Branko Ivanković, jedan od najtrofejnijih hrvatskih nogometnih trenera, odlučio je završiti trenersku karijeru. Hrvatski stručnjak poznat pod nadimkom Profesor ostvario je izuzetno zanimljivu i bogatu karijeru ovjenčanu trofejima, a radio je u brojnim klubovima i reprezentacijama.
– Na početku sljedeće godine proslavit ću 72. rođendan i to je vrijeme za podvući crtu, to je osnovni razlog što sam se odlučio za kraj karijere. Drugi razlog je obitelj, dobio sam i unuka, i sve to skupa je ubrzalo moju odluku – istaknuo je Branko Ivanković.
Rođen je 28. veljače 1954. godine u Varaždinu, a igračku karijeru proveo je u Varteksu, klubu u kojem se 1991. posvetio stručnom radu. Tijekom 1990-ih godina trenirao je i Rijeku, a bio je pomoćnik legendarnom Miroslavu Ćiri Blaževiću u reprezentaciji Hrvatske prilikom osvajanja trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Kao izbornik je odveo reprezentaciju Irana na Mundijal u Njemačkoj 2006. godine, dok je s iranskom U-23 reprezentacijom osvojio zlatnu medalju na Igrama azijskih zemalja 2002.
Sa zagrebačkim Dinamom osvojio je hrvatsko prvenstvo, Kup i Superkup 2007. i 2008. godine sa zapaženim rezultatima, da bi 2010. godine do naslova prvaka Superlige odveo kineski klub Shandong Luneng. U Iranu je s Persepolisom ostvario dominantan niz, osvojio je domaću ligu tri puta zaredom, od 2017. do 2019. godine, Kup Irana, Superkup i odveo ih do finala azijske Lige prvaka 2018. godine.
Od 2020. godine Ivanković se vratio izborničkom poslu, vodio je reprezentaciju Omana od 2020. do 2024. godine, a posljednji trenerski angažman imao je kao izbornik Kine, na čijoj je klupi bio od veljače 2024. do lipnja ove godine.
– Izuzetno sam ponosan na svoju karijeru, napravio sam maksimum. Ponosan sam i sretan što sam imao privilegij raditi u svim tim zemljama i ostvariti karijeru s puno odličnih rezultata – dodao je Ivanković.
Koje uspjehe najviše pamtite?
– Bilo je puno uspjeha, osvojio sam 13 trofeja i uz Tomislava Ivića sam najtrofejniji hrvatski nogometni trener. Posebnu vrijednost ima osvajanje brončane medalje s hrvatskom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. S Dinamom sam osvojio trostruku krunu, a velik uspjeh je prvo mjesto na Azijskim igrama s reprezentacijom Irana, kojoj je to bila jedina medalja unatrag 60 godina. Isto tako, posebna je priča i osvajanje tri naslova prvaka Irana s Persepolisom.
No, nekako je ta Francuska i suradnja s legendarnim Ćirom Blaževićem ipak imala poseban značaj?
– Izuzetno sam ponosan da sam bio ‘u izvoru’, u bazi stvaranja reprezentacije i Vatrenih, čast je i privilegij da sam mogao raditi s tim igračima, kroz proces treninga vidjeti njihovu kvalitetu… To mi je kao treneru izuzetno koristilo u daljnjem radu. Osvojili smo tada treće mjesto i prvo odličje za Hrvatsku. Bio je to fantastičan rezultat u trenutku kad 80 posto svijeta nije znalo za našu zemlju.
S iranskom reprezentacijom ste se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine, bio je to na neki način nagovještaj onoga što je uslijedilo s Persepolisom…
– Bio je to moj prvi samostalni izbornički posao, a ostvaren je fantastičan rezultat. Na Azijskom kupu smo bili treći, osvojili Azijske igre, a kulminacija je bio plasman na Svjetsko prvenstvo 2006. godine. Osim Irana, vodio sam četiri godine i reprezentaciju Omana, te gotovo godinu i pol Kinu. Gdje god sam bio, ostavio sam trag, nisu to bili neki kratki angažmani…
U jednom od ranijih razgovora istaknuli ste kako su vaši uspjesi otvorili ‘istočna’ vrata i drugim hrvatskim trenerima.
– Ljudi su tamo shvatili da su naši treneri najbolji na svijetu. S obzirom na to iz kakvih uvjeta dolazimo, gdje smo sve trenirali, a pokazujemo da imamo izuzetno kvalitetan trenerski kadar. Svi ti rezultati doveli su do saznanja da u jednoj maloj Hrvatskoj postoje treneri koji znaju, koji se vrlo brzo prilagođavaju i snalaze u teškim i zahtjevnim situacijama.
Radili ste s velikim brojem igrača, koga posebno pamtite?
– Imao sam izuzetnu privilegiju raditi sa silnim megazvijezdama. Prije svega s reprezentativcima Hrvatske, ne bih sada nabrajao imena da nekoga ne izostavim. Bilo je to nezaboravnih sedam godina fantastičnog rada, neviđene tolerancije i uvažavanja. U Dinamu su kasnije bili Luka Modrić, Eduardo i Vedran Ćorluka, u Iranu Ali Daei i Ali Karimi…
Ima li nešto za čime žalite, da ste nešto mogli bolje napraviti?
– Rekao sam da sam strašno ponosan na sve što sam napravio, ostavio sam bitan trag u nogometnom smislu. Možda bih mogao žaliti prije 15 i više godina što nisam postao izbornik hrvatske reprezentacije, ali kad sam vidio situaciju, odlučio sam ipak krenuti drugim putem.
Čime se namjeravate baviti u mirovini?
– Prije svega, bit ću pasivan promatrač nogometa. Pomoći ću također u Nogometnoj akademiji Hrvatskog nogometnog saveza, bit ću na raspolaganju profesoru Kubli i kolegama. Osim toga, tu je i obiteljski biznis, sportski centar u Varaždinu. Naravno, gledat ću i svaku domaću utakmicu Varaždina – zaključio je Branko Ivanković.
