Trener Rijeke Victor Sanchez od svog dolaska još niti jednom u dvije utakmice zaredom nije postavio istu momčad od prve minute. Bilo je lako razumjeti zašto je tome tako po njegovom dolasku u Rijeku: “izraubanu” i psihološki dobrano poljuljanu momčad aktualnog prvaka, španjolski trener htio je što bolje upoznati tamo gdje je to jedino i mjerodavno: na terenu, u natjecateljskoj utakmici. Tko god je i rekreativno igrao nogomet zna da su treninzi jedno, a utakmice nešto sasvim drugo, no trud i zalaganje na treninzima jedino su mjerilo i za igru.
Iz te pozicije možda se očekivalo da će omaleni Talijan Samuele Vignato, nakon što je prvi put započeo neku utakmicu u dresu Rijeke (protiv Osijeka) i nakon što je ostavio i više nego dobar dojam (iako nije bio strijelac ni asistent u pobjedi), startati i u Maksimiru, no Sanchez je ponovo od prve minute odlučio gurnuti mladog Thaqija koji je, vidjelo se to jasno u prvom dijelu, očito bio pod velikim dojmom Maksimira i rezultatski uvjerljivo najnepovoljnijeg terena u Hrvatskoj kada je Rijeka u pitanju.
Njihovom međusobnom zamjenom na poluvremenu Rijeka je dobila dodatnu, prijeko potrebnu stabilnost u veznom redu, odnosno na njegovu lijevom dijelu s kojeg se Vignato nerijetko ubacivao u sredinu. Njegova dva udarca u okvir, od kojih je jedan iz neposredne blizine, a kojeg je Nevistić instinktivno obranio i sačuvao u konačnici pobjedu modrih, sigurno su bila najveća nerealizirana riječka šansa koja bi momčadi s Kvarnera donijela barem bod…
Riječani, bez obzira na divljački ispad Dinamova kapetana Mišića i još gori izostanak reakcije glavnog suca i VAR sobe, imaju za čime žaliti, no Rijeka je definitivno dobila opciju više kada je u pitanju ofenzivni dio momčadi, odnosno vezni red momčadi s ofenzivnim sklonostima.
Samo u tom poluvremenu protiv Dinama Vignato je imao dva ključna dodavanja, više od dvije trećine točnih ukupnih dodavanja uključujući i duge lopte (dvije od tri), dok mu u defenzivnom dijelu još uvijek ostaje veliki prostor za napredak. Definitivno je pokazao, nakon što je od svog dolaska iz Monze naporno podizao svoju fizičku spremu kako bi mogao konkurirati za utakmice, da bi, bude li se nastavio dokazivati na isti način kao u posljednje dvije utakmice, ubrzo mogao postati riječka konstanta. Neospornu nogometnu kvalitetu sigurno ima, baš kao i taktičko predznanje za ozbiljan nogomet (ipak je odrastao i razvijao se kroz talijanske klubove i njihov stil nogometa).
Trener Sanchez nakon utakmice protiv Osijeka ga je pohvalio za sve ono dobro što je napravio na terenu, Vignato je bio jedan od najboljih igrača Rijeke, s time da je u tom dvoboju ordinirao više po desnoj strani. S obzirom na doziranu minutažu, izgleda da mladi Talijan još uvijek nema prostora za svih 90 minuta igre i da još nije na maksimalnoj potrebnoj fizičkoj spremi, no to definitivno nije razlog da, primjerice, zaigra od prve minute u Gibraltaru.
Dvoboj protiv Dinama, naročito drugo poluvrijeme, pokazao je puno toga dobrog u igri aktualnog prvaka, druga europska pobjeda protiv Red Lincoln Impsa nameće se kao svojevrsni imperativ, potvrda rasta Rijeke pod vodstvom španjolskog stručnjaka. Nitko se neće iznenaditi ako Vignato opet bude član udarne jedanaestorke i ako svoju igru nadogradi premijernim pogotkom u bijelom dresu.
Početna faza prilagodbe na SHNL uvjete i novi grad, novo okruženje, prvo izvan rodne mu zemlje, očito je iza njega, a Vignato je definitivno na putu da postane iznimka koja potvrđuje pravilo koje kaže da Talijani posljednjih godina u dresu Rijeke baš i ne briljiraju, blago rečeno.
U vremenu kada Rijeka traži kontinuitet, Vignato bi mogao postati ono što se rijetko događa: stranac koji se uklapa kao domaći.
Njegov nogomet ima lakoću, ideju i eleganciju, a ako tu nadogradi fizičku stabilnost i kontinuitet igre, Rujevica bi u njemu mogla dobiti tehnički najpotentnijeg veznjaka od doba Franka Andrijaševića.
Mali Talijan velikog potencijala možda je upravo ono što ovoj Rijeci treba da se ponovno počne razlikovati – i pobjeđivati.
