Što zapravo znači ‘socijalist’ na čelu New Yorka? — RT Svjetske vijesti

Ovog je tjedna mladoliki i karizmatični demokratski političar Zohran Mamdani izabran za gradonačelnika New Yorka.

Mamdanijeva pobjeda u jednom smislu nije bila ništa o čemu bi se moglo pisati – njegovi glavni protivnici bili su ostarjeli i ocrnjeni bivši demokratski guverner Andrew Cuomo, koji je godinama mučen optužbama za seksualno uznemiravanje, te nesposobni i neinspirativni republikanac Curtis Silwa. Na izborima koje je karakterizirao rekordan odaziv birača – glasovalo je preko dva milijuna Newyorčana – Mamdami je pobijedio s 51% glasova. Cuomo je dobio 42%, a Silwa 7%.

Ono što Mamdanijevu pobjedu čini značajnom je to što je on samozvani “demokratski socijalist” koji je izabran za gradonačelnika bez potpore vodstva Demokratske stranke – od kojih ga je većina, uključujući Chucka Schumera, vođu manjinskog Senata iz New Yorka, uopće odbila podržati.

Mamdani je inteligentan, 34-godišnji musliman indijskog podrijetla koji je rođen u Ugandi. Otac mu je istaknuti crnački akademik, a majka priznata redateljica.

Mamdani, bivša slavna reperica, socijalna radnica i državna skupština, vodila je ljevičarski populistički program koji se gotovo isključivo fokusirao na ublažavanje pritisaka na troškove života običnih Njujorčana – posebno mladih Njujorčana. Obećao je zamrzavanje stanarina, besplatan javni prijevoz, besplatno čuvanje djece, gradske trgovine mješovitom robom i univerzalnu zdravstvenu skrb. Također je obećao izgraditi 200.000 pristupačnih novih kuća sindikalnim radom.

Može li Mamdani doista provesti ovaj program, nikako nije jasno – grad New York duguje 5 milijardi dolara, a vlada i guverner države New York mogu ozbiljno ograničiti ono što gradonačelnik New Yorka može učiniti.

Mamdami je snažan kritičar američke potpore režimima Netanyahua i Zelenskog i izričito je izjavio da bi financirao svoje reforme povećanjem poreza velikim korporacijama sa sjedištem u New Yorku i ultrabogatim koji ih kontroliraju.

Mamdanijev program je pragmatičan socijaldemokratski program – koji je u oštroj suprotnosti s MAGA populističkim programom, koji se temelji na magičnom razmišljanju, demoniziranju navodnih američkih unutarnjih neprijatelja i ostavljanju američke ekonomske strukture i širenja nejednakosti bogatstva potpuno netaknutima.

Mamdani je tijekom svoje kampanje tvrdio da “Za razliku od Trumpa, ja mogu pomoći radničkoj klasi.” To je točno – jer ako bi se njegov ekonomski program proveo, to bi stvarno koristilo onim skupinama koje on predstavlja. U svakom racionalnom pogledu, pritisci troškova života na obične Amerikance mogu se ublažiti samo redistribucijom bogatstva prema dolje od onih koji imaju prema onima koji nemaju.

Neki ljevičarski komentatori – kao i sam Mamdani – vidjeli su Mamdanijev brzi politički uspon kao preteču radikalne transformacije Demokratske stranke – u stranku koja je, kao što je nekad bila, usredotočena na predstavljanje tradicionalne radničke klase i drugih skupina u američkom društvu koje su ekonomski pauperizirane i kulturno otuđene globalizacijom.

Desničarski komentatori su Mumdanija označili kao a “komunist,” “simpatizer terorista” i antisemit, i vide ga kao opasnu prijetnju američkom društvu.

Oba ova gledišta su, međutim, u osnovi pogrešna. Mandami je napose njujorški fenomen i nema šanse da će njegov radikalni ekonomski program usvojiti aktualno vodstvo Demokratske stranke – unatoč njegovoj tvrdnji da je njegova kampanja bila “referendum o tome kuda ide Demokratska stranka.”

