U plejadi suvremenih redatelja Grk Yorgos Lanthimos dežurni je ekscentrik. Filmovi mu obiluju apsurdnim situacijama i uvrnutom satirom, a junake redovito izlaže najrazličitijim bizarnostima. U ‘Jastogu‘ im tako prijeti pretvaranje u životinje, u ‘Jadnim stvorenjima‘ traume nakon povratka iz mrtvih, u ‘Miljenici‘ se redaju kaprici engleske kraljice Anne…
Sve te naslove krase zaumni dijalozi, na momente neukusan naturalizam i odmak, ako ne i prijezir, prema (ne)zgodama glavnih protagonista. Poveznica je i u, sada već ustaljenom, angažmanu glumice Emme Stone, oskarovke kojoj je drugi zlatni kipić osigurala upravo ‘Miljenica‘.
Nakon prošlogodišnje trostruke uloge žena u omnibusu ‘Kinds of Kindness‘, Stone se u novoj suradnji s Lanthimosom okušala (tek) u dvojnosti karaktera, ovaj put s međuzvjezdanom dimenzijom. U aktualnom crnohumornom trileru ‘Bugonia‘ uskače u štikle bezobzirne menadžerice, farmaceutkinje Michelle Fuller koju otimaju pod sumnjom da je zlonamjerni izvanzemaljac. Stone je neobično gledati ćelavu, no manjak kose kod nje ne utječe na krajnju izvedbu. Glumačkim zanatom ovladala je ona i prije uspjeha za nju probojnog mjuzikla ‘La-la land‘.
U ‘Bugoniji‘ spretno balansira u rascjepu između istine i laži, makar joj prečesto pojavljivanje u djelima istog autora dugoročno ne ide u korist. Prvi znaci ‘zamora materijala‘ već su primjetni u mimici, intonaciji i načinu govora – malo distance od Lanthimosove estetike svakako bi joj koristilo.
A rukopis redatelja Atenjanina ovdje je itekako prepoznatljiv. Sulud zaplet, iščašeni karakteri, respektabilna doza nasilja, uz roj pčela kao potvrdu Einsteinove tvrdnje o njihovoj važnosti za opstanak Zemlje. Pčelar je i drugi nosivi lik, opsesivni teoretičar zavjere Teddy Gatz. Glumac Jesse Plemons, redateljevo otkriće iz prethodnog projekta ‘Kinds od Kindness‘, udahnjuje svom junaku čitavo unutarnje ‘bogatstvo‘.
Paranoja i manijakalna posvećenost cilju pogonjene Edipovim kompleksom, sve je tu, pa i više. Plemonsova izvedba cijelom filmu daje pečat, a njegovu ‘tandemu‘ sa Stone odlično parira debitant Aidan Delbis u ulozi rođaka Dona, simpatičnog, vjerojatno autističnog, čeljadeta kojega dobroćudnost skupo stoji.
Međuigra troje aktera u komornom prostoru upečatljiva je u svom prirodnom tijeku, no izvan toga zamara prekomjernim ‘gasiranjem‘ po parodiji. ‘Bugonia‘ se trudi prenijeti publici ugođaj današnjeg svijeta anksioznosti, korporativne beskrupuloznosti i otuđenosti, no to čini prenapadno, zapravo pretenciozno. Isto vrijedi i za ekološku poruku posuđenu iz južnokorejskog izvornika ‘Spasite zeleni planet!‘.
Nada da Lanthimos neki efektni obrat čuva za kraj raspline se u banalnoj završnici zbog koje se cijeli, ionako klimavi, koncept filma u trenu urušava. Grka je kritika razmazila, pa mu i sad povlađuje. To svakako laska egu, ali traži i stalno dokazivanje. ‘Bugonia‘ mu i nije osobito jak adut. Manjka joj čak i objašnjenje naziva filma koji odiše mizantropijom bez suvisle razrade. Čekamo novog Lanthimosa. Po mogućnosti bez Emme Stone i s manje pomodnog prenemaganja.
