Koračao je po rivi, prisjećao se djetinjstva. Ovdje na Hvaru provodio je nekad cijelo ljeto, igrao se s ostalom, domaćom djecom na plaži, plivao satima. Tu su mu ojačala ramena, prsa. Drago mu je da ima dalmatinsko porijeklo. Dalmatinci su visoki, stasiti, naočiti, baš kao on. ‘’Eh, da mi je vratiti onu snagu, kondiciju, muskulaturu’’, pomislio je Andrej. U djetinjstvu nije imao nikakve napade anemije. Dobro se i zdravo hranio, ribom uglavnom. Baka mu je svaki dan kuhala svježu blitvu iz vrta. Anemija bi ga hvatala samo u Zagrebu, u onom sivilu, smogu.
U današnje vrijeme, na žalost, napade anemije zna dobiti i ovdje na otoku. Tako je prokleto vruće, sparno, jedva možeš disat. Globalno zatopljenje zbilja postaje problem broj jedan u svijetu. On je to zimus naglasio na okupljanju svjetskih moćnika u Davosu. Njegovo dramatično izlaganje o klimatskim promjenama popratili su gromoglasnim pljeskom. Tamo su mu pljeskali na upozorenju, a ovim našim jadnim budalama u Hrvatskoj ekološki problemi su zadnja rupa na pastirskoj svirali. Njima je glavni problem je li ‘’za dom spremni’’ stari, hrvatski ili ustaški pozdrav. Čak i kad će se razina mora toliko povećati da će dalmatinski gradovi nestajati pod vodom, oni će se i dalje svađati oko pozdrava ‘’za dom spremni’’. Tužno je biti premijer takvog glupog, primitivnog naroda nesvjesnog klimatske krize.
Andrej je promatrao svu tu hrpu turista na rivi. Sinoć mu je jedan susjed objašnjavao koliko se zbog tih turista zagađuje more. Domaći stalno ribaju apartmane wc sanitarom da ih očiste za nove turiste. Onda taj wc sanitar i ostale kemikalije za čišćenje apartmana odlaze u more. Da, nema sumnje da turisti zagađuju ove lijepe dalmatinske otoke. Ali on tu ništa ne može poduzeti. Tko bi bez njih punio državni proračun? Dalmatinci se bogate od turizma, a on i njegovi ministri godinama imaju istu plaću. Toliko puno rade. Svakodnevno trpe napade i uvrede novinara, a plaća im je koliko ovdje u Dalmaciji neki obični iznajmljivač apartmana zaradi za tjedan. ‘’E, pa ne može to tako. To nije pošteno!’’ u sebi je gnjevno izustio Andrej. I sad su se svi digli na noge kad je napokon, nakon godina i godina otkidanja od usta, napokon odlučio udariti šakom o stol i podići ministrima i sebi plaću. Kakav nezahvalan narod, kakve sitne duše koje protiv njega i Vlade prolijevaju žuč i crnilo u komentarima pod člancima na internetu. Jutros je na Facebooku vidio da mu se podruguje čak i urednik Nacionala, sprda se da je njemu, premijeru, sreću u vidu povećanja plaće donijelo magareće govno koje mu je prošlog tjedna na Dugom otoku u konzervi poklonio neki stari primitivac. Kad god se ideš petljat s narodom, završiš s govnom u ruci. Neka, njemu je to govno zbilja i donijelo sreću. Odnosno, on sam ju je sebi donio tako da je na sjednici dao prijedlog o povećanju plaća njemu i ministrima. Ako sam sebi ne pomogneš, neće ti ni Bog. A pogotovo ne magareće govno. Sad se i novinari javljaju da bi i oni veće plaće, bolje uvjete rada. Traže od njega pomoć preko Maje Sever. Možda bi im nešto i udijelio da nisu toliko nezahvalni, samo sve pljuju, nikad nisu u stanju napisati nešto pozitivno o njemu i njegovoj vladi.
Zastao je pored kioska sa sladoledom. Agenti iz premijerova osiguranja koji su ga pratili u civilnim bermudama okružili su kiosk kao da je kuglica sladoleda kuglica od metka koja je nedavno Donaldu Trumpu prošišala pored glave. ‘’Možda je sladoled za mene zbilja poput metka. Barem na ljetovanju moram pazit na težinu, kolesterol’’, tužno je uzdahnuo. Ne, ne smije misliti na sladoled, na išta slatko. Umjesto toga uskoro će sjesti na plažu i pročitati nešto od Mire Gavrana. Ministrica Obuljen rekla mu je da Gavran piše baš slatko. Samo što mu se od Gavranove proze sigurno neće povisiti kolesterol. Ponio je za čitanje na plaži njegov najnoviji roman ‘’Portret duše’’. Gavran je zbilja duša od čovjeka. Šteta što je odustao da bude kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima. Gavran je tako miran, staložen, odan. Baš poput ministrice Obuljen. Oboje su suho zlato. Problem je što hrvatski narod ne voli pisce, smatra ih klošarima. Za sve to kriv je Tin Ujević koji je zbilja i bio klošar.
Andrej ipak nije imao karakter kao predsjednik Milanović. Ipak je zatražio kuglicu sladoleda. Koštala je tri eura. Zgrozio se. Onda se sjetio da će mu već idući mjesec sjesti na račun veća plaća, 5535 eura. Tri eura može potrošiti na sladoled. Samo neka njegovi snalažljivi Dalmatinci deru turiste… Ionako će dio tog bogatog plijena na jesen završiti u državnoj, dakle HDZ-ovoj blagajni. Bit će za plaće njemu i ministrima. Ta pomisao vratila mu je dobro raspoloženje. Liznuo je kuglicu kinderlade. Kao dječak je ovdje na otoku uvijek bio željan kinderlade. Ali u Jugoslaviji toga nije bilo u dućanima, pogotovo otočkim. Samo one ogavne čokolade Braco i seka. Od sladoleda pak samo čokolada, vanilija, citrona, jagoda. ‘’Ipak je dobro da imamo Hrvatsku’’, pomislio je Andrej odlazeći sa sladoledom prema plaži.
