Parlamentarni izbori koji će se u Egiptu održati u prvom krugu 10. i 11. studenoga 2025., a u drugom 3. i 4. prosinca, više su od formalnog popunjavanja parlamentarnih klupa: oni su ključni za smjer u kojem će zemlja ići nakon više od desetljeća vladavine predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija. Sama terminologija, izbori za Dom zastupnika (House of Representatives), skriva veliko geopolitičko i unutarnje značenje: parlament će imati ulogu u potvrđivanju zakonodavnih prioriteta izvršne vlasti, u upravljanju ustavnim manevrima koji bi mogli produljiti ili redefinirati ovlasti predsjednika, kao i u ritualu “političke normalizacije” koji režim želi prikazati domaćoj i međunarodnoj javnosti.
Vanjskim promatračima i regionalnim akterima ovi izbori pokazuju hoće li Kairo nastaviti igrati ulogu stabilizirajuće sile na Sredozemlju i Bliskom istoku, uz minimalne unutarnje prijepore, što odgovara većini velikih susjeda i zapadnih partnera, ili će se pojaviti elementi unutarnjeg neslaganja koji bi mogli otvoriti prostor za veću nesigurnost. Unatoč ritmičnom ponavljanju izbornog procesa, političke slobode u zemlji strogo su ograničene i to utječe na stvarnu važnost izbora jer su oni više barometar režimskih preferencija nego slobodni dueli platformi.
U hrvatskom, ali i globalnom kontekstu, novinske priče o Egiptu često se svode na slike stabilnosti — ili represije — ovisno o interesu čitatelja. No izbori u studenome i prosincu 2025. moraju se gledati iz najmanje tri kuta: institucionalnog (kako je izgrađen izborni mehanizam), političkog (tko su akteri i mreže moći), te društveno-ekonomskog (kako kriza, cijene i sigurnost utječu na raspoloženje birača).
Egypt: Under the 2019 constitutional amendments pushed by Abdel Fattah el-Sisi receive lifelong immunity!! https://t.co/kxCQPCnqwU pic.twitter.com/MOTHY5jMJi
— Ragnar 🐺 (@awais4226) November 9, 2025
Politička stabilnost
U središtu je pozornosti predsjednik Abdel Fattah al-Sisi, iako formalno ne sudjeluje u parlamentarnim utrkama. Njegov je položaj kao predsjednika države i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga ključan jer Sisi ima kapacitet oblikovati politički teren, od upravljanja sigurnosnim aparatom do utjecaja na kandidacijske liste i administrativne procedure. S druge strane, stranka koja je najorganiziranija i najdominantnija u praksi je Mostaqbal Watn (Nation’s Future Party), koja je u prethodnim ciklusima osvajala velik broj mandata i nastupa kao glavni instrument političke stabilnosti podržane od države. Rezultat 2020. pokazao je da je ta stranka, kako je opisuje agencija Reuters, praktički hegemonistički akter u parlamentu kad se uzmu u obzir koalicije i nezavisni zastupnici skloni izvršnoj vlasti.
Na “opozicijskoj” strani nalaze se fragmentirane, rijetke legalno dopuštene, stranke New Wafd, Republican People’s Party te manji liberalni i socijaldemokratski akteri koji povremeno nastupaju samostalno ili u koalicijama. Njihov stvarni utjecaj ograničen je zbog niza faktora, od medijskih barijera preko administrativnih prepreka do zastrašivanja aktivista, ali oni su važni jer legitimiraju pluralizam barem na papiru i ponekad uspiju osvojiti mandate, posebice u urbanim i periferijskim izborima. Nezaobilazan su faktor i nezavisni kandidati, često lokalni moćnici ili poslovno-administrativne figure koje sustav preferira zato što lakše balansiraju između državne kontrole i lokalne baze potpore. U egipatskom sustavu značajan je i format “lista” za 120 mjesta (“party block vote”) koji u slučaju većinskog rezultata dodjeljuje sve mandate pobjedničkoj listi, što pogoduje velikim, režimu kompatibilnim strankama i koalicijama.
