U Dinamovu standardiziranom veznom redu praktički se sve zna. Trener Mario Kovačević najviše koristi kvartet Mišić – Ljubičić – Zajc – Bennacer, uz napomenu da Bennacer nema pravo nastupa u Europskoj ligi, pa minutažu dobiva na prvenstvenim okršajima. Povremeno priliku dobije Stojković, koji je po svemu trebao biti prvi sljedeći najvrijedniji eksponat Plavih na nogometnom tržištu (nakon prodaje Baturine i Sučića), ali zasad se uz njega ne može vezati teza da je baš on taj “klupski projekt”.
Nadalje, iako su u sezonu ušli sa starterskih pozicija, Vidović i Villar nisu pokazali baš ništa čime bi potvrdili opravdanost dovođenja i uloženih 4,2 milijuna eura u dolazak (Villar 3 milijuna eura, Vidović 1,2 milijuna eura). A Mudražija i Soldo posve su nestali iz vidokruga, kao da nikad nisu ni zakoračili u Maksimir…
Sve je, dakle, na Mišiću, Ljubičiću, Zajcu, odnosno Bennaceru. I na nekim je utakmicama vezni red Plavih dobro izgledao, ali bilo je i dvoboja u kojima su bili u podređenom položaju i nisu se uspjeli nametnuti. Kao, primjerice, u drugim poluvremenima maksimirskih okršaja s Osijekom i Rijekom. I ne aludiramo ovdje na postotak famoznoga posjeda lopte, koji je nerijetko statistička prevara i ne nudi pravu sliku zbivanja na terenu. Dominacija se, naime, ne temelji na beskrajnim kratkim paralelnim dodavanjima u širinu i unatrag, nego na pokušajima energičnih i silovitih proboja u dubinu, prema suparničkim vratima. Samo se na taj način, naime, stvara nered u suparničkoj obrani, koja se, s druge strane, praktički odmara kad krene lagano i sporo “prebrojavanje” u širinu.
Spomenuta četvorica Dinamovih veznjaka imaju opipljivu kvalitetu i svaki je od njih sposoban nanijeti goleme probleme suparniku. Svaki na svoj način. Tu svakako treba dodati i Stojkovića, koji je nepredvidivim rješenjima “otrov” za obrane, može stvoriti igrača viška i unerediti protivničke postavljene linije. Poput, primjerice, Baturine…
Kvaliteta Dinamova veznog reda, dakle, nije prijeporna. No, zašto se onda događa da nisu u stanju kontrolirati utakmicu od početka do kraja? Jasno je da se “nešto” pita i suparnika, pa je tako, primjerice, u Vinkovcima Bennacer sjajno počeo i bio je motor i pokretač svih plavih akcija, ali odjednom se “ugasio” kad je trener Vukovara, Silvijo Čabraja, “zalijepio” uz njega Gonzaleza, koji se nije odvajao od Dinamova Alžirca i oduzeo mu je prostor i moć. Slično je bilo i s Osijekom i Rijekom, kad su suparnički veznjaci u drugim poluvremenima agresijom i trkom zaustavili plavi stroj, koji je u prvih 45 minuta tih utakmica dominirao i djelovao opasno i nadahnuto (posebno Bennacer).
U većini utakmica, sve počinje i završava s veznim redom. O igri na sredini travnjaka ovisi tko će imati prevlast i Dinamovi su veznjaci pokazali da znaju i mogu kontrolirati igru. Ali, kvaliteta igre veznoga reda u mnogome ovisi i o kretnjama suigrača, o trčanju bez lopte i traženju slobodnoga prostora, o pravodobnom otvaranju napadača, što su temeljni preduvjeti za brzi protok lopte i okomito “ubadanje”. I kad se ispune ti preduvjeti, onda je i Dinamo opasan. U suprotnom, dobijemo utakmice poput one u Malmöu, kad je jalova dominacija mogla zadovoljiti samo pristalice puke i gole statistike…
