Sezona na otoku je završila pa smo se željni civilizacije i blagodati kakvih na otoku vjerojatno nikada neće biti uputili u Split. Jedna od blagodati grada o kojoj Hvar ne treba ni sanjati je Uber. Na Hvaru je vožnja taksija ozbiljan i unosan posao koji hrani dosta obitelji pa će teško domaći ljudi dozvoliti da im strana kompanija stvara konkurenciju… A ni volumen gostiju realno nije toliki da se Uberu isplati.
Pa kad mali bodul dođe u Split, vozi se okolo Uberom ko da nema dvije zdrave noge. Obično je opravdanje priša… U jednoj takvoj priši, kaosu koji se mrsio i rasplitao oko nas, ušli smo u Uber. Nismo ni gledali što je aplikacija rekla o vozaču. Nije bilo vremena. Kad smo sjeli shvatili smo da je vozač zapravo vozačica…
U 2025. naletjeti na damu koja vozi uber nije više toliko neobično. Bit će neobično kada se žene krenu viđati po gradilištima kako deru mortadelu u kvarat kruha… No gospođa Anita Kristić ima posebno veselu energiju kojom nas je zabavljala i gotovo opijala dok nas je vozila od Splita 3 do Solina. Cijelo to vrijeme proveli smo i na video vezi s New Yorkom što je Aniti dozvolilo da svoju osobnost pokaže i na drugom kraju svijeta. Zanimljivo, ni u New Yorku nema mnogo žena koje voze Uber pa je jedno od pitanja teti Aniti moralo biti…
Jedna ste od rijetkih žena koja vozi Uber u Splitu. Kako ste se odlučili na to?
– Sasvim slučajno. Pretraživala sam društvene mreže odmah nakon povratka u Hrvatsku, odnosno u Split, i vidjela oglas da se traže taxi vozači/vozačice. Javila sam se. Cijeli život vozim i eto. Tri godine taksiram i meni je to sasvim u redu. Istina, malo padaju cijene – sve ide gore, a Uber dolje… ali dobro. Uvijek mislim da može bolje, ali ne daj Bože, može i gore.
Koliko dugo vozite taksi? Koliko se posao promijenio u tom periodu, a koliko korisnici usluga?
– Tri godine. Posao se mijenja kao i sve drugo. Ljudi su različiti, dođe svega. Ali ima i puno lijepih trenutaka. Svi idu taksijem, čak i djeca – i ostavljaju veću napojnicu! Sloboda je najveća prednost: biram radno vrijeme, biram koliko ću zaraditi, nema gazde. Ako fali eura, uvijek se može „u dodatnu vožnju“. Pogotovo noću – svi su dobre volje, veseli, pa padne i koja pjesma.
Otežava li vam to što ste žena u poslu koji je većinom muški?
– Rekla bih da je pola-pola. Na ulici je ponekad „divlji zapad“: „Tko ti je dao vozačku? Uzmi kuhaču!“ i slično. Ali kad sjednu na zadnje sjedalo – sve se promijeni. Svi postanu mekši, mirniji i shvate da nije važno je li vozač muškarac ili žena. Bitno je da znaš voziti i biti čovjek.
Kako putnici reagiraju kada vide da ih je dočekala gospođa u najboljim godinama?
– Često se nasmiju i iznenade, ali onda se opuste. U biti, svi na kraju shvate da nije poanta u godinama nego u energiji. A ja biram pozitivu.
Koliko se 2025. isplati voziti za Uber i slične aplikacije? Ima li zarade? Razlikuje li se posao zimi i ljeti?
– Može se pristojno zaraditi. Zimi je malo slabije, ali opet – ljudi idu taksijem stalno. Ljeti je veliki intenzitet, naravno. Važno je znati kada raditi, gdje stati i kako razgovarati s ljudima.
Koliko su česte neugodne situacije? Tko je pristojniji – naši ljudi ili stranci?
– Dogode se, naravno. To je kolateralna šteta rada s ljudima. Ali većina putnika je u redu. Stranci često „donose svijet“ – pa se u gužvi osjećaš kao da si malo u Londonu, malo u Berlinu, malo u Dubaiju. A naši – naši ostave napojnicu. U tome smo broj jedan. Nema nas takvih na svijetu.
Dugo vremena niste živjeli u Hrvatskoj. Kako je izgledao vaš život prije nego ste počeli zabavljati putnike u taksiju po Splitu?
– Prije povratka u Split živjela sam u Italiji. Imala sam riblji restoran i to mi je bila velika ljubav. Talijani su fantazija u kuhinji – to im je svetinja, uz Armanija i nogomet.
Kad je to bilo? O kakvom restoranu se radilo? Kako se turizam tamo razlikovao od turizma ovdje?
– To je bilo prije povratka. Talijani su tada puno više ulagali u kvalitetu, i u gostoljubivost, i u ono što se zove „doživljaj“. Zadnjih godina oni sve manje ulažu u turizam, pa nekad povučem paralelu i mislim da moramo biti oprezni. Ne smijemo samo brojati posjetitelje na kraju godine. Moramo razmišljati koliko će ih se vratiti. Moramo gledati dugoročno. Imamo ljepotu na kojoj nam zavide mnogi – i Talijani. Moramo voljeti svoju zemlju i prenijeti tu ljubav na naše goste.
Za kraj – kako ste tako veseli? Imate li recept za dobru volju?
– Sve oko nas je energija – pozitivna i negativna. Ja biram pozitivnu. Kad se smijemo, stvaramo manje bora nego kad se mrštimo. A ako mislim nastaviti taksirati – treba biti u formi! A i pomaže to što sam 20 godina bila na Poljudu – od nedjelje do nedjelje. Tu se naučiš i smijati i plakati i živjeti punim plućima.