Konačno, tu su i sigurnosne službe, sudovi i izborno povjerenstvo čiji se potezi u posljednjem trenutku, poput diskvalifikacija kandidata, često pokazuju presudnima za rezultat. Treba spomenuti i pojedince koji su se pokušali kandidirati i bili izloženi pritiscima: slučajevi poput Ahmeda Tantawya i drugih kandidata koji su osuđeni ili spriječeni u sudjelovanju na nacionalnim izborima ilustriraju kako pravosudni instrumenti utječu na izborni teren. Takvi slučajevi ne samo da oslabljuju oporbu nego i šalju poruku ostalima: postoji “cijena” javne kritike režima. Ovo nije puka hipoteza, o tome su izvještavali međunarodni mediji i organizacije za ljudska prava. Iako se izbori često predstavljaju kao unutarnja formalnost, kontekst u kojem se održavaju presudan je za razumijevanje stvarne težine glasanja.
Pritvaranje novinara
U proteklim godinama vlada predsjednika Sisija provela je široku kampanju sigurnosne stabilizacije, što je s jedne strane smanjilo vidljive sukobe, ali je s druge strane uključivalo sustavnu represiju nad kritičarima, novinarima i nevladinim aktivistima. Organizacije za ljudska prava, kao što su Human Rights Watch i Amnesty International, kontinuirano dokumentiraju slučajeve pritvaranja novinara, ograničavanja medijskih sloboda i problema u procesu suđenja koji utječu na sposobnost opozicije da slobodno djeluje. Zbog toga se izbori odvijaju u okviru znatno reducirane i minorizirane javne sfere.
Ekonomski izazovi također su važan dio slike: inflacija, pritisci na javne financije, troškovi života te potreba za stranim investicijama i podrškom međunarodnih institucija (MMF, EU, bliski saveznici) oblikuju prioritete javnosti i političkog vrha. Izvršna vlast koristi parlament kao instrument za legitimiranje sporazuma, reformi i zakonodavnih paketa koje inozemni partneri traže kao jamstvo stabilnosti i povrata investicija. Zato će važnost parlamentarnih većina prije svega biti praktična, a ključno je hoće li nova skupina zastupnika brzo i bez većih trzavica podržati vladu te glasati za zakone i sporazume koji su u ključnom interesu države i saveznika. S obzirom na sigurnosnu i pravosudnu dinamiku, običan birač često ne bira između ideja koliko između sigurnosti i minimalne ekonomske funkcionalnosti. U takvom okruženju kampanje se u Egiptu često svode na lokalnu logistiku i pristup javnim dobrima, odnosno, tko može “dovesti” projekte, tko je blizak lokalnim upravama i tko može osigurati da državne inicijative stvarno dođu do birača. To jasno favorizira etablirane i prorežimske snage koje kontroliraju administrativne resurse.
Izborni sustav za Dom zastupnika u Egiptu kombinira višestruke formule: 448 mjesta bira se dvokružnim sustavom u izborim jedinicama (od jednog do četiri zastupnika), 120 mjesta dodjeljuje se kroz “party block vote” (lista koja dobije više od 50 posto osvaja sve, inače dvije liste idu u drugi krug), dok predsjednik ima pravo imenovati 28 zastupnika. Ovakva kombinacija naglašava dvostruki cilj: formalno pluralističku proceduru i sustav koji može proizvesti čvrstu većinu mehanizmima koji nagrađuju velike liste i režimske partnere. To nije birokratska sitnica nego arhitektura koja predviđa jasan rezultat u korist stabilnosti.
Logistička pokrivenost
O anketama se gotovo i ne može govoriti: dostupni javni i nezavisni rezultati rijetki su, fragmentirani ili nesistematični — ne zato što Egipćani ne vole brojke, nego zato što je prostor za slobodno javno istraživanje i objavu političkih preferencija sužen. Analize međunarodnih think tankova i stručnih portala (kao što su Tahrir Institute i regionalni mediji) ukazuju na dva jasno čitljiva trenda. Jasna organizirana i financijski poticana kampanja Nation’s Future i koalicije oko izvršne vlasti u pravilu ostvaruju najširu logističku pokrivenost; oporbene i nezavisne snage mogu osvojiti mandate ondje gdje imaju jaku lokalnu prepoznatljivost, ali sistemske prepreke drže ih pod pragom masovnog uspjeha.
