SPLIT – U zalasku 1980-ih godina, pred sam Domovinski rat, mi djeca išli smo iz škole i ugledali govno na cesti, pa se krenuli smijati i sprdati na tu temu, a pored nas je sjedio je jedan djed i pitao nas: “Znate li vi dico, koja je razlika između Srba i Hrvata?” Mi se uhvatili čuditi, što djed hoće sad s tim podatkom. Pa nastavi, tako što je podigao štap i uperio ga u friško izvaljen izmet na trotoaru: “E, vidite, i Srbin i Hrvat će bez problema pojist ovo govno”. Mi se počeli smijati i onako zbunjeno gledati, a on nastavi: “E, ali RAZLIKA je u tome šta će Srbin priznat šta je izija, a Hrvat će svima pričat da je pojeo – čokoladni kolač…”. Ova anegdota pratila me do današnjih dana, kad sam shvatio da je ta razlika zapravo licemjerstvo kojim smo svakodnevno izloženi, pa i u ovom splitskom slučaju, gdje isti oni ljudi koji zavrću žarulje na skakutaljkama istočnog melosa, koji u životu nisu pogledali kazališnu predstavu, sad bi odjednom uređivali kulturna zbivanja u državi i istim tim Srbima čiju “glazbu” slušaju vikendom, zapravo njihovoj djeci i starijima u fantomkama prijetili i tjerali ih iz kulturnih ustanova.
Zatomljeno je jednako tako sjećanje na priču koja se dogodila prije gotovo jednog stoljeća, kad je isti taj Split podigao monumentalni spomenik u čast “srpskim osloboditeljima” i regentu, a kasnije kralju Aleksandru I. Karađorđeviću. Priča o ovom neobičnom svjetioniku na kraju Gata svetog Petra ostaje malo poznata široj javnosti.
Ljubav prema srpstvu u tom gradu bila je tada toliko snažna da je 8. prosinca 1935. godine svečano otkriven i spomen-svjetionik posvećen kralju Aleksandru I., “jedinstven na prostorima čitave zemlje”.
Tko ne vjeruje, neka gleda arhivske fotografije i neka mu netko pismen – pročita…
Podizanje u slavu ujedinjenja
Spomenik, koji je zapravo bio funkcionalni svjetionik, podignut je inicijativom lokalnih vlasti i odbora “Jadranske straže” (organizacije koja je promicala jugoslavenstvo i pomorsku tradiciju) u znak zahvalnosti za ujedinjenje 1918. godine i dolazak srpske vojske u Split.
Za mnoge Splićane i Dalmatince tog vremena, ulazak srpske vojske označavao je kraj stoljetne austrougarske vladavine i ostvarenje snova o južnoslavenskoj državi.
Spomen-svjetionik svečano je otkriven 8. prosinca 1935. godine, godinu dana nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu. Splitske vlasti i građanstvo su u to vrijeme, barem službeno, s oduševljenjem podržavali ideju jugoslavenskog jedinstva, a srpska vojska doživljavana je kao osloboditeljska sila koja je Dalmaciju pripojila zajedničkoj državi nakon raspada Austro-Ugarske.
Spomenik je, prema projektu arhitekta Prospera Čulića, imao funkciju pravog svjetionika, ali prvenstveno kao trajno sjećanje na kralja-mučenika i zajedničku državu. Arhivski zapisi iz tog vremena, uključujući i lokalne novinske članke, opisuju svečanu atmosferu prilikom otkrivanja, uz prisustvo brojnih uglednika i građana, što svjedoči o tadašnjem dominantnom političkom raspoloženju i želji za integracijom u novu monarhiju.
Kratak vijek trajanja i rušenje
Vijek trajanja spomen-svjetionika bio je izuzetno kratak. Stajao je na splitskoj obali manje od šest godina. Srušen je već u lipnju 1941. godine, nedugo nakon što su talijanske okupacijske snage preuzele kontrolu nad Splitom tijekom Drugog svjetskog rata.
Talijani su, kao okupatori i saveznici sila Osovine, sustavno uklanjali sve simbole jugoslavenske i srpske vlasti i prisutnosti u gradu koji su pripojili svojoj kruni, a spomenik kralju Aleksandru bio je jedna od prvih meta.
Zauvijek Splitu neugodan detalj namjerno zaboravljen u kasnijoj povijesti
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostave socijalističke Jugoslavije, sjećanje na ovaj spomenik je izblijedjelo, a zatim i namjerno potisnuto iz kolektivne memorije. Postoji nekoliko razloga za to:
Nova komunistička vlast fokus je prebacila na Narodnooslobodilačku borbu i partizane kao istinske osloboditelje i graditelje nove, socijalističke Jugoslavije, umanjujući značaj događaja iz 1918. godine i uloge srpske vojske i monarhije.
Tema srpskih osloboditelja i srpskog kralja u Splitu postala je politički osjetljiva u kasnijim desetljećima, a spominjanje takvog spomenika nije odgovaralo prevladavajućim narativima u različitim povijesnim razdobljima, pa čak ni danas.
Desetljeća koja su uslijedila nisu ovaj detalj uglavila u nijedan udžbenik povijesti, pa tako nijednoj vlasti nije bilo ugodno čitati o onome što je doista u Splitu zbilo.
Spomen-svjetionik kralju Aleksandru tako je ostao samo fusnota u bogatoj splitskoj povijesti, materijalni dokaz potpuno drugačijeg konteksta jednog prošlog vremena i političkih previranja koja su oblikovala sudbinu grada i države.
Devedeset godina poslije, u Splitu će Grupa od pedesetak maskiranih muškaraca upasti je u prostorije Gradskog kotara Blatine i prekinuti kulturno-umjetnički program Srpskog kulturnog društva Prosvjeta te isprepadati starije ljude i djecu koji su bili sastavni dio publike i programa. Opravdanje – jer je ovo mjesec pieteta prema stradanju Vukovara i Škabrnje kojeg Hrvatska kao neradni dan obilježava 18. studenog.
Istodobno, u centru Splita, četiri dana prije i tri dana poslije obljetnice tragedije u Vukovaru i Škabrnji, u Marmontovoj ulici, nastupit će Milica Pavlović i Peđa Jovanović. Za očekivati je da će na toj vrsti, ovakvom Splitu bliskog kulturnog događaja, sve proći bez – ikakvih poteškoća.
Jurica Gašpar, prof.
