Prije gotovo sto dvadeset godina, sad već pomalo davne 1906., češkog je novinara, književnika i pasioniranog putnika Ignáta Herrmanna (1854.–1935) put odveo u južne europske krajeve, a svoje je utiske s putovanja zatim pretočio u opsežniji putopis jednostavnog naziva Na jug. Za razliku od većine njegovih sunarodnjaka koji su, u želji da iz prve ruke upoznaju strani svijet, mahom putovali u Italiju, Grčku, Carigrad ili Svetu Zemlju, Herrmann se otisnuo na višemjesečne putešestvije od Praga do Tuzle, uglavnom se držeći vanjskih granica tadašnje Austro-Ugarske.
Nedostajao samo zrakoplov
Na tom je potezu obišao Trst, Veneciju, Pulu, Šibenik, Zadar, Split, Dubrovnik, Boku kotorsku, Mostar, Sarajevo i brojna druga mjesta, kombinirajući pritom gotovo sva konvencionalna prijevozna sredstva izuzev zrakoplova. Cijelu je hrvatsku obalu od njezinog sjevera pa sve do krajnjega juga oplovio parobrodom, bacivši sidro između ostalog i u dubrovačkoj luci – da bi na odlasku to isto sidro teška srca dizao opraštajući se od Dubrovnika.
Malo je reći da je Herrmann bio očaran onim čemu je svjedočio u Dubrovniku. Bila je to nedvojbeno ljubav na prvi pogled. U društvu stanovitog “profesora X.” koji mu je bio vodič, u gradu je proboravio punih mjesec dana, neusporedivo dulje od svih postaja na kojima se zaustavio. Prešavši Dubrovnik uzduž i poprijeko (i to nekoliko puta), opisuje sve najvažnije dubrovačke vedute. Posebnu pažnju privlače oni redci u kojima opisuje susret s domicilnim stanovništvom i njegovim navadama, lokalnu hranu, umjetničku produkciju, puls svakodnevice. Katkad pritom ostaje u čudu. Primjerice, dospjevši na Stradun, zamjećuje mnoštvo radnji, a pažnju mu posebice privlače brijači kojih po njegovim riječima ima neobično mnogo. “Nigdje nisam vidio toliko brijača na tako malom prostoru kao u Dubrovniku”, zapisat će. “Gotovo svaka ili barem svaka druga kuća ima brijača. Kao da ljudi i nemaju nikakvih drugih briga osim onih povezanih s odlaskom na brijanje, šišanje, češljanje i kovrčanje kose.” Drugi će put pak posjetiti Bondino (Bundićevo) kazalište u sklopu bivše vijećnice, tada još razmjerno mlado (osnovano je 1865.), gdje će nazočiti predstavi koja ga neće pretjerano oduševiti. No više od impresija o ne baš uspjeloj predstavi intrigira autorova opaska o Dubrovčanima i njihovu odnosu prema glazbi, odnosno manjku istog: “Glazba, izgleda, Dubrovčanima nije potrebna. Proveo sam ondje čitav mjesec, a nisam naišao ni na kakvu glazbu ni pod otvorenim nebom, ni u restoranu, ni u parku.”
Istraživač lokalne gastronomije
Ali vratimo se od uzvišene glazbe nečemu mnogo prozaičnijem, iako ne nužno manje važnom – hrani. Herrmann tijekom svog boravka istražuje lokalnu gastronomiju zalazeći u restorane, kavane i ulice. Uz crno vino ili naranče, posebno ga oduševljavaju kamenice, čiji je velik ljubitelj, a koje rijetko ima prilike jesti. Stoga ga profesor X. vodi u grušku luku, u kojoj od prodavača kupuje kamenice “za tri novčića” (današnjim rječnikom: “za kikiriki”) i zaključuje da je Dubrovnik obećana zemlja za jelce kamenica. I dok on tako gušta u deliciji koju škropi limunovim sokom, oko njega se okuplja domaće stanovništvo koje ga promatra s nekom vrstom čuđenja, a možda i odbojnosti. “Kao da im je to nešto sasvim strano”, zapisat će Herrmann, čudeći se pak – njihovom čuđenju. Ali na gađenje nailazi i kod svog vodiča profesora X. koji je uspio pojesti svega dvije kamenice. Za njegov je tankoćutan želudac to bilo previše. “Samo jednom sam to kušao, samo jedom sam ih jeo, i povraćao sam kao sumanut”, otkrit će mu svoje ne baš najbolje iskustvo s kamenicama.
Današnjem će čitatelju – a naročito žiteljima Dubrovnika, među kojima će se po svoj prilici pronaći i oni koji su i sami zbog istih stvari tanki sa živcima – možda najzanimljivija biti Herrmannova opažanja o turizmu, odnosno o stavu Dubrovčana prema turističkom boom-u onoga vremena. Pa evo kako putopisac opisuje raspoloženje mještana te 1906. godine: “Dubrovčanima nije drago što je njihov grad postao cilj turističkih tura. Dva su razloga za to. S jedne se strane žale da im taj priljev poskupljuje troškove života, a po svoj prilici i stanove. Jer mnogo ovdašnjih obitelji zarađuje iznajmljivanjem sobe strancima. Prije je sve bilo jeftinije, ali od vremena kad su se ovamo zaputile rijeke putnika, sve je poskupjelo. A s druge strane (moj se informator oprezno ogledao oko sebe i prigušio glas), ovdašnji narod s nevoljkošću gleda bolesne ljude. Kažu da im ovamo iz cijelog svijeta donose zaraznu sušicu. Iz tog se razloga strance ovdje ne dočekuje raširenih ruku.” Danas možda i nismo toliko opterećeni sušicom, ali se zato opaska o skupoći uzrokovanoj rastućim turizmom doima kao da je preuzeta s kakvog internetskog portala.
Kao u Češkoj
No našem putopiscu ni to ne kvari boravak u Dubrovniku, kao što mu ga ne kvari ni činjenica da na Stradunu ima osjećaj kao da je u Češkoj (“…Bože sveti, odjednom je Stradun bio pun nas Čeha.”). Naprotiv, impresioniran je na svakom koraku dok upija ritam grada, s nogu ga obara Lapad za koji kaže da je kao iz kakve bajke, oduševljen je Omblom. Napustivši Dubrovnik i nastavivši svoje putovanje prema Boki kotorskoj, s nostalgijom će zapisati: “…samo da mi je još jednom u životu vidjeti prekrasan Dubrovnik, Lapad, Omblu, San Giacomo!”
* Tekst je nastao u okviru popularizacije znanstvenog projekta DIGEOCAT & Lib., koji financira Europska unija.