U praksi to znači da ankete, kada ih ima, često potvrđuju strukturiranu prednost prorežimskih snaga, ali javno dostupne brojke treba uzimati s oprezom. Medijska klima dodatni je faktor, državni i prodržavni mediji dominiraju dnevnim informacijama, a nezavisni glasovi suočeni su s ograničenjima, pritvorima i pritiscima, što ograničava domet kritičkih kampanja. Također, administrativne odluke, od registracije kandidata do diskvalifikacija, mogu se dogoditi u posljednjem trenutku i dramatično promijeniti lokalne konfiguracije; primjerice, uoči prethodnih izbora bilo je slučajeva izbacivanja kandidata i suludih proceduralnih prepreka koje su minirale konkurenciju. Ukratko, mehanika izbora sustavno favorizira strane koje su usklađene s izvršnom vlasti i sigurnosnim aparatom.
Kratak odgovor bio bi: najvjerojatniji je ishod produljenje parlamentarnog status quo. Nation’s Future i koalicije bliske izvršnoj vlasti imaju institucionalnu, financijsku i administrativnu prednost te su u dosadašnjim izborima osiguravale veliku većinu, što se očekuje i u 2025. To je logičan, predvidljiv scenarij: stabilnost na vrhu, formalna pluralnost u sjeni, kontrolirana zastupljenost nekoliko opozicijskih elemenata da bi se stvorio izgled konkurencije. Međutim, taj izgled upravo je ono što režim želi plasirati međunarodnim partnerima i domaćoj javnosti.
Status quo
Ipak, realistična su i druga dva scenarija koja je važno razmotriti. Prvi “klizavi status quo” scenarij podrazumijeva veće uspjehe nezavisnih i manjinskih stranaka, ne zato što su osvojili veću nacionalnu potporu, nego zato što su lokalne kampanje i razdijeljeni glasovi koje dobivaju neovisni kandidati natjerali režimske snage na prilagodbe (npr. lokalni kompromisi, manje isključenja). Takav ishod dao bi parlamentu više “heterogenosti” nego inače, ali ne nužno i veću kritičnost prema izvršnoj vlasti; uglavnom bi promijenio raspodjelu utjecaja unutar prorežimskog polja.
Drugi, mnogo manje vjerojatan scenarij, uključivao bi izvanredne političke turbulencije (masovni prosvjedi, neočekivani medijski val ili međunarodni pritisak zbog političkih uhićenja) koje bi dovele do selektivnih sudskih odluka ili amnestija i time promijenile izborni teren. Međutim, takav scenarij zahtijeva simultane čimbenike koji trenutno nisu uočljivi kao vjerojatni. SAD, recimo, nema razloga trenutno se aktivnije uključivati u egipatsko pitanje jer vlastitih problema ima sasvim dovoljno, a Egipat smatra relativno stabilnim, iako nedemokratskim.
Što to znači za regionalnu i međunarodnu publiku? Ako parlament potvrdi čvrstu većinu blisku izvršnoj vlasti, očekujte nastavak kontinuiteta u politici prema Izraelu, Palestini, Libiji, Sudanu i u suradnji sa Zapadom u pitanjima migracija i sigurnosti. To će značiti i daljnju stabilizaciju diplomatskih i gospodarskih odnosa, ali uz nastavak kritika o stanju ljudskih prava. Ako, umjesto toga, dođe do neočekivane disperzije mandata, moguć je manji preraspodjeljivački pritisak unutar elite i minimalno otvaranje prostora za jače parlamentarne kontrole, ali ne i nužno demokratsku transformaciju.
The PM appreciated the efforts made by the various state institutions, the National Elections Authority, and the Egyptian diplomatic missions to provide various aspects of support, coordination, and cooperation to ensure that the electoral process proceeds smoothly and easily in… pic.twitter.com/LYxfStIUpz
— Egypt Today Magazine (@EgyptTodayMag) November 10, 2025
Ritual stabilnosti
Zaključno, izbori u studenome/prosincu 2025. vrlo vjerojatno neće promijeniti temeljnu politiku Egipta, no signal koji će poslati, stabilnost ili malo otvaranje, utjecat će na to kako međunarodni akteri doživljavaju Kairo. Za novinara, analitičara ili običnog građanina, najvažnije je pratiti nekoliko elemenata u realnom vremenu: konačne liste kandidata i diskvalifikacije; dinamiku u 120 mandata vrijednoj blok-listi; svaku veliku lokalnu pobjedu nezavisnih kandidata i odluke predsjednika vezane uz imenovanja 28 mjesta. Te točke najbolje će pokazati je li riječ o ritualu stabilnosti ili početku neke, iako suptilne, koreografije promjene.
