Lijepi dan, uhićenje vukovarskog branitelja, Za dom spremni. I Srbi, ti prefrigani Srbi koji su baš u studenome, mjesecu kada se Hrvatska prisjeća žrtvi Vukovara i Škabrnje, diljem zemlje odlučili slaviti Dane srpske kulture.
Puno toga u subotu je išlo na ruku prosvjedu Torcide, koja je od vlasti zahtijevala puštanje na slobodu devetorice pritvorene zbog upada u prostorije kotara Blatine-Škrape u kojima se trebala održati manifestacija srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno Torcidi da na Rivi organizira prosvjed koji će povijest po bilo čemu pamtiti.
Split je u subotu odlučio ostati doma.
Na Rivi se okupilo tek nekoliko tisuća ljudi. Mediji su navodili brojke od oko dvije tisuće okupljenih. Organizatori su rekli da je na Rivi bilo 15 tisuća ljudi. Neslužbene procjene policajaca koji su osiguravali prosvjed kretale su se između tisuću i pol i dvije.
Najmanje dvostruko više bilo ih je na Torcidinu prosvjedu protiv HNS-a 2014. godine. I neusporedivo više kada se na Rivi 2001. branila čast Mirka Norca, čast koju je sam Norac, pokazat će kasnije suđenje, tijekom obrane zemlje od velikosrpske agresije okaljao.
Dio Splićana u subotu je odlučio vješanjem bijelih lancuna na balkone usprotiviti se anticivilizacijskom narativu koji je poželio od Splita napraviti grad slučaj. Najveći dio građana i građanki prosvjedničku subotu odlučio je – ignorirati.
– Činjenica je da na prosvjedu nije bilo masovnosti kakva je znala biti u ranijim prosvjedima na Rivi, koji su bili vezani uz dignitet Domovinskog rata i pobunu protiv Hrvatskog nogometnog saveza. Ovaj put prosvjed nije zahvatio šire od dijela navijačke populacije i dijela braniteljskih udruga – kaže u izjavi za Slobodnu Dalmaciju stručnjak za politički marketing Jerko Trogrlić.
Iako ističe da izostanak većeg broja posjetitelja ne bi trebao biti razlog ni za kakav trijumfalizam.
– Ne mislim da je to slavlje niti da je proglašavanje tog prosvjeda neuspjehom nešto što je društveno dobro. Time bi se tu taj dio javnosti, tu subkulturu, isključivo provociralo da bi drugi put bude legitimnija i masovnija. Ono što je najvažnije je da je skup prošao bez fizičkih incidenata. Nadam se da nam je početna postavka svima da nasilje, plašenje, zastrašivanje, prijetnje nisu nešto oko čega se civilizirani svijet može dogovoriti da mu je to prihvatljivo – naglašava Trogrlić.
Ključ nevelikog odaziva ovaj stručnjak vidi u samom njegovu povodu.
– Ne može se očekivati široka podrška prosvjedu kada je njegov povod čin nasilja. Svi oni koji se svjetonazorski možda i slažu s organizatorima nisu došli upravo zbog toga – ocjenjuje Trogrlić.
Ističe pritom da su provokacije dolazile s više strana.
– Ovdje se radi o cikličkom podizanju tenzija. Ako se slažemo da provokacije postoje s više strana, onda moramo biti svjesni da postoje neki okidači i povodi koji provociraju dio hrvatske javnosti. Postoje ljudi koji na određene događaje reagiraju iz svojih povijesnih trauma i to su činjenice koje se ne smiju ignorirati. Naravno, sloboda kulturnog izražavanja ne može se tretirati kao prijetnja, niti se može tretirati kao provokacija. Žalosno je ako mislimo da kulturno-umjetnički događaj za 50 ljudi u mjesnom kotaru može ugroziti državu – naglašava naš sugovornik.
Dio razloga za neuspjeh prosvjeda svakako leži i u činjenici da iza njega ovoga puta nije stajala nikakva relevantna politička stranka. Kao što je, recimo, HDZ stajao iza prosvjeda koji je organizirao Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata, ili kao što je svojedobno Domovinski pokret stajao iza rehabilitacije HOS-a u vukovarskoj Koloni sjećanja.
– Da je u ovom trenutku na vlasti SDP, ili bilo tko drugi tko nije HDZ, Riva bi bila puna. Politička matematika pokazuje da je HDZ i dalje stožerna stranka od centra prema desno, dok DP forsira identitetske teme kako bi sačuvao svoj prostor. HDZ bi, da je u oporbi, bio neusporedivo rigidniji. DP bi valjda bio s plinskim bocama. Ovako mi na Rivi nismo imali niti divljaštvo niti masovnost – ocjenjuje Trogrlić.
On također ističe jedan važan segment koji u ovakvim situacijama može djelovati pedagoški. A koji je do sada u pravilu izostajao.
– Naš kronični deficit je u sporosti pravosuđa i izostanku jasnih presuda za nasilne incidente. Ne postoji ni brzina, ni efikasnost, ni jasna komunikacija tih presuda. Ona kao da je potpuno izostala. Mi kao društvo ni dandanas ne znamo što se dogodilo s ljudima koji su usred bijela dana palicama u Splitu jurili vaterpoliste Srbije i bacali ih u more. Pravni epilog tog slučaja nikada se nije jasno priopćio – zaključuje Trogrlić.
A tu bi, ističe on, mnogi mogli izvući pouku o tome što zakoni hrvatske države dozvoljavaju.
A što ne.
