Književnica, pjesnikinja i profesorica hrvatskog jezika i književnosti Staša Aras predstavila je u Art radionici Lazareti svoj novi roman “Suhozid”. Uz autoricu, o djelu je govorila komparatistica književnosti i slavistica Milana Romić Viđen.
Roman “Suhozid” je pseudo-povijesni roman temeljen na događajima iz Drugog svjetskog rata.
– Pročitala sam roman u cijelosti, izvrstan je, zaista sam uživala, ovo je stvarno jedno zrelo djelo. Umjetnica je u potpunosti rođena! Golema je preporuka da roman pročitate! Pun je izvrsnih promišljanja o samoj prirodi rata, o prirodi našeg egzistiranja u ratnoj stvarnosti i povijesti koja se neprestano ciklički ponavlja. Nije Staša zapala u neki plošni diskurs i nije izabrala stranu, propituje se u romanu uloga onih koji pobjeđuju i onih koji gube. Staša je jedan glas koji je Dubrovniku itekako trebao, fantastično je da je ostala ovdje i prepoznala ovaj grad kao svoj. Počela je kao spisateljica poezije… Stašu sam pratila puno prije nego što sam došla u Dubrovnik prije četiri godine – uvodno je rekla Romić Viđen.
Uvodno je Aras reagirala na izjavu koju je dala u jednom intervjuu rekavši kako spašava bačene knjige iz smeća.
– Knjige se svi žele riješiti, svugdje kolaju i plutaju, stvarno ima knjiga i u smeću… Jednom sam spasila ediciju “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, a neke knjige sam i sama bacala, otkrila je na početku.
Građu za roman je, između ostalog, skupljala od starijih osoba preko kazivanja…
– Ovaj roman sam pisala skoro pet godina. Za roman je bitno da te tema dovoljno dugo drži kao osobu a onda kao pisca, dovoljno dugo da bi o tome pisao roman. Drugi svjetski rat je ovdje samo kulisa, to može biti bilo koji rat… Ovo je roman o mom djetinjstvu. Nisam ga provela u Drugom svjetskom ratu, priče iz Drugog svjetskog rata su priče iz mog djetinjstva, to su priče moga djeda, mojih teta, knjiga uz koje sam odrastala, to je prostor u koji sam se lako mogla uživjeti, nije mi to bilo teško evocirati. Roman se više trebao baviti činjenicom El Shatta krajem 1943. i početkom 1944. Priča o tom izbjegličkom logoru u Egiptu me zaista fascinirala, sva ta građa… Krenula sam istraživati: od priča Ranka Marinkovića, Vjekoslava Kaleba do priča ljudi koji su tamo bili poput Josipa Hatzea, moje profesorice dijalektologije na fakultetu i obiteljske prijateljice… Shvatila sam da je to sjećanje tako živo kod ljudi, znala sam da sam htjela pisati o tome. Prva faza je bilo istraživanje, čitala sam jako puno toga, čitala sam knjige na engleskom, posjećivala arhive, gledala dokumentarce… Istraživala sam i prikupljala te sudbine i priče ljudi. Danijela Petrić je moja prijateljica koja je porijeklom s Visa i tamo sam počela pisati roman u sklopu jedne rezidencije. Dio rukopisa sam prijavila na Ministarstvo kulture i medija za stipendiju i onda sam je dobila pa sam roman morala napisati do kraja, možda ga ne bih ni napisala da nije bilo stipendije! (smijeh) Imala sam sreću poznavati dvije starije tete iz Splita koje se nikad nisu udavale, obje su bile u El Shattu, naslijedile sam njihove stvari poslije smrti, to su sitnarije koje su ostale iza tih žena… Shvatila sam da postoji neki prostor o kojem sam htjela pisati, a bila sam zasićena trendovima o našoj povijesti i porijeklu kao “glibu i blatu”, ispričala je autorica te nastavila:
– Naime, Hrvatska i prostor širi od Hrvatske itekako vuče jednu građansku kulturu o kojoj se može pisati i htjela sam o tome pisati. Htjela sam pratiti ljude iz srednjeg građanskog sloja koji su došli na otok, otok je inače savršeno mjesto za pisanje romana. Vis je u jednom trenutku tijekom Drugog svjetskog rata imao 40 tisuća savezničkih vojnika, ljudi koji su pobjegli… Staviti likove u tu pozadinu mi se činilo živopisnim. Često pišem o atmosferi starih dalmatinskih sela i kuća, odrasla sam u Segetu kraj Trogira, Vis mi se činio kao ‘žestoka‘ priča i htjela sam o tome napisati roman. Više sam roman mislila, tražila sam ključ kako to napisati, bilo je jako puno materijala, a ja nisam Thomas Mann… Tako da je “Suhozid” neka vrsta mog vlastitog izazova i eksperimenta, navela je Aras.
Primijetila je Romić Viđen kako u podnaslovu stoji napisano “roman s didaskalijama”.
