Kvaliteta obrazovanja izravno utječe na ekonomski razvoj. Longitudinalno istraživanje The Economic Case for Education (European Expert Network on Economics of Education), provedeno u više zemalja kroz pola stoljeća, pokazuje kako razlika od 50 bodova na PISA testu iz matematike ubrzava rast BDP-a za 1 postotni bod u dugom roku, dok rast numeričke pismenosti za jednu standardnu devijaciju donosi 18% veća primanja u srednjoj dobi, pišu Ivan Odrčić, Hrvoje Stojić u suradnji s HUP-ovom Udrugom poslodavaca u obrazovanju.
Stoga brine pad učinkovitosti školskog sustava u Hrvatskoj: broj učenika u osnovnim/srednjim školama pada, dok ukupni broj zaposlenih u obrazovnom sustavu raste s naglaskom na nenastavno osoblje. U odnosu na 2019./2020. učenika je 3% manje, nastavnika 1,6% više, a nenastavnog kadra čak 7,4% više. Dijelom to odražava angažman asistenata, psihologa i pedagoga nakon pandemije – što je pozitivna mjera za mentalno zdravlje. No Hrvatska je i među OECD zemljama s bržim rastom prosječne dobi srednjoškolskih nastavnika, a čak četvrtina mlađih od 30 godina želi napustiti sektor obrazovanja. To otvara pitanje dubljih uzroka: preopterećenosti, slabe društvene percepcije, loših karijernih planova u sustavu. Prema izvješću Investing in Education 2025, do 2035. broj djece od 3-18 godina u nas će pasti 9% u odnosu na 2022.
Kvalitetnije i personalizirano obrazovanje je moguće, no bez promjene ulaganja i upravljanja sustavom raste neučinkovitost. Iako Državni pedagoški standard nalaže optimalan broj učenika u razredima, u praksi se uključuje više djece s poteškoćama, što povećava opterećenost nastavnika i ‘ruši’ kvalitetu nastave osobito u većim razredima i smjenama. Neusklađenost pada broja učenika s brojem zaposlenih paradoksalno dovodi Hrvatsku na vrh IMD-ove ljestvice ‘privlačenja talenata’ prema omjeru učenika i nastavnika jer broj učenika godinama pada, broj zaposlenih raste pa ni jedna država nema bolji omjer.
U visokom obrazovanju trendovi su još gori: nakon ljetnog upisnog roka 2025. ostalo je 15.259 slobodnih mjesta (37% svih upisnih mjesta!), a 61 studij nije upisao nijedan student, mnogi u STEM području važnom za ekonomski rast. Problem nije manjak mjesta, već interesa i usklađenosti s onim što mladi vide perspektivnim. Još više brine da je redovnih studenata 8,2% manje nego prije 5 godina, dok je nastavnika 3,9%, a nenastavnog osoblja čak 8,5% više. U 10 godina broj maturanata koji upišu studij pao je za više od 9.000, uglavnom zbog demografskih trendova i emigracija. Unatoč tome, niču nova visoka učilišta i programi, a s time i administrativno opterećenje sustava.
Nužna modernizacija i nagrađivanje učitelja po rezultatima
Samo 6% hrvatskih učenika pokazuje napredne matematičke vještine. U Hrvatskoj se nedovoljno podupire razvoj i modernizacija STEM predmeta kao i uvođenje sustava vrednovanja uspješnosti onih koji obrazuju nove generacije za tržište rada. Izostanak nagrađivanja prema rezultatima nije samo relikt socijalizma, već i gubitak koraka s vremenom u kojem treba jače nagrađivati nastavnike u STEM-u i deficitarnim područjima u cilju poboljšanja kurikularne kvalitete. Jednako važan za kvalitetu sustava jest objektivniji sustav ocjenjivanja učenika, koji bi dao realnu povratnu informaciju o postignućima. Danas svjedočimo inflaciji odlikaša u osnovnim školama, što razotkrivaju PISA testovi, Nacionalni ispiti i Državna matura. Dio problema leži i u snažnom pritisku roditelja na škole i nastavnike, što pridonosi inflaciji ‘odlikaša’ i narušava objektivnost ocjenjivanja. Posljedica je da učenici i roditelji tijekom obrazovanja dobivaju krivu povratnu informaciju o stvarnom znanju pa mnogi na temelju toga biraju ‘krive’ srednjoškolske programe i time smanjuju izglede za uspješnu karijeru. Dodatno, roditelji propuštaju priliku reagirati za vrijeme nastave kad bi bilo vremena za promjene u pristupu, instrukcije ili druge intervencije.
