevima, među kojima se najvažniji odnosio na dokumentaciju o nadstrešnici, a potom je preraslo u čistu političku borbu protiv vlasti, uz zahtjeve za izvanredne izbore. Time su studenti izašli iz okvira nadstrešnice i usmjerili se izravno protiv Vučića. Trenutačno oni pokušavaju biti sve – neka vrsta ‘catch-all’ političkog pokreta – ali često se uočavaju iskliznuća iz tih okvira. Vladajući SNS odigrava masovnu ulogu u oblikovanju političke svijesti ljudi koji se sjećaju samo SNS-a. Kao odgovor na desno orijentiranu Vučićevu vlast, nerijetko se pojavljuju još desnija rješenja, poput ideje o ‘srpskom integralizmu’ ili pitanja Kosova”, priznaje i Đorđević.
Kršenja zakona
Pitanjem “stanja u Srbiji godinu dana poslije” bavio se na nedavnoj sjednici i Europski parlament, koji je također, iako je dao jasnu potporu legalnim oblicima prosvjeda, dao naslutiti da stanje ni u jednom taboru, ni među prosvjednicima protiv Vučića niti u Ćacilandu, nije bajno. U dogovorenom tekstu rezolucije ponavlja se zahtjev za potpunom i transparentnom istragom i pravosudnim postupkom, kako bi se odgovorni za urušavanje nadstrešnice priveli pravdi.
U rezoluciji zastupnici podržavaju raspoređivanje ad hoc misije za procjenu stanja demokracije, uz sudjelovanje EP-a. Europska komisija pozvana je da pokrene inicijativu za ciljane pojedinačne sankcije protiv onih koji su odgovorni za teška kršenja zakona i ljudskih prava u Srbiji. Podsjeća se da su projekt obnove željezničkog kolodvora u Novom Sadu provele dvije kineske tvrtke izvan uobičajenih postupaka javne nabave, te da je Ured europskog javnog tužitelja pokrenuo istragu o potencijalnoj zloporabi novca EU-a namijenjenog obnovi kolodvora. U tekstu se ocjenjuje da su izbori bili obilježeni sistemskim zloporabama.
EP ističe da su prosvjedi koje je organizirao studentski pokret bili uglavnom mirni, iako je tijekom ljeta 2025. bilo nekoliko izoliranih nasilnih incidenata. Također napominju da je u nekim slučajevima tijekom masovnih prosvjeda bilo prikazivanja radikalnih simbola i korištenja izrazito nacionalističke, proruske i šovinističke retorike, što je naišlo na značajne kritike iz inozemstva i same Srbije. U tekstu se također ocjenjuje da srpske vlasti koriste nasilje protiv političkih protivnika i prekomjernu upotrebu sile protiv prosvjednika te se ukazuje na eskalaciju represije. Podsjeća se da su na prosvjedu u Beogradu 15. ožujka, prema neovisnim izvorima, prosvjednici napadnuti zvučnim oružjem, što izaziva “ozbiljnu zabrinutost zbog proporcionalnosti i zakonitosti upotrebe sile”.
Trlja ruke
No ne daju rezolucije jasnu sliku Srbije danas, nego građani. Marija Dimitrijević iz Beograda jedna je od onih koji sudjeluju na gotovo svim demonstracijama jer, tvrdi, svaki dolazak Vučiću jasno daje do znanja da više nije poželjan. “Jadni smo, podijeljeni na ljude koji imaju mozga i koji su uvijek bili protiv ovakvog režima koji Srbijom vlada maltene otkako je Tito umro. Srbija izgleda jadnije nego prije pada nadstrešnice. Sada se ogolila, sada se vide svi nedostaci, sada se gledamo nosi li netko bedž – onda je tvoj – a oni drugi, evo njegovi su. Ali stvarno se toliko jadno, bijedno i podijeljeno danas osjećamo u Srbiji, zemlji u kojoj ne bih nikome poželjela da živi”, govori nam Marija.
Ono što je kuriozitet ovih prosvjeda jest da oni nemaju baš nikakvu notu potpore određenoj političkoj stranci. Na taj način prosvjednici protiv režima zapravo ne poštuju ni oporbu, što nam najbolje kazuje jedan mladić, student Fakulteta političkih znanosti. “Čak se i oporba među studentima gleda kao oni koji samo žele vlast, grabež… Kada kažu da će se pridružiti studentskoj listi, sve je to kako bi zamazali ljudima oči. Ako se netko i ujedini s ciljem da se ne ponovi ovakvo crnilo u Srbiji, bit će pozdravljen. Bitno je samo da ‘ne sjaši Kurta da uzjaši Murta’”, govori nam. Marija se slaže kada kaže da među dijelom građana vlada strah, pa i apatija, zato što ne žele “Vučića nakon Vučića”. A trenutna je politička situacija u Srbiji takva, kao što je bila i kada smo je posjetili u veljači, da jednostavno ne postoji opozicijska sila koja bi smogla snage za korjenite reforme koje, između ostalog, traži i Europa kako bi Srbiji otvorila put prema EU-u. Zbog svega, pitanje izvanrednih parlamentarnih izbora, iako je već godinu dana na stolu, uopće više ne izgleda kao rješenje problema u Srbiji. Štoviše, osvoje li Vučičevi SNS-ovci opet većinu, Srbija će samo potonuti u još veći kaos.
A ne osvoji li? Pa, onda vjerojatno Srbija neko vrijeme neće uopće imati vlast ili će ona biti samo tehnička, jer ova oporba nema šanse osvojiti ni mjesto predstavnika stanara u nekom novobeogradskom bloku. Dok prvi val zime polako prazni sankcijama obuhvaćena skladišta Naftne industrije Srbije, a građani strahuju od smrzavanja zbog nedostatka nafte i plina, Vučić zadovoljno trlja ruke. Sada još samo treba preživjeti komemorativni skup 1. studenoga u Novom Sadu, ali iako se najavljuje kao golem, sigurno neće imati snagu onih milijunskih u Beogradu. Dakle, politički je preživio 2025., a to je ionako bio jedini cilj, jer dugoročne strategije u autokraciji nema.