Abdel Fattah al-Sisi ostaje dominantna politička figura u Egiptu iako formalno nije kandidat za parlament. On je predsjednik države, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i arhitekt političke normalizacije koja se u posljednjim godinama manifestira u kontroliranim i institucionaliziranim izborima. Njegova moć nije samo funkcija popularnosti; to je mreža instituta — vojska, sigurnosni aparat, pravosudni mehanizmi i administrativne procedure — koji zajedno oblikuju granice političke igre. U Sisijevoj eri priča o “stabilnosti” često se koristi kao opravdanje za mjere koje su prema kritikama skupina za ljudska prava restriktivne: pritvaranja, ograničavanje prostora za organiziranje i medijske pritiske.
Za glasače koji osjećaju učinke ekonomskih udaraca, rast cijena, probleme s devizama, strukturne reforme koje nameće MMF kao što su stabilnost, pristup javnim dobrima i sposobnost države da “dovede projekte” i drugo često su argumenti koji nadjačavaju političke ideale. To režimu daje dvostruku prednost: institucionalnu (kontrola procesa) i praktičnu (administrativni resursi za lokalne izborne kampanje). Predsjednik je u proteklih nekoliko godina radio na međunarodnom profiliranju Egipta kao posrednika u regionalnim krizama i kao “stabilizatora” na istočnom Sredozemlju i u pojasu Gaze. Provedba kontinuirane vanjske politike u funkciji unutarnjeg legitimiteta postala je uobičajena taktika.
Aktivan u pregovorima
Primjerice, u javnim izjavama tijekom 2025. Sisi je isticao ulogu Egipta u regionalnim inicijativama, a mediji su prenosili njegove poruke o koordinaciji pomoći i diplomatskim naporima. Takve vanjskopolitičke aktivnosti služe jačanju narativa o državnim kompetencijama i preusmjeravaju javnu pozornost s unutarnjih problema. Reuters i drugi izvori bilježe da je Kairo tijekom 2025. aktivan u regionalnim pregovorima i inicijativama za obnovu Gaze, što predsjednik koristi kao dokaz vanjskog autoriteta Egipta.
U igri parlamentarnog i lokalnog terena praktični je oslonac izvršne vlasti stranka Nation’s Future i niz posvećenih koalicijskih mehanizama. Nation’s Future u zadanim je okvirima postao najvažniji kanal kroz koji se institucionalizira projekt stabilnosti i političke kontrole. Stranka je u prethodnim ciklusima osvajala velik broj mandata i u praksu prenijela model “organizirane potpore” izvršnoj vlasti. Na vrhu formalne hijerarhije parlamenta i Senata nalaze se osobe koje su često bliske državnim strukturama: Abdel-Wahab Abdel-Razeq, koji je u javnim nastupima hvalio napore državnog vodstva na unutarnjem i vanjskom planu, nastupa kao figura koja povezano artikulira režimsku viziju u parlamentarnim forumima. Javne izjave predstavnika Senata i drugih institucija redovito ističu razvojne projekte, stabilnost i napore države da privuče investicije — retorika je dosljedna i sinkronizirana s izvršnom linijom.
Premijer Mostafa Madbouly, čija je vlada odgovorna za upravljanje dnevnom ekonomskom politikom i provođenje reformi, igra ulogu izvršne figure koja publici treba “isporučiti rezultate”: smanjenje inflacijskih šokova, upravljanje javnim financijama, provođenje infrastrukturnih projekata i komplicirana administracija prema MMF-u i investitorima. Madbouly je u formalnim porukama i pozivima na glasanje podsjećao javnost na “demokratsku klimu” i potrebu sudjelovanja u izborima, što je standardna fraza koja ima dvostruku funkciju, mobilizaciju i normalizaciju izbornog procesa. Dok režim izigrava rutinu pluralizma (liste, blok-mandati, nezavisni kandidati), praktični instrumenti i zakonodavni aranžmani drže balans u korist stabilne većine za prorežimske snage.
