Nema ničeg strašnijeg od gubitka voljenog sina, osim izgubiti ga, znati da je mrtav, ali nemati grob na kojem mu majka može zapaliti svijeću. S tim je osjećajem pune 34 godine živjela Lyliane Fournier, majka Jean-Michela Nicoliera, francuskog dragovoljca i hrvatskog branitelja koji je postao jedan od simbola obrane Vukovara. Posmrtni ostaci za koje se vjeruje da su njegovi pronađeni su napokon, nakon toliko desetljeća čekanja, nedaleko od Ovčare, mjesta na kojem su ga mučki zlostavljali i ubili četnički vojnici. Tako je doživio sudbinu brojnih zarobljenih heroja Vukovara koji su stradali na Ovčari.
“Kakva radost što sam ga ponovo pronašla i toliko emocija, 34 godine…”, susprežući suze, što od tuge, što od radosti, rekla je za Dnevno Nicolierova majka, koja je odmah pozvana na identifikaciju posmrtnih ostataka, iako je to bila tek formalnost. Sretna je, kaže, što je napokon pronađeno njezino dijete.
“Saznala sam u utorak navečer, znala sam da moram u Vukovar. Srce mi je lupalo od straha. Bojala sam se kako ću to podnijeti. Hvala dobrim ljudima koji su bili oko mene. Iskreno, posljednjih godina gubila sam nadu da će Jean-Michel ikada biti nađen. Pratila sam sve vijesti o istragama i ekshumacijama, nadala se… A onda sam počela gubiti nadu da će moj sin biti pronađen, barem za mog života, jer sam već u godinama. Sada ga barem mogu pokopati”, rekla je za 7dnevno Lyliane Fournier, dodavši da će njezin sin biti pokopan na vukovarskom memorijalnom groblju.
Vidio strahote
Jean–Michel Nicolier došao je u ljeto 1991. u Hrvatsku kao dvadesetpetogodišnjak, i vidjevši što se događa, aktivno se uključio u obranu od velikosrpske agresije. Priključio se HOS-u. Ne zbog ideologije, što su mu neki htjeli prišiti, naročito u Francuskoj, gdje su ga optuživali da se pridružio fašistima. Često je u javnim istupima isticao kako se u Hrvatskoj ne bi zadržao ni trenutka da je primijetio nekakve ekstremiste. Ne, Nicolier je vlastitim očima vidio strahote, patnju i razaranja Vukovara i hrvatskog naroda, uvidjevši da je Hrvate napala nadmoćna vojna sila.
Gledao je kako se mladi životi gase pred njime te odlučio da neće biti tek pasivni promatrač, pa se mladić iz Vesoula, grada na istoku Francuske, uputio u Hrvatsku i uzeo oružje u ruke. Iako se zabrinuta majka tomu jako protivila, Nicolierova želja da bude u Hrvatskoj i da je brani bila je veća od ičega, a na zagrebački željeznički kolodvor stigao je i ne znajući gdje je. Potražio je prvu policijsku postaju, ušao u nju i rekao: “Ja želim biti hrvatski branitelj.” Tako je sa suborcima dospio i do Vukovara, koji je već tada bio kulisa za snimanje filmova strave. Borio se na Sajmištu, na jednoj od prvih crta obrane grada, u jedinici pod zapovjedništvom Roberta Šilića. Pokazao je izvanrednu hrabrost, a pokazao se i kao spretan strijelac, pa je često snajperom pokrivao svoje suborce u borbama na vukovarskim ulicama. Metak ga je sustigao 9. studenoga 1991., ranjen je u nogu i prebačen u vukovarsku bolnicu, gdje su mu u nezamislivim ratnim uvjetima spasili život. Svjedoci kažu da je, kada je pao grad, imao manje od 48 kilograma.
Nakon pada Vukovara te ulaska JNA i srpskih paravojnih postrojbi u bolnicu, Nicolier je odveden s ostalim hrvatskim ranjenicima, braniteljima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima te je u noći s 20. na 21. studenoga 1991. pogubljen nakon strašne torture na Ovčari. Francuski novinari našli su ga u bolnici neposredno prije nego što će i ona “pasti”. Tada im je rekao: “Ovdje sam s Hrvatima u dobru i zlu, svojim izborom. Vukovar je klaonica. Klaonica!”
Simbol obrane
Kao i brojnim drugim ranjenicima iz bolnice, kojih je bilo 260, obećana mu je razmjena. Vjerojatno je i sam bio svjestan da iz Vukovara neće izaći živ. Bilo je to jasno kada su izašli iz autobusa. Haški svjedok Drago Berghofer ispričao je kako su se Srbi naročito okomili na mladog Francuza te su ga, onako ranjenog i na rubu života, izvukli iz kolone i zvjerski mlatili štapom dok nije posve onemoćao.
Likvidirao ga je, najvjerojatnije, jedan od pripadnika zloglasne postrojbe Vojislava Šešelja, Spasoje Petković Štuka, koji je kasnije mrtvom mladiću iz džepa izvukao novac, novčanicu od 20 franaka, te je poklonio jednoj ženi iz Šešeljeve brigade. Postao je Nicolier tako, iako je u Hrvatskoj bio samo tri mjeseca, heroj i jedan od simbola obrane domovine, jer herojski grad nije htio napustiti do samoga kraja. Došao je braniti zemlju koja nije njegova jer je osjećao da se mora boriti protiv zla i biti na dobroj strani povijesti. Njegova obitelj sve je ove godine znala da je Jean-Michel mrtav, no bez tijela i groba, teško je i opisati kako im je bilo.
“Znam, jednostavno znam da je to on”, rekla je uzbuđeno njegova majka čim je čula vijest. Njegov brat Paul Nicolier svojedobno je doznao ime i broj ubojice Spasoja Petkovića Štuke. Nazvao ga je. Čim se predstavio, s druge je strane zavladala tišina koja je potrajala nekoliko sekundi, a potom je slušalica sklopljena. Za svoj zvjerski čin Petković nikada nije odgovarao, ali Nicolier zato u Hrvatskoj s pravom uživa status heroja. Po njemu je nazvan prekrasni most u Vukovaru, a ima i prijedloga da mu se dodijele ulice u gradovima. No za neutješnu majku i brata sada je najvažnije dostojanstveno ga pokopati i imati mjesto gdje ga mogu obići kada požele. A Vukovarci najavljuju da će se na njegovu posljednjem ispraćaju okupiti sto tisuća ljudi.
