Trener Dinama Mario Kovačević se proteklih dana silno potrudio demantirati da su u Maksimiru održani krizni sastanci, da je odradio ozbiljne razgovore s prvim i, bez pretjerivanja, apsolutno glavnim i odgovornim čovjekom Dinamove hijerarhije, Zvonimirom Bobanom. Ako je doista tako, jedino je logično za upitati – kako je moguće da nije? Pad Dinamove igre u posljednjim utakmicama bio je dramatičan, sretna pobjeda nad Rijekom to je samo malo uspjela zamaskirati. I O.K., u Puli je napravljen pomak po pitanju ofenzivne igre, Dinamo je stvarno često prijetio Istrinim vratima, problem je što bio jednako toliko jalov. No ako je napad, bez obzira na promašaje, zaslužio možda i nisku prolaznu ocjenu, obrana nije, a i ona je bome dosta važan segment igre…
I o svemu bi se tome dalo raspravljati da se radi o iznimci, da je Dinamo u dobitnoj situaciji na ljestvici i da je normalno, kao što i jest normalno, da ti se dogodi utakmica u kojoj dominiraš, a rezultat to ne isprati. No Dinamu se prečesto događa da bismo pričali o nekoj slučajnosti. Dakle, zagrebački klub prvi put od 1992. godine i premijernog izdanja HNL-a nakon 13 kola ima četiri poraza. Nije se to dogodilo ni u protekle dvije turbulentne sezone koje su u konačnici raspletene na potpuno drugačije načine. Kovačević je dosad uspio nadmašiti rezultate iz te zadnje dvije sezone, sada nakon 13 kola ima 25 bodova, tada ih je Dinamo imao po 24, ali u situaciji kad mu je Hajduk pobjegao na četiri boda, jedino što je Kovačevića moglo zadovoljiti u Puli jest trijumf. Ne da do njega nije došao, već je nakon Gorice, Lokomotive i Vukovara 1991 izgubio i od Istre 1961. I zato je priča “igrali smo dobro, ali smo izgubili” u ovom trenutku potpuno promašena, deplasirana.
Znate li kad je neki Dinamov trener u jednoj sezoni posljednji put uspio upisati četiri poraza, ostati “živ” do njih? Ne, nije bilo nedavno, zbilo se u proljetnom dijelu sezone 2017./18. kad je Nikola Jurčević od ožujka do svibnja izgubio od Osijeka, Rijeke, Lokomotive i Rudeša. Tim posljednjim porazom, tako se rasplelo, Dinamo je osvojio naslov, ali tadašnji šef maksimirskih odaja Zdravko Mamić nije imao milosti, Jurčević je postao bivši.
Hoće li se sedam godina kasnije Boban odlučiti za istu mjeru? Na njemu je, napisali smo, potpuna odgovornost. On je slagao ovu momčad, on je doveo trenera za kojeg je bio uvjeren da će Dinamo opet učiniti velikim, iako je za 50-godišnjeg Kovačevića dolazak na planet Maksimir bilo nešto s čim se ni izbliza nije susreo u karijeri, ni igračkoj niti trenerskoj. Nešto više od tri mjeseca prošlo je od prve Kovačevićeve službene Dinamove utakmice, točno 99 dana u koje se naguralo ukupno 18 utakmica u svim natjecanjima, od trijumfalnog debija u Opus Areni do kraha na Drosini.
Je li Boban uzdrman, hoće li pregristi vlastiti ego i zaključiti “to ipak nije to, pogriješio sam” i Kovačeviću zahvaliti na svemu. Ili ovu krizu, a Dinamo je definitivno u krizi, vidi samo kao prolazno nevrijeme, uvjeren da će pod Kovačevićem opet zasjati sunce? Vjeruje li Boban da je njegov prvi predsjednički trenerski izbor čovjek koji može dignuti ovu momčad i vratiti je na pravi put na kojem je pod njim neko vrijeme doista i bila? Ne lažimo se, to je u ovom trenutku jedino maksimirsko pitanje upućeno jednom jedinom čovjeku. Vjeruje li Boban, za razliku od većine ostalih Dinamovih navijača, još uvijek Kovačeviću?