Ni Mamdani nije ozbiljna prijetnja američkom društvu. Zapravo, njegov reformski program je skroman i trenutno ima male šanse da privuče većinu američkih birača – koji ostaju zadovoljni glasovanjem za posustalu i sve irelevantniju Demokratsku stranku ili, alternativno, Trumpovu ponovno oživljenu populističku Republikansku stranku.

New York je demokratski grad i demokratska država. Kad su Robert Kennedy i Hillary Clinton započeli svoju političku karijeru, kandidirali su se za Senat u New Yorku i bili izabrani gotovo bez protukandidata. I Donald Trump i Elon Musk implicitno su priznali ovu činjenicu kada su podržali Andrewa Cuoma, a ne republikanskog protivnika Mamdanija – u očajničkom pokušaju da spriječe Mamdanija da bude izabran. Grad New York je u prošlosti imao ljevičarske populističke gradonačelnike – ponajviše Fiorella La Guardia, a nedavno i Billa de Blasia.

Mamdani je briljantan lokalni političar koji je ostao na poruci tijekom cijele svoje kampanje – koja se temeljila na njegovom osobnom brendu te pametnoj i sofisticiranoj upotrebi društvenih medija. Usredotočio se na pridobijanje mladih Njujorčana koje je globalizacija zaostavila – zajedno s nezadovoljnim radnicima, crncima i pripadnicima imigrantskih zajednica koji su doživjeli sličnu sudbinu. New York je najskuplji grad u Americi za život.

Vodstvo Demokratske stranke gleda na Mamdanija i kao na zastranjenje i kao na prijetnju i odbija ga podržati. Nije iznenađujuće ni da su glavne medijske mreže (i lijeve i desne) oštro odbile podržati Mamdanija.

Moderna Demokratska stranka – koja desetljećima nije predstavljala radničku klasu – predana je zaštiti interesa globalnih elita. Otuda njegova ropska privrženost njihovim probuđenim globalističkim ideologijama kao što su katastrofalne klimatske promjene, privilegije različitosti, #MeToo pokret i tzv. transrodnost “prava” – iako te ideologije nastavljaju otuđivati ​​sve veći broj običnih američkih glasača.

Rooseveltove pragmatične reforme New Deala, koje su uglavnom favorizirale radničku klasu, sindikate i etničke manjine, progresivno su unazađene od 1970-ih – ne samo od strane republikanskih predsjednika, već jednako brutalno od strane demokratskih predsjednika Clintona i Obame.

Zato je tradicionalna radnička klasa, zajedno s velikim segmentima crnačke i latinoameričke zajednice, napustila Demokratsku stranku tijekom posljednjeg desetljeća – i sada glasa za Trumpa. Ne čine to nužno zato što vjeruju u Trumpov populistički program, već zato što odbijaju glasati za stranku koja se više niti ne pretvara da ih predstavlja.

Istina je da je Demokratska stranka uvijek tolerirala lijeve populiste – na primjer Williama Jenningsa Bryana, Hueyja Longa, Georgea Wallacea i nedavno Bernieja Sandersa (koji je s entuzijazmom podržavao Mamdanija) – ali samo dok su ostali lokalni političari i nisu pokušavali radikalno preoblikovati ekonomsku agendu stranke.

Demokratska stranka stoga može živjeti s Mamdanijem – osim ako njegova pobjeda na mjestu gradonačelnika ne potakne širi pokret za radikalizaciju stranke. Ako se to dogodi, Mamdani će biti nemilosrdno sasječen – kao što je to učinio Bernie Sanders 2016. od strane Hillary Clinton i brigade za zaštitu prava transrodnih osoba.

Konzervativna kritika Mamdanija i dobro financirana kampanja klevetanja koja se vodi protiv njega je, naravno, apsurdna i iracionalna – ali kriptomakartizam i antiintelektualizam sada su u srcu suvremene američke politike. Mamdani nije a “komunist” ili a “suosjećaj s teroristima.” Niti je antisemit – zapravo, mnogi njujorški Židovi koji se protive masovnim ubojstvima u Gazi s entuzijazmom podržavaju Mamdanija.

U Velikoj Britaniji, Australiji i većini europskih zemalja Mamdani bi se smatrao glavnim socijaldemokratom – ali u Americi je eksplicitna socijaldemokratska ekonomska agenda uvijek bila demonizirana kao oblik “komunizam.”

