Longyearbyen, najsjeverniji grad svijeta, smješten je na arhipelagu Svalbard, pod suverenitetom Norveške. Ovaj grad, gotovo točno na pola puta između Sjevernog pola i ruskog poluotoka Kole, gdje se nalazi sjedište ruske nuklearne flote, dom je za nešto više od dvije tisuće stanovnika.
Kako je tlo trajno smrznuto, sve su kuće izgrađene na stupovima. Ljeti, kada pristižu kruzeri, turisti ovdje kušaju egzotične arktičke delicije, od pršuta od soba, preko dimljenog tuljana do odreska od kita s kompotom od luka, piše Der Spiegel. Norveška je godinama njegovala politiku “High North, Low Tension”, visok sjever, niska napetost.
No, ruska invazija na Ukrajinu promijenila je sve. Vlada u Oslu sada najavljuje povećanje vojnog proračuna na 5% BDP-a, više nego dvostruko u odnosu na dosadašnje iznose. Razlog? Arktik je postao strateški epicentar – kontrolira pomorske rute između Barentsovog mora i Sjevernog Atlantika, a ispod leda krije se golem energetski potencijal.
Svalbard, teritorij mira koji to više nije
Ruski predsjednik Vladimir Putin već je 2020. donio plan razvoja regije iznad Polarnog kruga i naredio reorganizaciju Sjeverne flote, sada zasebnog vojnog distrikta s nuklearnim arsenalom u Barentsovom moru. Prema Svalbardskom sporazumu iz 1925., otočje pripada Norveškoj i mora ostati demilitarizirano. No, kako piše Der Spiegel, od početka rata u Ukrajini raste bojazan da bi Svalbard mogao postati nova točka sukoba.
Na otočju, uz tri tisuće polarnih medvjeda, živi i značajna ruska zajednica. Ruska državna kompanija Arktikugol, osnovana još 1931., i dalje upravlja s pet lokacija, uključujući Barentsburg, jedino aktivno rusko naselje udaljeno 36 kilometara od norveškog Longyearbyena.
Ostala naselja, poput Pyramidena i Grumanta, danas su gotovo napuštena, no još uvijek čuvaju biste Lenjina i natpise iz sovjetskog doba. Iako je eksploatacija ugljena gotovo prestala, Arktikugol i dalje služi kao instrument ruske vanjske politike, čime Moskva održava svoje prisustvo na strateški važnom sjeveru, “trn u oku Norveškoj”, kako pišu analitičari.
Norveška spremna na obranu
Guverner Svalbarda, Lars Fause, kojeg je imenovao kralj Harald V., otvoreno je poručio: “Čak i ako se sukob ne dogodi izravno ovdje, on bi se sigurno proširio i na Svalbard. A mi imamo pravo na obranu.”
Fause naglašava da se Norveška ne bi smjela odreći prava na oružani odgovor: “Ugovor nigdje ne kaže da se moramo predati bez borbe.” Napetost je dodatno porasla nakon napada ukrajinskih dronova na ruske baze na poluotoku Kola, svega 200 kilometara od norveške granice, u rujnu 2024.
Prema dokumentu NATO Defence Collegea iz 2024., Savez je već izradio krizni plan za mogući ruski desant na Svalbard. U simulaciji, planirana godina invazije je 2028. U scenariju se čuje obavijest razglasa u Longyearbyenu: “Stanovnici Longyearbyena! Ruske snage su sletjele i mirno preuzele arhipelag.”
Od votke do napetosti
Dok bi SAD, Kanada i nordijske zemlje odmah reagirale vojno, Njemačka i Francuska bi, prema toj procjeni, oklijevale, smatrajući da ne treba “odvlačiti pozornost” s rata u Ukrajini. Unatoč svemu, svakodnevni život na Svalbardu još se odvija “na čudan način, normalno”, kaže Fause. Norvežani i Rusi se i dalje povremeno susreću, no bez tradicionalne čašice votke:
“Od početka ruske invazije na Ukrajinu odbio sam svaki oblik takvog druženja”, rekao je guverner za Der Spiegel.
Norveške službe sada pomno nadziru sve ruske aktivnosti. Policija, carina i dvanaest državnih agencija redovito ulaze u ruska naselja kako bi provjerile poštuju li se norveški zakoni. Posebnu zabrinutost izazvao je dolazak ruskog broda “Kapitan Yakovlev” u rujnu, plovila koje se nalazi na američkoj listi sankcija zbog transporta vojnog naoružanja i tenkova.
