Jedna žrtva bio je ribar koji se borio za preživljavanje sa 100 dolara mjesečno. Drugi je bio kriminalac od karijere. Treći je bio bivši vojni kadet, dok je četvrti bio vozač autobusa koji je zapao u teške trenutke.
Muškarci su imali malo toga zajedničkog osim svojih rodnih gradova, koji su svi bili uz venezuelansko more.
Druga im je zajednička stvar: sva četvorica ubijena su u posljednja dva mjeseca kada je američka vojska napala brodove za koje administracija predsjednika Donalda Trumpa tvrdi da su krijumčarila drogu.
Ukupno je od rujna umrlo više od 60 ljudi.
Trump i najviši američki dužnosnici tvrdili su da su brodovima upravljali narkoteroristi i članovi kartela te da su bili vezani sa smrtonosnom drogom za američke zajednice.
Associated Press je doznao identitet četvorice muškaraca – i sakupio pojedinosti o najmanje petorici drugih – koji su ubijeni, pružajući prvi sveobuhvatan prikaz onih koji su poginuli u udarima.
U desecima intervjua u selima na sjeveroistočnoj obali Venezuele, odakle su isplovili neki brodovi, stanovnici i rodbina rekli su da su mrtvi ljudi doista trgovali drogom, ali nisu bili narkoteroristi ili vođe kartela ili bande.
Većina od devet muškaraca bila je posada takve letjelice po prvi ili drugi put, zarađujući najmanje 500 dolara po putovanju, rekli su stanovnici i rođaci.
Bili su radnici, ribar, taksist na motoru. Dvojica su bili kriminalci s niskom karijerom. Jedan je bio dobro poznati lokalni šef kriminala koji je svoje usluge krijumčarenja povjeravao trgovcima ljudima.
Muškarci su živjeli na poluotoku Paria, u uglavnom neobojenim kućama od betonskih blokova koje tjednima mogu ostati bez vode i redovito gube struju nekoliko sati dnevno. Probudili su se uz panoramski pogled na tropske šume nacionalnog parka, plićake zaljeva Paria i blistave safirne vode Kariba.
Kad je došlo vrijeme za lov na drogu, ukrcali su se na ribarske čamove s otvorenim trupom koji su se oslanjali na snažne vanbrodske motore za vuku svoje droge do obližnjeg Trinidada i drugih otoka.
Stanovnici i rodbina s kojima je razgovarao AP tražili su anonimnost iz straha od odmazde krijumčara droge, venezuelanske vlade ili Trumpove administracije. Rekli su da su ljuti što su muškarci ubijeni bez propisnog postupka.
U prošlosti bi njihove brodove zapriječile američke vlasti i članovi posade optuženi za savezne zločine, priuštivši im dan na sudu.
Američka vlada “trebala ih je zaustaviti”, rekao je čovjekov rođak.
Rođacima je bilo teško saznati mnogo o svojim mrtvim voljenima jer su kriminalne skupine i venezuelanska vlada dugo suzbijale protok informacija u regiji.
Dužnosnici Venezuele kritikovali su američku vladu zbog napada, a državni veleposlanik pri UN-u nazvao je napade “izvansudskim pogubljenjima”. Također su uporno poricali da trgovci drogom djeluju u zemlji i tek trebaju priznati da je itko od njezinih građana ubijen u udarima brodova.
Glasnogovornici vlade Venezuele nisu odgovorili na zahtjev za komentar.
Trumpova administracija opravdala je napade proglašavajući narko kartele “nezakonitim borcima” i rekla da je SAD sada u “oružanom sukobu” s njima. Trump je rekao da je svaki potopljeni brod spasio 25.000 američkih života, vjerojatno od predoziranja.
Međutim, čini se da su brodovi prevozili kokain, a ne daleko smrtonosnije sintetičke opioide koji ubijaju desetke tisuća Amerikanaca svake godine.
Sean Parnell, glavni glasnogovornik Pentagona, rekao je u izjavi za AP da je Ministarstvo obrane “dosljedno tvrdilo da su naši obavještajni podaci doista potvrdili da su pojedinci uključeni u te operacije s drogom bili narkoteroristi, i mi ostajemo pri toj procjeni”.