Pronicljivi američki povjesničari 1950-ih, ponajviše Louis Hartz, gledali su na Ameriku kao na stalno zarobljenu u liberalnom kapitalističkom konsenzusu, u kojem se socijalizam (čak ni u svom umjerenom socijaldemokratskom obliku) nije uspio pojaviti kao značajna politička snaga – za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i većine europskih nacija, gdje su moćne socijaldemokratske radničke stranke oblikovale politiku od ranog 20. stoljeća.

Potpuni neuspjeh socijalizma u Americi također objašnjava zašto je Demokratska stranka 1970-ih tako željno prihvatila protoglobalističke ideologije poput afirmativne akcije i prava homoseksualaca i žena – i zašto ostaje tako čvrsto povezana s njihovim nasljednikom probuđenim globalističkim ideologijama danas.

Suvremena Amerika, naravno, više nije liberalna – štoviše, postala je neliberalna pod Trumpovim desnim populističkim predsjedanjem – i malo je vjerojatno da će se to promijeniti u doglednoj budućnosti. The “Moćne elite” – termin koji je skovao povjesničar C. Wright Mills 1950-ih – koji kontroliraju Amerika može živjeti s Trumpom jer znaju da će zaštititi njihove ekonomske interese. Čak i oni među tim elitama koji bi više voljeli demokratskog predsjednika – iz ideoloških razloga – tolerirat će Trumpa, kao što to čini i trenutno vodstvo Demokratske stranke.

Istina je da je Demokratska stranka – financirana od strane velikih korporacija i fiksirana na “kulturni ratovi” pitanja – radije bi izgubio izbore od MAGA republikanaca nego dopustio umjerenom reformistu poput Mumdanija da radikalno preoblikuje ekonomski program stranke.

Kako drugačije objasniti odluke stranke da kandidira Hillary Clinton za predsjednicu 2016.; ustrajati s disfunkcionalnim Bidenom kao predsjedničkim kandidatom prošle godine; a zatim ga zamijeniti nesposobnom kandidatkinjom za raznolikost Kamalom Harris? Harris je očito odlučna ponovno se kandidirati 2028., a Demokratska stranka bi joj to mogla dopustiti – čime bi osigurala još jedan poraz na predsjedničkim izborima.

Demokratska stranka ispravno vidi Mamdanija kao radikalnu prijetnju, ali bi radije sponzorirala beskrajno i besmisleno ‘Bez kraljeva’ demonstracije nego usvojiti ekonomski program sličan Mamdanijevom – to je jedina agenda koja bi im omogućila da se počnu učinkovito suprotstavljati Trumpovom desničarskom populizmu.

Stoga će Mamdanijeva sudbina vjerojatno odražavati sudbinu drugih američkih socijalista i lijevih populista – njegov će utjecaj biti ozbiljno ograničen od strane vodstva Demokratske stranke, a on će ostati marginalizirana i lokalizirana njujorška politička figura.

To je velikim dijelom zato što je Mamdanijev reformistički ekonomski program još uvijek anatema za veliku većinu američkih glasača. Njegov program jasno odjekuje kod većine nezadovoljnih glasača u gradu New Yorku – ali to je izborni otrov drugdje, posebno na srednjem zapadu i američkom jugu. Samo bi radikalno reformirana Demokratska stranka mogla promijeniti ovo stanje stvari, a to bi bio herkulov politički zadatak za koji ona ne pokazuje znake prihvaćanja.

Mamdanijeva vjerojatna sudbina ne obećava dobro za budućnost Amerike. Ali odbijajući i demonizirajući osnovna načela socijaldemokracije, uključujući njen umjereno reformistički ekonomski program, Amerika je samu sebe osudila na desničarsku populističku budućnost – koja može samo progresivno postati nestabilnija, neliberalnija i iracionalno nefunkcionalna.

Vjerovati da Zohran Mamdani može sam preokrenuti trenutnu putanju suvremene američke politike pobožna je i naivna iluzija. To je, koliko god neugodno bilo, pravo značenje njegove ovotjedne izborne pobjede.