Iako je još “zelen” na trenerskom planetu s obzirom na dob (37), Claudio Giráldez već na prvoj stanici karijere transformira se u taktičkog lisca s adresom u Vigu. Naime, osim što je u 68 partija – koliko ih je skupio na klupi Celte – na teren poslao i 68 (!) različitih postava, strateg s Pireneja proteklih je dana u obraćanjima uporno ponavljao riječ koju će ekspresno detektirati i površni poznavatelji španjolskog jezika – adaptación. Prilagodba.
Nakon što je svoj taktički zanat u zadnje vrijeme pekao na formaciji s trojicom braniča dok njegove trupe imaju loptu u nogama, odnosno, petoricom kada stoje u obrambenom bloku, bivši junior Real Madrida lakoćom je zakoračio izvan okvira i na maksimirski travnjak neočekivano instalirao sastav s četvoricom igrača u posljednjoj liniji.
Osim taktičke prilagodbe, Giráldez je zbog učestalih promjena u udarnoj postavi odavno zadužio nadimak “majstor rotacije”, pa sve njegove karakteristike, dakle, upućuju na zaključak da se mlađahni stručnjak svjesno prilagođava suparniku i po njemu, očito, bira i igrače, a prema novom poučku, formaciju. Treba li takve odlike imati i Dinamov trener?
Iako je Mario Kovačević nakon utakmice naglašavao Celtinu brzinu, koja se najčešće očitovala preko krilnih igrača i munjevitih izlazaka u tranzicijama, Dinamo je na najbržeg gostujućeg igrača – Bryana Zaragozu, za kojega je Bayern iskrcao ukupno 17 milijuna eura – postavio Kévina Théophilea. Nedvojbeno, jednog od stranaca s najvećim tragom u povijesti “modrih”, ali i igrača koji je prije deset dana puhao u 36 svjećica na rođendanskoj torti, a zadnji nastup upisao je petog dana listopada, u porazu protiv Lokomotive. Prilično neshvatljivo. Izbor Noe Mikića, pak, nosio je etiketu dvosjeklog mača, zbog njegove dobi i manjka iskustva, ali nije li Dinamo, zapravo, na sve moguće načine trebao zabetonirati prilaze svojim vratima, a ne nasjesti na Celtinu klopku? U prijevodu, nije li, primjerice, Théophile trebao pomno vrebati Zaragozu i dobivati pomoć suigrača, a ne ga konstantno gledati u leđa?
Dinamo se prilično hrabro pozicionirao na travnjaku, s visoko postavljenom obranom, zbog čega je prva kazna uslijedila već u trećoj minuti. Španjolci su pritiskom na konopce stavljali domaću obranu u izgradnji igre, a taj se plan pretvarao u ključan manevar jer su Zagrepčani u obrani imali trojicu (od četvorice) braniča kojima tehnička strana nije jača, pa bi sinkronizirana najezda rezultirala poklonjenim loptama (čitaj: golovima).
– Postoje igrači koji su bolji s loptom od mene, nastojim im dostaviti loptu jer nema potrebe za rizikom – priznao nam je Scott McKenna u nedavnom razgovoru.
Konačno, treba li se i Dinamo prilagođavati suparniku? Iako je ova formacija i “Bobanovo pravilo” (4-3-3 i varijacije na tu temu) postalo “sveto pismo” od početka sezone, zar ne bi i “modri” trebali različito pristupati taktičkoj pripremi utakmice protiv Vukovara i protiv Celte? Iako je, zapravo, ishod te dvije utakmice bio jednako poguban, pa su suparnici zasluženo slavili u oba navrata, Kovačević&co. moraju razmišljati izvan okvira u idućim ispitima, jer su na ovom zakazali. To ne mora, pak, nužno značiti da se Dinamo drži igre s trojicom, odnosno, petoricom u obrani u Europi, ali izbor igrača i njihovi zadaci moraju biti prikladniji takvim izazovima jer se Celta, zapravo, nije morala niti uznojiti do poluvremena, a na odmor je otišla s tri pogotka viška. Rotacija, prilagodba, pobjeda. Recept Claudija Giráldeza je jednostavan i efikasan. Primjer.
Ovaj Dinamo je i dalje gradilište, projekt u nastajanju, a dok ne poprimi ozbiljnije konture, “modri” se moraju prilagoditi jačima, kvalitetnijima i skupljima od sebe, jer ova prezentacija ne ulijeva optimizam u krvotok navijača uoči Lillea i Betisa, trenutačno četvrtog kluba Ligue 1 i petog kluba La Lige…
