Koordinacija braniteljskih i stradalničkih udruga Splita i Splitsko-dalmatinske županije poručila je kako su posljednja događanja u gradu pod Marjanom poprimila razmjere medijsko-političke histerije uz opasku da se napuhava priča o navodnom napadu na srpsku manjinu umjesto da se iznose činjenice.
Slijedom toga najavili su da se planiraju pridružiti Torcidi na prosvjedu koji se u subotu održava na splitskoj Rivi. Sve to reakcija je na reakcije koje su uslijedile nakon incidente u kojem je skupina muškaraca u ponedjeljak prekinula obilježavanje Dana srpske kulture u prostorijama Gradskog kotara Blatine.
Negodovanje zbog Gojuna
Prema tumačenju braniteljskih udruga skupina mladića iskazala je negodovanje zbog održavanja programa SKD Prosvjete u mjesecu kada se Hrvatska klanja žrtvama Vukovara i Škabrnje kao i svim stradalima u velikosrpskoj agresiji. Program je kako su naveli otkazan bez nasilja, a nije bilo ni ozlijeđenih. No, ako se pita branitelje posljedice su ponižavajuće.
“Petar Gojun, hrvatski branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, čovjek čiji brat ubijen u Vukovaru još nije pronađen, nalazi se u pritvoru. S njim i nekoliko građana, među kojima i djeca hrvatskih branitelja. Ljudi koji nikoga nisu napali pritvoreni su da bi se proizvela politička slika ‘srpske ugroženosti u Splitu’”, navodi se u priopćenju uz opasku da Petar Gojun i pritvoreni mladići ne smiju biti žrtveni jarci. U svojem su obraćanju branitelji zatražili trenutačno puštanje pritvorenih osoba s posebnim naglaskom na trenutačno puštanje Petra Gojuna.
Dok branitelji traže privedeni mladići i branitelj Gojun o kojem govore prijavljeni su zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja te povrede slobode izražavanja nacionalne pripadnosti. U istražnom zatvoru završili su radi mogućeg utjecaja na svjedoke i ponavljanja kaznenog djela. Inače je priča o obitelji Gojun dobro poznata i splitskoj, i hrvatskoj javnosti.
Peteročlana vukovarska obitelj
Ova peteročlana obitelj živjela je u naselju Budžak u Vukovaru gdje su roditelji Marija i Petar Gojun podizali troje djece- sinove Miroslava i Petra kao i jednu kćer. Oni koji su Gojune poznavali iz tog vremena pričaju kako je riječ o dobro odgojenoj, pristojnoj djeci iz radničke obitelji. Nestali sin Miroslav od malih je nogu bio strastveni zaljubljenik u nogomet, značke i markice koje je pažljivo skupljao. U svojem je gradu odrastao uz mnoštvo prijatelja, a jednom od njih nakon smrti je i predan. T
aj je prizor u ratnom Vukovaru zabilježen kamerom beogradske televizije kao posljednja uspomena Miroslavovoj obitelji budući da je nakon toga nestao. S mlađim bratom Petrom Miroslav se u obranu svojeg Vukovara pridružio već u prvim danima najava ratnih sukoba i to sa svega 28 godina života za kojeg je imao velike planove. Planirao je vjenčanje i sa zaručnicom počeo graditi zajednički dom. Isprva je Miroslav organizirao straže, a od listopada 91-e sa suborcima počinje braniti teške pozicije od Budžaka prema šumi Đergaj. Vukovarci pričaju kako je njihov Miroslav ranjen na izlazu iz grada prema Bršadinu na Krivoj bari i vinkovačkoj cesti od kuda je sproveden u vukovarsku bolnicu gdje radila mlada doktorica Mirjana Semenić-Rutko koja mu je bila zaručnica.
Toga kobnog dana kada je Miroslav ranjen Mirjana je na nekoliko sati otišla do vlastite kuće vidjeti roditelje, a kada se vratila u bolnicu rečeno joj je da joj je zaručnik ranjen i da su ga priveli i odvezli u pričuvnu bolnicu u Borovo commercu. Našla ga je i par dana kasnije na kratko uspjela posjetiti. Svojedobno je Mirjana u razgovoru za Globus otkrila kako je godinama tragala za istinom o svojem nestalom zaručniku, a tada je ujedno prepričala njihov posljednji susret.