The polling stations in the govornorates of the 1st phase of the 2025 House of Representatives elections have opened doors to begin the voting process, which will continue over the two days of Monday and Tuesday.#Egypt | #مصر #الانتخابات #انتخابات_مجلس_النواب #مجلس_النواب… pic.twitter.com/zMpT9C1Njh
— Egypt Today Magazine (@EgyptTodayMag) November 10, 2025
Jasne prednosti
Kad je riječ o izbornom profilu, vlast ima tri jasne prednosti. Prvo, organizacijski kapital (strah i administrativna pokrivenost na terenu), zatim kontrolu medijskog prostora u velikome dijelu javne arene i naposljetku instrumente pravne i administrativne selekcije kandidata (diskvalifikacije, sudski postupci). Kombinacija tih faktora čini izborne šanse prorežimskih aktera izrazito visokima: najrealniji ishod je da Nation’s Future i njegovi partneri osiguraju čvrstu većinu u Domu zastupnika. To ne znači da neće biti lokalnih iznenađenja ili pojedinačnih poraza za režim — ali sustav je konstruiran tako da velika pluralnost na papiru ne ugrožava centraliziranu kontrolu.
Umjerena opozicija u Egiptu danas je heterogena, s nekoliko značajnih aktera koji povremeno nastupaju javno i pokušavaju iskoristiti institucionalne mehanizme za politički utjecaj. Među njima Wafd (New Wafd / Al-Wafd) ostaje najstarija i najprepoznatljivija liberalna tradicija. U modernom obliku Wafd, na čijem je čelu od 2022. Abdel-Sanad Yamama, pokušava se pozicionirati kao umjereni, pro-tržišno orijentirani, ali nacionalno-liberalni glas, koji često nastupa kao “normalizacijska” opozicija: prihvaća granice javnog djelovanja, traži institucionalne reforme i nastoji raditi u sklopu koalicija kako bi osigurao mjesta u parlamentu. Bivši predsjednik te stranke Bahaa El-Din Abou Shoka, dugo prisutan u političkom životu stranke i parlamenta, često igra dvojaku ulogu: interno konsolidira članstvo, a javno predstavlja Wafd kao faktor koji “može surađivati” s većinom kada je posrijedi nacionalni interes.
Povijest sporadičnih koaliranja s prorežimskim listama pokazuje da Wafd ponekad bira pragmatičniji put kako bi osigurao utjecaj u zakonodavnim procesima. Bahaa El-Din Abou Shoka i drugi predstavnici Wafda u javnim su istupima naglašavali potrebu za platformom koja štiti investicije i ekonomski oporavak, ali su istodobno tražili i ograničenu senzibilnost za građanska prava i pravnu sigurnost.
Unutarnja dinamika
Njihov politički vokabular uoči izbora često balansira između kritike poteza vlade (posebice onih koji nanose dugoročne štete vladavini prava) i izraza spremnosti da sudjeluju u parlamentarnim procesima radi “konstruktivnog” djelovanja. U prošlosti su postojali trenuci kad je rukovodstvo Wafda pod pritiskom članstva bilo prisiljeno revidirati saveze; takva unutarnja dinamika znači da su njihove izborne šanse umjerene jer mogu osvojiti mandate u urbanim, obrazovanim distriktima i ondje gdje imaju čvrstu lokalnu organizaciju, ali teško će probiti nacionalni zid koji podupiru strukture moći.
Izborna realnost za umjerenu opoziciju dvojak je sadržaj.
S jedne strane, postoji institucionalna mogućnost da osvoje određeni broj mjesta (posebice u koalicijama ili na urbanim poprištima gdje je organizacija jača), a s druge strane, strukturna ograničenja (medijska kontrola, pravne prepreke i sigurnosni pritisci) realno su smanjili šansu za ozbiljniji nacionalni pomak. Strategija nekih umjerenih stranaka uoči izbora često je bila pragmatična: ulazak u režimski suglasne liste radi osiguravanja “stola” za pregovore o lokalnim resursima, dok istovremeno drže govore o reformama i pravima. To ih čini korisnim, ali ograničenim partnerima u okvirima upravljanja, a ne pokretačima promjene. Radikalniji ili zabranjeni akteri (npr. Muslimanska braća u svojim ograničenim formama) odavno su izvan legalnih kanala djelovanja i dok ne ulaze formalno u izbornu utakmicu, njihova sposobnost da se politički organiziraju ostaje ograničena. To ne znači da njihove glasačke mreže nisu prisutne — već su često fragmentirane na neslužbene kanale, bivše članove koji se pojavljuju kao nezavisni ili djeluju kroz neformalno utjecanje na lokalne rezultate.
