Nakon dugih šesnaest godina Tony Cetinski ponovno se vraća u dvoranu Krešimira Ćosića na Višnjiku, gdje će 22. studenog održati veliki koncert u sklopu turneje “Samo ljubav”. Jedan od najkarizmatičnijih izvođača regionalne glazbene scene s publikom će još jednom podijeliti emociju, energiju i bezvremenske hitove koji su obilježili više od tri desetljeća njegove karijere.
Uoči nastupa razgovarali smo s Tonyjem o uzbuđenju pred povratak u Zadar, tremi koja ga još uvijek ponekad prati, gostima koji će mu se pridružiti na pozornici, ali i o ljubavi kao poruci koja stoji iza svega što radi. Nakon razgovora Tony nam je s mula ispred hotela Hyatt Regency Zadar demonstrirao svoje ribarske vještine…
Nakon 16 godina ponovno nastupate u dvorani Krešimira Ćosića na Višnjiku, jeste li uzbuđeni i je li teško raditi tako velike koncerte?
– Zadar je posebno područje jer me za Zadar veže puno koncerata još iz 90-ih godina u vrijeme Saturnusa dok je on još bio glavna atrakcija, onda kasnije više nego uspješni koncerti u Arsenala, pa i nastupi na Adventu tako da sam sa zadarskom publikom već “domaći”. To uzbuđenje prije velikih koncerata ide u nekom drugom smjeru – kako sada opet opravdati povjerenje publike nakon 36 godina. Nije samo u Zadru zahtjevna publika, uvijek će se u svakom gradu naći netko čiju pjesmu nismo otpjevali. Kad bi baš sve obuhvatili to bi ipak malo duže trajalo, nekih pet-šest sati. I ovako koncert traje oko dva i pol do tri sata i uvijek nam se netko javi joj zašto nismo neku pjesmu otpjevali, ali to su slatke muke – da imaš toliko pjesama koje ljudi vole.
Imate li i dalje tremu pred koncerte, pogotovo one koje radite u velikim dvoranama?
– Ima samo u smislu da me služi glas i da se ne dogode neke tehničke pogreške koje nisu u mojoj moći, da npr. pukne razglas ili nešto što ja ne mogu kontrolirati. Ali to nam se dugo to nije dogodilo i ne želim nešto takvo ureći.
Hoćete li na koncertu imati i goste?
– Naravno! Ne možemo izbjeći mog Juru Brkljaču koji je bio gost na više mojih koncerata. Doći će i Guliano, Mihael Kvorka kojeg ljudi ne poznaju puno ali je jako kvalitetan pjevač, on je s nama započeo turneju u Puli, a dolazi nam i Jakov Jozinović koji je iz Vinkovaca, a žena mi je iz Vinkovaca pa to nisam mogao izbjeći.
Više ste od tri desetljeća na sceni, što vas i danas motivira da stvarate?
– Dobri ljudi oko mene, moja Tina, volja za snimanje dobrih pjesama te naravno publika koja, ako ne odobri naše pjesme i ne dolazi na koncerte, glupo se uopće baviti time. Jedno vrijeme sam mislio ići ću ja u penziju, ali ne, nećeš ti to odlučiti. To će odlučiti publika i ljudi oko tebe. Ako oni smatraju da to nema smisla – ja ću odustati, ali daleko sam još od toga koliko vidim.
Kako se nosite s kritikama?
– Moja generacija je svjedok promjena, u mojoj ranijoj mladosti nije bilo niti mobitela, ali sam doživio tu preobrazbu. Prije su se plakati lijepili po stablima i pločama, a danas staviš na društvene mreže i to je to. Velike promjene su se dogodile i dobro se nosim sa svim tim. Kad su se tek pojavila ta komentiranja čak sam nešto i pratio, ali onda sam shvatio da svatko može nešto napisati i reći i više to nema nikakvu težinu niti je realno. Kad netko odabere poniziti nekoga ne znači da je to mišljenje većine ljudi koji prate što radiš. Ima jako puno hejtanja na tim mrežama i to mi nije drago zbog djece, jer mislim da takve stvari jako puno utječu na njih. S druge strane, takvo hejtanje te može očeličiti i osnažiti da jednostavno na govor mržnje otupiš, naučiš ih ne čitati… Da sam mislio što selo misli, ne bi nikada ništa postigao. Ne treba puno razmišljati što će tko reći. Ako vjerujete u nešto, imate svoj san i želite ga ostvariti, jedan je život, idite k tom snu i nemojte razmišljati što će vam tko reći i što će tko misliti.
Kako izgleda vaš dan kada niste poznati pjevač Tony Cetinski već običan čovjek?
– Život je nekako podijeljen u faze, ono vrijeme kad si odabrao da nećeš raditi i nećeš putovati, onda je to drugačije. U zadnje vrijeme me more totalno zarazilo, stalno sam u barci i pecam. Rovinj je ribarski grad, to je tradicija koja me uveseljava i smiruje. Onda imaš dane, kao sada, gdje imaš zaredano puno nastupa i putovanja, gdje srećeš nove ljude i gdje dan izgleda bitno drugačije. Uglavnom si u autu, avionu i hotelu te u kontaktu s ljudima. Onda kad si pecao nisi uopće shvaćao da postoji takva dinamika života. Super je kada se čovjek organizira da ima vrijeme za sebe i za obitelj te vrijeme za rad. Najbitnije je pronaći taj balans u životu između privatnog i poslovnog.
Ako biste tek danas tek započinjali karijeru, biste li išli istim putem?
– Sigurno bih puno toga promijenio, ali to me onda možda ne bi formiralo da budem kakav jesam danas. Možda bih bio gori, možda bolji. Tko zna šta bi bilo kad bi bilo. Neke stvari bih sigurno promijenio ali ne kajem se toliko što sam nešto napravio, treba prijeći preko nekih svojih grešaka i ići dalje, ne treba razmišljati puno o prošlosti, pa čak i o budućnosti, treba živjeti sada.
Mislite li da glazbenici moraju imati odgovornost govoriti o društvenim temama?
– Mislim da trebaju, ali glazbenici su u zeznutoj poziciji, jer ti neki pametnjaković uvijek može reći: „Aj ti pjevaj!” Mislim da trebamo reći svoje mišljenje, iako je mene osobno često puta to koštalo i košta me dan danas. Svakako je bolje imati mišljenje nego ga ne imati i javno ga govoriti te se ne obazirati.
Imate li poruku za one koji će doći na Vaš koncert u Zadru?
– Poruka je ujedno i ime turneje – “Samo ljubav”. Samo ljubav nam treba, to može ispasti klišej, ali ljubav nam nikada nije bila potrebnija, apropo svih ovih društvenih mreža, hejtanja, ratova… Mislim da nas sve ljubav može izvući iz toga bez obzira na naše različitosti.