Do sada je američka vojska digla u zrak 17 plovila, ubivši više od 60 ljudi. Devet letjelica gađano je na Karibima, a najmanje tri su isplovila iz Venezuele, prema Trumpovoj administraciji.
Vojska napada brodove u isto vrijeme kada administracija vrši sve veći pritisak na venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura.
Ministarstvo pravosuđa udvostručilo je nagradu za njegovo uhićenje na 50 milijuna dolara, a američka vojska izgradila je neuobičajeno velike snage u Karipskom moru i vodama kod Venezuele i poslala parove nadzvučnih teških bombardera duž obale zemlje.
Rođaci i poznanici rekli su da su potvrdili smrt usmenom predajom i neeksplicitnim objavama na društvenim mrežama koje su nastojale prenijeti informacije o mrtvima bez privlačenja pozornosti venezuelanskih vlasti.
Također su napravili ono što su opisali kao razumne zaključke: muškarci nisu uzvraćali telefonske pozive ili poruke tjednima, niti su se javili da kažu da su dobro; Vlasti Venezuele, kažu stanovnici, također su pretražile neke od domova mrtvih muškaraca.
“Želim odgovor, ali koga mogu pitati?” rekao je rođak jednog od muškaraca. “Ne mogu ništa reći.”
Ribar
Rodom iz Güirije, sela na jugoistočnoj strani poluotoka, Robert Sánchez napustio je školu kao tinejdžer i poput mnogih drugih u regiji postao je ribar poput svog oca, prema riječima prijatelja i rodbine. Rekli su da je 42-godišnjak smatran jednim od najboljih pilota na poluotoku, jer je proveo veći dio tri desetljeća ovladavajući strujama i vjetrovima tog područja, toliko da je mogao ploviti morem noću bez instrumenata.
Kao dio unajmljene posade, otac četvero djece dane je provodio loveći škafare, vodomare i morske pse. Ribar je želio uštedjeti dovoljno novca da kupi brodski motor od 75 konjskih snaga kako bi mogao upravljati svojim brodom, a ne raditi za druge. Bio je to san za koji je Sánchez znao da ga vjerojatno nikada neće ostvariti, rekli su rođaci: Većina njegovih prihoda – oko 100 dolara mjesečno – odlazila je na prehranu svoje djece.
Nije bio sam u toj situaciji.
Poluotok je dio države Sucre, jedne od najsiromašnijih u Venezueli. Sucre je nekoć bio dom nekoliko tvornica za preradu ribe, tvornice za sklapanje automobila i velikog javnog sveučilišta, a svi su nudili dobro plaćene poslove. Većina je stavila kapke. Poluotok je prošaran neispunjenim obećanjima 26 godina samoopisane socijalističke vlade, uključujući napušteno brodogradilište i zahrđalu infrastrukturu namijenjenu za kompleks prirodnog plina.
Zbog svoje blizine Karipskog mora, ovo je područje popularno tranzitno središte za kokain koji se probija iz Kolumbije u Trinidad i druge karipske otoke prije nego što krene u Europu. Kolumbijski kokain namijenjen SAD-u uglavnom se krijumčari iz Kolumbije preko pacifičke obale.
Veći ekonomski pritisci – i Sánchezov cilj da posjeduje motor za čamac – ono je što je nagnalo ribara da prihvati ponudu da pomogne trgovcima ljudima u plovidbi nezgodnim vodama koje je tako dobro poznavao, rekli su prijatelji i rodbina.
Sánchez je prošlog mjeseca upravo završio s istovaranjem jednodnevnog ulova kad je rekao majci da ide na kratko putovanje i da će je vidjeti za nekoliko dana. Nisu imali pojma kamo ide.
Nakon što su vidjeli isječke na društvenim mrežama u kojima se spominje njegova smrt, rođaci su tu vijest priopćili njegovoj majci, ali tek nakon što su se uvjerili da je uzela lijekove za krvni tlak. Sánchezov najmlađi sin, učenik trećeg razreda, danima nije mogao prihvatiti da mu oca nema. Stalno je ispitivao odrasle je li njegov otac mogao preživjeti eksploziju, napominjući da je možda još uvijek na moru.
Ne, rekli su odrasli dječaku. Otac mu je otišao.