O kvaliteti obrazovnih ishoda – znanja, vještina i kompetencija koje učenici stvarno usvoje – govorimo stalno, jer to je tema svih tema. Pritom treba odbaciti teze kako rast izdataka za obranu na 5% BDP-a do 2030. automatski pogađa obrazovanje i zdravstvo. Hrvatska za obrazovanje izdvaja 5,3% BDP-a, iznad prosjeka EU (4,7%), a za zdravstvo 7,8% BDP-a, također iznad prosjeka (7,3%). Dakle, socijalni sektori nisu zapostavljeni – no pravi problem nije koliko trošimo, nego što zauzvrat dobivamo. Dokle god zaostajemo na PISA testovima, jasno je da sustavu ne nedostaje novca, već učinkovitosti, povezanosti s tržištem rada i odgovornosti za rezultate.
Prema PISA 2022, koja mjeri stvarne ishode osnovnoškolskog obrazovanja, naši učenici u matematici postižu prosječno 463 boda – ispod prosjeka OECD-a. Još više zabrinjava da 23% učenika ne doseže osnovnu razinu čitalačke pismenosti, dok samo 6% u matematici doseže najviše razine 5 i 6, koje označavaju napredne vještine rješavanja složenih problema. Unatoč ulaganju od 75.000 dolara (PPP) po učeniku za obrazovanje u osnovnoj školi, rezultati su i dalje ispodprosječni. PISA analize pokazuju da nakon određenog praga veća ulaganja donose 7 sve slabije učinke – problem leži u strukturi ulaganja i kvaliteti nastave, a ne u količini novca.
Strukovno obrazovanje pozitivan je primjer reforme
Prema analizama OECD-a, Hrvatska je već 2022. imala bruto plaće nastavnika u srednjim školama s 10 godina iskustva od 3.044 USD mjesečno (prema paritetu kupovne moći) – više nego u šest usporedivih članica EU: Češkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Bugarskoj. A prave povišice u visokim dvoznamenkastim postocima znatno bliže prosjeku EU tek su uslijedile u naredne dvije godine kroz seriju korekcija koeficijenata i kolektivnih ugovora, ali bez mjerljivog praćenja obrazovnih ishoda – iako je jasno da na rezultate utječu i brojni socijalni i kognitivni čimbenici, a ne samo razina plaća. U strukturi troškova obrazovanja najveći dio sredstava izdvaja se za isplatu plaća – 29,6% u 2023., što je malo iznad prosjeka EU od 29,3% te jedan postotni bod iznad prosjeka CEE regije. No dok je u EU taj udio stabilan, u Hrvatskoj raste (+1,4 postotna boda od 2019.) i zbog visokih povišica do 2025. dodatno će porasti. Istodobno se smanjuju ulaganja u usavršavanje zaposlenika, pa rast izdataka za obrazovanje ne donosi nužno i veću kvalitetu, jer nastavnicima izostaje adekvatna podrška. Produljenje osnovnoškolskog obrazovanja često se ističe kao dobro rješenje (Hrvatska ga predviđa u svojoj strategiji razvoja obrazovanja još od 2014.), no dulje školovanje ne jamči bolje vještine ni kvalitetnije radnike ako se ne prilagode nastavni programi, metode poučavanja i povezanost s tržištem rada.
To je uspješno učinjeno u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju kroz razvoj 146 novih standarda zanimanja i prilagodbu programa u suradnji s poslodavcima. Novi programi krenuli su ove jeseni, a prve maturante s tim znanjima imat ćemo za manje od četiri godine. Istraživanja pokazuju da dodatna godina školovanja globalno donosi oko 9% viših prihoda tijekom radnog vijeka, dok je u hrvatskim uvjetima realniji povrat 5-7%, s obzirom na strukturu naše ekonomije kao i manju potražnju za visokokvalificiranim zanimanjima. Obzirom na to da je hrvatska ekonomija pretežito uslužna i turistička, veći udio visokoobrazovanih radnika ne donosi automatski veće koristi. Očekivati obrazovnu strukturu najrazvijenijih EU država bez promjene gospodarske osnove jednostavno je nerealno.
U vrijeme brze digitalne transformacije i demografskih promjena, obrazovanje odraslih postaje ključno za očuvanje konkurentnosti i socijalne kohezije. Sustav vaučera za obrazovanje, razvijen kroz programe Europskog socijalnog fonda i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, pokazao se učinkovitim alatom za poticanje cjeloživotnog učenja i prekvalifikacija. Time se radno aktivnom stanovništvu omogućuje stjecanje novih, tržišno relevantnih kompetencija – posebno u digitalnim tehnologijama, zelenoj tranziciji i sektorima s manjkom radne snage – uz manji osobni trošak. Jačanjem mreže pružatelja i razvojem mikrokvalifikacija usklađenih s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom, vaučeri mogu postati jedan od najisplativijih načina ulaganja u znanje.