Posljednji susret
“Posljednji smo se put vidjeli u studenome 1991., u Borovo Commerceu, gdje je u skloništu za ranjenike ležao Miroslav, pogođen u nogu. Od tada se nismo čuli. Kružile su priče kako su u Borovo Commerce ušli arkanovci i sve ih poubijali. Drugi su govorili da je Borovo Commerce spaljen sa svim ljudima koji su bili unutra. Neki su pak tvrdili da je dio ljudi odande otišao prema Borovu Selu, a dio prema Trpinji. Tek 1997. saznajem da je Miroslav mrtav”, ispričala je doktorica Semenić-Rutko koja je početkom 1992. u Zagrebu vodila razgovor s ranjenikom koji je bio u Borovo Commercu, a ona ga previjala u bolnici.
“Rekao mi je da je Miroslava zadnji put vidio u Trpinji i da su on i njegovi suborci tamo dobili jako puno batina, ali mi nije ispričao detalje. Cijelo vrijeme pokušavala sam doznati što je s Miroslavom, raspitivala se na sve strane, istraživala, ni sama ne znam koliko sam puta bila na policiji i davala izjave…
Sve do 2014., kad je policija uhitila jednog čovjeka iz Trpinje koji je vjerojatno ispričao neke stvari kako bi se iskupio. On je potvrdio da su neke zarobljenike iz Borovo Commercea odveli u Trpinju, gdje su ih u nekakvu hangaru na mrtvo isprebijali, jedan dan ih tukli do besvijesti, a sutradan ih ubili čekićem za meso, 21. ili 22. studenoga 1991”, kazala je Mirjana koja je tada odlučila pronaći Miroslavova ubojicu u čemu je uspjela nakon 25 godina saznajući da je on svo to vrijeme mirno živio nadomak Vukovara gdje se oženio i dobio djecu, a onda završio u zatvoru na 20 godina.
Snimak s beogradske televizije
I onda kada ga je posljednji put vidjela Miroslav je svojoj zaručnici zagrlivši je kazao da se čuva i ne izlaže pogibelji te da će doći po nju, što na žalost nije uspio. Miroslav je bio pripadnik ZNG koji je unatoč tome što je bio ranjen pomagao u pomoćnoj bolnici. Borovo naselje palo je 19.studenog, a Gojunu je suborac pomogao izaći iz zapaljenog Borovo Commerca. Sjeo ga je pored JNA-ova sanitetskog vozila koja su stizala da bi vozila one koji su bili teško ranjeni zbog čega su ležali na nosilima.
Na jednom od nosila ležao je Vjekoslav Katić koji je tog dana izgubio život. Miroslav je sjeo uz nosilo svojeg prijatelja poručivši majci i bratu Petru koji je ovih dana priveden, a koji je također bio u Commercu da ostaje pored Vjekinog tijela da vidi kamo će ga odvesti, a baš tu scenu zabilježila je beogradska televizija na čijoj je snimci Miroslav prikazan s cigaretom u ruci, odjeven u plavu trenirku sa žutim rukavima. Četnici su u nepoznato odvezli i Vjekino tijelo i Miroslava koji se od tog kobnog dana vodi kao nestala osoba.
Brat Petar Gojun razmijenjen je u velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu kod Osijeka, a s vremenom mu je kako je opisao za 24 sata postalo jasno što se Miroslavu dogodilo.
”Ali, mater kao mater, stalno je gajila nadu. Prolazile su godine, a onda negdje 1995., gledali smo TV, neku emisiju o Vukovaru. Odjednom, mater je vrisnula, skočila i poljubila televizor. Vidjela je Miroslava kako sjedi uz Vjekino tijelo i puši. Njoj je to dalo nadu da je živ, ali, ja sam znao”, kazao je tada Petar Gojun koji je u Vukovaru ostao do njegova pada, s tim da ni danas ne zna gdje su posmrtni ostaci njegova brata koji je ubijen u Trpinji nakon što je ukrcan u sanitetski kamion JNA koji je kao dio konvoja prevozio zarobljene i ranjenike. Kamion je po naredbi zapovjednika Teritorijalne obrane Trpinje Steve Pantića zaustavljen u Trpinji, a iz njega je izvučeno tridesetak branitelja među kojima je bio Miroslav. U milicijskoj stanici mladići su nemilice zlostavljani i ispitivani. Vraćalo ih se u hangare i ponovno tuklo palicama. Zatim su radnim strojevima odvezeni do Bobotskog kanala gdje su strijeljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu. Ta masovna bobotska grobnica je nagađa se nakon nekog vremena iskopana i premještena na drugu lokaciju.