Jedan od prvih koji je umro
Luis “Che” Martínez je ubijen u prvom udaru. Krupni 60-godišnjak, Martínez je bio dugogodišnji lokalni kriminalni boss, a većinu je života zarađivao krijumčarenjem droge i ljudi preko granica, prema nekoliko ljudi koji su ga poznavali.
Vlasti Venezuele zatvorile su ga zbog optužbi za trgovinu ljudima nakon što se brod kojim je upravljao prevrnuo u prosincu 2020., pri čemu je poginulo dvadesetak ljudi, rekli su tada službenici za provođenje zakona. Među onima koji su poginuli u nesreći su dva njegova sina i unuka, rekli su rođaci za AP. AP nije mogao utvrditi kako će se riješiti njegov kazneni slučaj, ali je Martínez na kraju pušten iz pritvora i vraćen krijumčarenju ljudi i droge, tvrde poznanici.
Iako su mrzili ono što je radio za život – i kontrolu koju su Martínez i slični kriminalci vršili nad njihovim selima – nekoliko stanovnika reklo je da cijene to što je Martínez svake godine pridonio gradskom festivalu Djevice iz Doline, zaštitnice ribara, i što je raskošno trošio u lokalnim trgovinama i restoranima. Također se mnogo kladio na borbe pijetlova, popularnu zabavu, rekao je jedan uzgajivač ptica.
Martínez je ubijen, rekao je njegov rođak i nekoliko poznanika, u prvom poznatom američkom napadu koji se dogodio 2. rujna. Trump se brzo oglasio na društvenim mrežama i ustvrdio da je brod isplovio iz Venezuele i da je prevozio drogu. Posada od 11 članova, rekao je predsjednik, bili su članovi bande Tren de Aragua. Rekao je da su svi muškarci poginuli te je također objavio kratki video isječak malog broda koji eksplodira u plamenu.
Martínezovi rođaci rekli su da ne vjeruju da je figura iz podzemlja član te bande.
Rekli su da nisu dobili nikakve informacije od venezuelanske vlade o njegovoj sudbini. Shvatili su to kada su naišli na fotografiju tijela koje je nasukalo na obalu u Trinidadu. Fotografija je bila podijeljena na društvenim mrežama i aplikacijama za razmjenu poruka i prikazivala je teško osakaćeno tijelo. Ljudi koji poznaju Martíneza rekli su da su odmah znali da je krupni leš bio Martínez jer je na lijevom zapešću bila privezana jedna od njegovih najdragocjenijih stvari: razmetljivi sat.
Bivši kadet i vozač autobusa
Dushaka Milovčića (24) adrenalin i novac toliko su odvukli u kriminal da je odustao od Akademije narodne garde, tvrde oni koji su ga poznavali. Počeo je kao tragač za krijumčarima, rekli su. Iako nije imao iskustva na moru, na kraju je dobio promaknuće na unosnije i željenije poslove na brodovima za prodaju droge.
Nije jasno na koliko je putovanja otišao prije nego što je prošlog mjeseca ubijen.
Juan Carlos “El Guaramero” Fuentes upravljao je tranzitnim autobusom nekoliko godina, ali se suočio s teškom financijskom situacijom kad se pokvario. Vlada to nije mogla – ili nije htjela – popraviti. To je značilo da je gubio novac jer vozači autobusa u Venezueli obično stave u džep dio cijene karte, što ga čini gotovo nemogućim da prehrani i obuče svoju obitelj.
Mještani sela kažu da ih ne čudi što se Fuentes, koji nije imao nikakvog nautičkog iskustva, okrenuo krijumčarenju kako bi spojio kraj s krajem. Trgovci ljudima na višoj razini koji su obično bili članovi posade takvih brodova ostali su na obali kako bi izbjegli da budu na meti američkih projektila. Umjesto njih, rekli su seljani, sve su više zapošljavali početnike poput Fuentesa.
Fuentes je rekao prijateljima da je bio nervozan zbog svog prvog krijumčarenja, znajući da će biti ispunjeno rizicima od vremena, suparničkih bandi, čak i američke vojske. Rujansko putovanje prošlo je iznenađujuće glatko, rekao je prijateljima, i spremno je pristao pridružiti se drugoj posadi. Fuentes je ubijen u raketnom napadu prošlog mjeseca, rekli su prijatelji, a točan napad nepoznat.