U tom smislu, zabrane i marginalizacija dovode do situacije u kojoj je politički pluralizam smanjen, ali se nezadovoljstva i ideje i dalje prelamaju kroz alternativne frakcije, često dekonstrukcije formalnih institucija. Koliko su realne šanse za iznenađenje? Postoji uvjetni prostor: lokalne pobjede nezavisnih kandidata, fragmentacija velikih koalicija i neočekivani val građanskog mobiliziranja (npr. kao odgovor na skandale, lokalne krize ili nagle sudske odluke) mogu dovesti do povećane heterogenosti u parlamentu. Međutim, za sustavnu promjenu potrebna je kombinacija čimbenika: oslobađanje javnog prostora za slobodne ankete i kampanje, nezavisni mediji s nacionalnim dometom, te pravni okvir koji sprečava selektivne diskvalifikacije. U odsutnosti tih čimbenika, najvjerojatniji ishod ostaje potvrda prorežimskih snaga s manjim lokalnim varijacijama.
Salafističke stranke vide svoju priliku
U egipatskom političkom polju važnu poziciju zauzimaju i religiozne stranke i populistički pokreti čiji utjecaj varira. Među njima, Al-Nour (salafistička stranka) u prošlim je ciklusima pokazala sposobnost da povremeno osvoji mjesta — zahvaljujući mobiliziranoj vjerskoj bazi i jakoj lokalnoj prisutnosti u određenim regijama. Međutim, nakon osjetnih promjena u političkom krajoliku, uključujući poteze režima prema islamističkim strukturama, Al-Nourova pozicija nije neograničena: razni pravni i politički pritisci, ali i strateške prilagodbe (pokušaji da se distanciraju od radikalnih elemenata) utjecali su na njihov javni profil.
Wikipedia i analize pokazuju da Al-Nour ima lokalne uspjehe, ali da su njihove nacionalne šanse uvjetovane time koliko režim tolerira njihov javni angažman u svakom ciklusu. Nezavisni kandidati, “lokalni moćnici” i poslovno-administrativne figure predstavljaju važnu političku varijantu: u sustavu u kojem su velike liste favorizirane, nezavisni često pogađaju interese biračkog tijela konkretnim, materijalnim obećanjima, forsiranjem projekata, posredovanjem u upravi i “dovlačenjem” sredstava.
Takvi kandidati često su manje ideološki profilirani i zato imaju veću šansu u natjecanju, osobito u manjim jedinicama gdje su osobne veze i lokalna poznatost presudne. Međutim, njihova autonomija često je nominalna. Nezavisni koji uspiju izboriti mandat često se priklanjaju većinskim koalicijama u parlamentu kako bi osigurali resurse ili pozicije.
[
Imaju jasne ideje, ali su na margini
Hazem Omar i njegova Narodna republikanska stranka (People’s Republican Party) primjer su manjeg, ali jasno artikuliranog političkog mjesta koje se na predsjedničkim izborima 2023. pojavilo kao jedna od registriranih alternativnih opcija. Takve stranke pokazuju da formalni pluralizam postoji, ali njihova sposobnost da sustavno ugroze režim ograničena je zbog pravnih i političkih prepreka, kontroliranog medijskog prostora, ograničenog pristupa financijskim resursima i administrativne selekcije kandidata. Njihove izborne šanse u parlamentarnom sustavu koji favorizira velike liste stoga su skromne, a uključenje u šire koalicije ponekad je jedini način da osiguraju nekoliko mandata.
Ayman Nour, simbol liberalne opozicije i politički glas u egzilu, predstavlja moralni i retorički izazov režimu, ali njegov praktični utjecaj u unutarnjoj izbornoj utakmici ograničen je činjenicom da je boravio izvan zemlje i povremeno bio izložen pritiscima i ograničenjima za povratak. Nour je u razgovorima i intervjuima često kritizirao autoritarne aspekte egipatske politike; u jednom ranijem intervjuu rekao je: “Dogodio se državni udar protiv revolucije”, što sažima njegovu interpretaciju razvoja događaja nakon 2013. i objašnjava zašto djeluje iz egzila. Njegova retorika ima rezonancu među određenim liberalnim i mladim kružocima, ali materijalna barijera do mobilizacije birača u Egiptu (zatvoreni medijski prostor, pritisci na aktiviste) smanjuje njegove izborne šanse u neposrednom smislu. Ipak, idejna uloga lika poput Noura kao glasnika kritike i simbola alternativne oporbe djelotvorna je za međunarodnu percepciju i za stvaranje moralnog okvira kojim novinari i promatrači tumače izborni poligon. /darkbox]
