U Hrvatskoj vlada pomama za jednim radnim mjestom: U instituciji je koja je pojela samu sebe

Prije nekoliko dana okončan je javni poziv za 10 upražnjenih sudačkih pozicija na Ustavnom sudu. Do prosinca bi ih Sabor trebao izabrati, jer u protivnom bi Hrvatska mogla, smatraju mnogi, završiti u ozbiljnoj ustavnoj krizi. Iako možda najvažniju funkciju ima upravo tijekom izbora jer, među ostalim, ocjenjuje zakonitost njihove provedbe, posljednji potez Ustavnog suda kojim je Zoranu Milanoviću zabranio da se kao predsjednik države kandidira na parlamentarnim izborima naišao je na brojne kritike. Zapravo je izravno utjecao na rasplet izbora jer su iz HDZ-a Milanovića stalno nazivali kršiteljem Ustava.

Ipak, i na takav sud, koji je neosporno u posljednje četiri godine postao produžena ruka HDZ-a, izglasavši uz ostalo i zabranu rada većinu nedjelja u godini, sada želi doći čak 65 pravnih stručnjaka. I dok među njima ima onih koji bi se mogli svrstati u red dežurnih kandidata za sve funkcije u državi, većinu ipak čine pravni i ustavni stručnjaci sa značajnim kredibilitetom. Pet bi ih trebala izabrati vladajuća većina, a još pet oporba. Ni jedna politička stranka dosad nije istaknula svoje favorite.

Postavlja se, međutim, pitanje zašto ti istinski stručnjaci žele poziciju na Ustavnom sudu koji je u posljednjih desetak godina svoju ulogu obezvrijedio do kraja. Jer osim što je blokirao Milanovića i ukinuo većinu radnih nedjelja, taj je sud donosio odluke koje nitko nije poštovao ili je pak propuštao ukazati na povrede osnovnih ljudskih prava, zbog čega je Hrvatska u brojnim slučajevima kažnjena na Europskom sudu za ljudska prava.

Prolongirao proces

Tako smo u analizi početkom ove godine podsjetili na brojne gafove Ustavnog suda, na kojem sada žele raditi deseci pravnika. Naime, još u srpnju 2015. Ustavni sud, koji je tada vodila Jasna Omejec, izazvao je šok u javnosti kada je ukinuo već pravomoćnu presudu bivšem hrvatskom premijeru i šefu HDZ-a Ivi Sanaderu u aferama “INA-MOL” i “Hypo”. U krajnje bizarnom obrazloženju taj je sud ustvrdio da Sanader nije imao pravedno suđenje jer nije bilo objašnjeno je li on doista kao predsjednik Vlade službena osoba. Naime, samo službena osoba može prema zakonu primiti mito. Ta je dvojba ustavnim sucima bila dovoljna za rušenje presude Sanaderu.

Osim toga, smatrali su da nije bilo pravedno tvrditi da je ugovor između INA-e i MOL-a bio protivan interesima Republike Hrvatske. Naime, ustavni suci zaključili su kako za to jednostavno nije bilo dokaza te kako su niži sudovi neosnovano tvrdili da su ti ugovori bili štetni za gospodarske interese RH. U Sanaderovu slučaju samo je trebalo utvrditi je li primio mito od Zsolta Hernadija, predsjednika Uprave MOL-a, a ne ulaziti u odluku Vlade o prodaji udjela u INA-i. To je, prema stavu Ustavnog suda, bio višak zbog kojeg je presuda Sanaderu trebala pasti. Poznato je da je Sanader u ponovljenom postupku osuđen u aferi “INA-MOL”. Ustavni sud samo je prolongirao proces.

