Ponekad su u nogometu najvažniji trenuci oni u kojima ne zabijaš golove. Trenuci kada se preispituješ, kada stojiš uz liniju i čekaš novu priliku, ali ne odustaješ. Kada ponovno pronađeš mir, vjeru u sebe i klub koji ti je dao sve.
Za Niku Jankovića upravo je taj trenutak stigao potpisom novog ugovora s HNK Rijeka do ljeta 2029. godine.
Ugovor koji, osim što formalno produžuje suradnju, simbolično označava i novo poglavlje za igrača koji je u bijelom dresu prošao sve, od euforije osvojenih trofeja do neizbježnih kriza koje pogađaju i najbolje.
Janković, prema Transfermarktu drugi najvrjedniji igrač Rijeke, prošao je kroz razdoblje koje bi poljuljalo i puno iskusnije. Propali transfer u Fenerbahče, crveni karton u Armeniji, pa nekoliko utakmica s klupe, sve to djelovalo je kao test karaktera. I baš u takvim trenucima vidi se tko je od čega satkan.
Niko je izdržao. Bez drame, bez gesta, samo s tihim radom i vjerom da će doći vrijeme da opet pokaže koliko znači Rijeci, zbog sebe prvenstveno i zbog onoga što Niko uistinu jest – pobjednik.
Kad se pogleda unatrag, brojke govore dovoljno: 122 utakmice, 25 pogodaka i 17 asistencija, uz bezbroj akcija koje su pokretale riječki stroj. Ali brojke i golovi nisu ono po čemu će ga navijači najviše pamtiti, iako je njegov pogodak Slavenu u posljednjem kolu prošle sezone “otključao” vrata raja. Pamtit će ga po borbenosti, energiji i emociji koju unosi u svaku utakmicu, po načinu na koji diže ruke prema Armadi nakon svakog pogotka, po onom iskrenom “ajmo, možemo!” koje probudi i suigrače i tribine.
U sezoni dvostruke krune bio je jedan od simbola momčadi, neumorni veznjak koji je igrao za svakog suigrača, svaki metar terena i svaku pobjedu. U tom ritmu, često i iscrpljujućem, ostavio je sebe na terenu. Možda je baš taj ritam doveo i do kratkog zatišja koje se samo nastavilo početkom aktualne sezone, ali sada, s novim ugovorom i mirom u glavi, sve se čini spremno za povratak “starog” Jankovića, onog koji melje protivnike srcem i nogama.
– Uvijek sam vjerovao u sebe. Složila se odlična klapa, dobro radimo i treniramo, a to zajedništvo prenosimo i na teren. Na kraju se sve posložilo. Dio smo riječke povijesti i nadam se da ćemo nastaviti s dobrim rezultatima i ove godine – rekao je Niko nakon potpisa.
To nije samo izjava. To je poruka, onima koji sumnjaju, ali još više onima koji vjeruju. Poruka da Rijeka, i kad prolazi kroz promjene, još uvijek ima igrače koji razumiju što znači taj dres.
U modernom nogometu, gdje igrači često traže veće klubove i brži uspjeh, gotovo onaj preko noći, Niki nije bio problem produžiti vjernost nakon silnih pehova koje je prošao i jednog propalog transfera. Izabrao je ostati tamo gdje pripada. U gradu u kojem se izgrađivao kao igrač i čovjek, među ljudima koji mu vjeruju. I to nije samo sportska, nego i ljudska pobjeda pa makar ona trajala i samo do idućeg prijelaznog roka.
Jer Niko je, za razliku od mnogih, pa ako hoćete i dvojca koji je ljetos napustio Rijeku, stavio potpis kojim će Rijeci omogućiti da u konačnici i zaradi na njemu. Hoće li to biti šest ili četiri milijuna, manje je bitno, bitna je namjera.
U trenutku kada momčad Victora Sancheza traži stabilnost i kontinuitet, povratak Jankovića u formu mogao bi biti ključan. Njegova borbenost, pregled igre i osjećaj za ritam utakmice ono su što često pravi razliku između dobrog i pobjedničkog sastava. Kad je on pravi, Rijeka diše drugačije.
Rijeka danas ima igrače koji stvaraju razliku na papiru, ali malo je onih koji stvaraju razliku u duši svlačionice. Niko je jedan od njih. Njegov karakter i odnos prema igri nisu nikada bili upitni koliko god ga se u posljednje vrijeme neslužbeno prozivalo i za zalaganje na treninzima. Uvijek prvi u duelu, uvijek posljednji koji odustaje, često i prvi koji se ispriča ako pogriješi.
To je Janković kojeg Rijeka treba i koji se, s novim ugovorom, vraća na scenu u svom najprepoznatljivijem izdanju: pun vjere, ponosa i gladi za pobjedama.
Za Rijeku, ovo nije samo produženje ugovora. Ovo je poruka kontinuiteta, povjerenja i zahvalnosti prema igraču koji je u najtežim trenucima ostao dio tima. Za Jankovića, to je novi početak, prilika da u bijelom dresu ponovno bude onaj koji nosi, inspirira i vuče naprijed.
I baš zato, kada sljedeći put istrči na travnjak Rujevice, neće to biti samo povratak jednog igrača, takvih poput njega možda bi se dalo nabrojati na prste jedne ruke u posljednjih nekoliko godina riječkog prvoligaša. I ako je ikada bilo dileme tko je simbol borbenosti, vjernosti i karaktera sada je više nema. Jer neki igrači osvajaju trofeje. A neki – osvajaju Rijeku.
Naravno, potpis ugovora do 2029. godine ne znači da će Janković toliko dugo i ostati na Rujevici, realnost nogometa takva je da se velike karijere i transferi planiraju unaprijed, a Rijeka će, baš kao i svaki klub koji želi stabilno poslovanje, u određenom trenutku trebati prodati svoje najvrjednije igrače. No, jedno je sigurno, dokle god bude nosio bijeli dres, Niko će davati i zadnji atom snage za Rijeku. Tu je postao igračina. Tu je od dečka postao čovjek. Gospodin pobjednik.