Impozantna imovina ustavnih sudaca: Šeparović ima četiri stana, Kušan štednju od 250.000 eura

Presuda Sanaderu u slučaju “Hypo”, koji se odnosi na sumnje u ratno profiterstvo, zacementirala je sve postupke koji su mogli biti pokrenuti zbog nezakonitog bogaćenja tijekom rata i poraća te u privatizaciji s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Naime, iako je promijenjen Ustav ne bi li se spriječilo zastarijevanje ratnog profiterstva, Ustavni sud je donio odluku prema kojoj se postupci ne mogu voditi ako su već bili u zastari prije 2010., kada je Ustav izmijenjen. To je išlo u korist svima onima koji su iskoristili ratni vihor i prelazak iz socijalizma za bogaćenje da prođu bez kazne.

Troje sudaca

Nakon rušenja presude Sanaderu u ljeto 2015. uslijedila je nova afera na Ustavnom sudu. Jedna sutkinja našla se pod tajnim mjerama zbog kontakata sa Zdravkom Mamićem. Nedavno je javnost, kada su novinari Jutarnjeg lista objavili poruke iz mobitela Josipe Pleslić ex Rimac, dobila nove dokaze u Mamićevu utjecaju u domaćem pravosuđu. Preko ove sutkinje pokušao je utjecati na rušenje odredbi Zakona o sportu koje su imale utjecaj na njega osobno. Iako je USKOK, kako smo ranije i pisali, ishodio nalog za tajno prisluškivanje Mamića i ustavne sutkinje, informacije o praćenju procurile su iz policije te su Mamić i njegovi sugovornici naglo utihnuli. Mjere su pukle za samo 24 sata.

Političkom je ocijenjena i odluka Ustavnog suda o ustavnosti tzv. lex Agrokora. U pitanju je famozni Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH. Više predlagatelja, među kojima je i nekadašnji vlasnik Agrokora Ivica Todorić, tražili su pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti. Jedni su osporavali formalnu, a drugi materijalnu ustavnost.
“Ustavni sud izvijestio je Sabor da se u postupcima donošenja zakona moraju donositi standardi, pogotovo standardi javne rasprave. Zakoni se mogu donositi po hitnom postupku, ali to moraju biti iznimke”, naveo je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović u obrazloženju odluke kojom su zahtjevi odbijeni.

Ustavni sud je utvrdio da je hitnost donošenja tog zakona bila opravdana, a za njega je glasala većina zastupnika u Saboru. Troje sudaca, Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović, priložili su izdvojena mišljenje u kojima se ne slažu s odlukom većine jer tvrde da “značajan broj odredbi tog zakona” nije u skladu s Ustavom. Najviše su osporavani članci “lex Agrokora” koji se odnose na ograničenje prava vlasništva poduzetničkih sloboda te da u postupku izvanredne uprave vjerovnicima nije osigurana odgovarajuća sudska zaštita. “Ustavni sud zaključio je da zakon ima legitiman cilj kako bi se spriječili negativni učinci za gospodarski sustav”, poručio je tada Šeparović.

Nije se dogodilo ništa

Osim politički motiviranih odluka, Ustavni sud donio je cijeli niz onih koje se godinama nisu poštovale. Tako je, primjerice, prije godinu i pol dana bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor podsjetila da se približava šesta obljetnica otkako je Ustavni sud Vladi i Saboru naredio donošenje novog zakona o pobačaju. A do tada novog zakona još nije bilo.
“Na snazi je i dalje zakon iz 1978. godine. Unutarnji neprijatelji”, poručila je tada Jadranka Kosor.

Naime, još 2017. Ustavni je sud naložio Saboru da u roku od dvije godine osuvremeni Zakon o pobačaju. I? Nije se dogodilo ništa. Dvogodišnji rok za to istekao je u veljači 2019., a predsjednik Sabora Gordan Jandroković dopisom je informirao Ustavni sud da je “prekid trudnoće kompleksno etičko, medicinsko, znanstveno, svjetonazorsko i pravno pitanje” te da “donošenje novog zakona nije bilo moguće”.

Ujedno je izvijestio Ustavni sud da je “Vlada, kao jedan od ovlaštenih predlagatelja, pokrenula niz aktivnosti s ciljem buduće pravne regulacije navedenog pitanja”. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović uzvratio mu je da “to nije dobra poruka” zato što svaka pravna i fizička osoba u Hrvatskoj, uključujući i Sabor, “mora poštovati odluke Ustavnog suda koje su obvezatne”.

Sporost suđenja

Kazne – nema. “Neće se ništa bitno dogoditi, osim što Vlada riskira političku odgovornost da ne poštuje odluke Ustavnog suda. Osim političke odgovornosti da se ne poštuju odluke Ustavnog suda, nema sankcija – zato što je Ustavni sud proglasio da je sadašnji zakon u skladu s Ustavom i prekidi trudnoće obavljat će se prema zakonu koji je star 40 godina”, rekao je 2019. Šeparović.
Ustavni stručnjak Đorđe Gardašević tada je u intervjuu za Nacional rekao: “Sa stručne strane, tehničko ustavnopravno pitanje je što Ustavni sud u takvoj situaciji može učiniti. Ustavni sud može reći što je ustavno, a što neustavno. Mogao je ukinuti postojeći zakon iz 1978. ili ga ostaviti na snazi. Sud je odlučio da taj zakon nije neustavan, dakle ostavio ga je na snazi, ali je ipak naložio Saboru da ga u roku od dvije godine poboljša i osuvremeni. Sabor to, međutim, do danas nije učinio”, rekao je Gardašević.

Objasnio je da, tehnički gledano, sud ovdje svoju ulogu tumači aktivistički, što – napominje – ne mora uvijek biti loše, ali mu, smatra, nedostaje sredstvo da prisili Sabor na djelovanje. “Eto posla za doradu Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. No mislim da je Sabor ipak ovdje trebao djelovati, kao što je trebao i reagirati na davno upozorenje Ustavnog suda o problemu jednakosti prava glasa u vezi s izbornim jedinicama”, rekao je Gardašević.

Brojne su i odluke Ustavnog suda o pravu na suđenje u razumnom roku koje niži sudovi ne poštuju, pa tako neki ljudi koji vode sudske sporove godinama više puta od države dobivaju naknadu za sporost suđenja. Niži sudovi potpuno ignoriraju i presude Ustavnog suda koji kaže da se sucima, kad tuže medije, može dosuditi samo simbolična naknada. Riječ je o postupcima zbog narušene časti i ugleda što ih suci pokreću ako se kritički piše o njima.

Pravo na kritiku

Ustavni sud još je 2019. srušio nekoliko presuda protiv medija koji su preispitivali rad hrvatskih sudaca pa su im na kraju zbog toga morali platiti desetke tisuća kuna odštete. Tvrdio je da mediji imaju pravo kritički analizirati suce te isticao kako se zbog toga sucima ne mogu dosuđivati ogromne naknade za duševne boli.

Očekivalo bi se nakon toga da se mediji više neće kažnjavati zbog pisanja o sucima, no niži sudovi ignoriraju Ustavni. Jedna od takvih presuda bila je donesena u slučaju zadarske sutkinje Ivane Klišmanić. Prvu presudu prema kojoj joj je Zadarski list morao platiti 50 tisuća kuna odštete srušio je Ustavni sud, ali je i nakon ponovljenog postupka donesena identična presuda.
Privatne tragedije zbog kojih su ljudi morali i nakon Ustavnog suda tražiti pravdu u Strasborugu na Europskom sudu za ljudska prava toliko su brojne da zaslužuju novi tekst.
Posljednja pak blamaža otkrivena je nakon što je Sud EU-a naložio Hrvatskoj da ukine tzv. evidenciju sudske prakse, odjel koji prati je li pojedina presuda u skladu s onim što je dotad presuđivano.

Naime, troje ustavnih sudaca, Andrej Abramović i Lovorka Kušan koji su se sada ponovno kandidirali, te Goran Selanec kojem mandat još nije istekao, u izdvojenim su mišljenjima još 2022. napisali da evidencija nije u skladu s Ustavom. Iako su, dakle, upozorili na neustavnost evidentičara, većina na Ustavnom sudu zauzela je suprotan stav. Ukidamo ih tek sada, dvije godine poslije, kada nam je to naložio Sud EU-a.