– Mislila sam napisati roman u ključu kasnog modernizma, slala sam to svojim prijateljima piscima, Želimiru Perišu i Bojanu Krivokapiću, rekli su mi kako je to dosadno i sporo, pitali su se zašto ne koristim svoj glas. Stvarno mi je to bilo jako teško, jako sam sporo to pisala… Ovaj me roman jako usporio i kad sam tijekom jednog boravka u Tuzli vidjela autoportret Ismeta Mujezinovića, odlučila sam da ću to ‘uvaliti‘ usred romana, pišem i o njemu… I to sam tako opet poslala svojim prijateljima. Podržali su to iako Mujezinović nema veze s tim, ali se tu stvorio moj glas. Školovana sam u književnosti, shvatila sam zašto ne bi pomiješala dva diskursa, pogotovo što sam veliki fan postmodernizma. Sjedili smo tako u kazalištu, čekali smo da počne predstava i skužila sam tad da je rat samo pozornica gdje smo mi ljudi akteri koji se ponašaju kako se ponašaju, dolazimo i odlazimo. Ima puno materijala u romanu koji nisam mogla izvući u tom modernističkom ključu, ima dosta dijaloga, roman je dosta sceničan, a odlučila sam raditi didaskalije. Moja urednica i jako dobra prijateljica, Marija Ott Franolić, rekla je da je to dobro. Kad sam pronašla taj ključ bilo mi je lako završiti roman. Didaskalije ne moraju uvijek biti upute za glumce, kod nekih suvremenih pisaca su to čitavi mali literarni eseji tako da sam se time izvukla, objasnila je Aras.
Dotakli su se autorica i moderatorica suvremene proze. Tako se članovima čitateljskog kluba koji vodi autorica nikako nije svidio “Brod za Issu” Roberta Perišića, a posljednji roman Olje Savičević Ivanković autorica romana nije pročitala do kraja pročitala iako je pokušala u nekoliko navrata.
– Hrvatska suvremena proza je dosta dobra. Postoje razne vrste publike, ne mogu reći da je nešto loše, ne mogu nekoj grupi ljudi kojima je nešto dobro reći da to nije dobro – “neka ljubi ko god koga hoće”. Drago mi je da se u Hrvatskoj dosta objavljuje, a koliko od toga imamo koristi, ne znam. Ima puno dobrih žena autorica, srednja generacija nije loša, ovi muški, stariji, Jergović… Možda sam staromodna u literaturi, ali volim dobar, duboki, misaoni i zahtjevni tekst, ne volim čitati samo da mi prođe vrijeme, to me ne zanima. Ima puno književnosti u Europi i Americi koja je kao utilitarna književnost, ‘moraju‘ se obraditi neke teme, ‘mora‘ se pisati o tim nekim temama… Nedavno sam čitala roman Aleksandra Hemona koji je odličan jer je zahvatio tu bosansku tradiciju pisanja, prostor je andrićevski, a piše o vremenu Austro-Ugarske. To mi je jedan od boljih romana, ne srami se biti poetski i patetičan kad treba, ne volim čitati romane ‘s figom u džepu‘, ne volim ‘fejk‘, to se odmah skuži, već u prvoj rečenici, komentirala je Aras.
Velika angažiranost u književnosti je također bila tema večeri. “Suhozid” je prema riječima moderatorice izvrsna nadopuna udžbenika iz povijesti.
– Drago mi je što su se moji likovi oteli kontroli. Počela sam to pisati u jednom ključu i moji likovi su krenuli u Drugi svjetski rat u jednom ključu, ali je kod njih proradio obrambeni mehanizam… Neke od tih žena u romanu su izdale revoluciju, puno je istinitih priča. Sve smrti i neobične egzekucije koje se spominju u romanu su stvarni događaji. Razmišljajući iz ugla glavnih likova, mogu reći da su se ponijeli ljudski. Junakinje su stradale, a do kraja su ostale prisutne one nevidljive, nebitne, nelijepe i anonimne žene i one koje su iznijele Martin život do kraja. Kad sam došla do tog trenutka, znala sam da pišem roman, sve dotad je bio pokušaj. Nije riječ o autofikciji, to nisam ja, to nužno nije moje stajalište i to mi je drago, kazala je autorica “Suhozida”.
Pojava (ne)čitanja kod mladih također je bila jedna od tema razgovora.
– Čini mi se da oko toga ima i puno fame, ljudi čitaju, mlađa generacija radi nešto što mi ne znamo, a ne damo im ni prostor da nam kažu što to rade, silimo ih da budu sretni na naš način… Voljela bih da čitaju kako bi bili sretni, da prošire svoje svjetove, da imaju užitak u tome… Meni je čitanje spasilo život, meni bi bilo užasno dosadno da toga nema. Stalno sam čitala i pisala, ljudi se takvi rode, ljudi su različiti. Ne bi baš po tome toliko upirala jer mi se čini da silom nećemo ništa postići. Jasno da djeci treba čitati, da treba razgovarati, da im treba pričati… Čitanje je kao neka meditacija, taj linearni kod je bitan za mozak. Ja spadam u profesionalne čitače, a kao mlada profesorica sam shvatila da ako budem ‘oštrokondža‘ koja će ih tjerati da čitaju, ništa neću postići. Jedini izlaz iz toga je da to pokažem svojim likom i djelom. Pitali su me jednom učenici jesam li pročitala sve knjige o kojima govorimo na satu, odgovorila sam da jesam, a onda su me pitali: “A, ako mi pročitamo sve ove knjige, hoćemo li mi biti kao Vi?” Jesam li kao profesor hrvatskog netko kakvi bi trebali postati ti mladi ljudi?! To je sad pitanje društvenog statusa koji imaju nastavnici, to je okolni put… Što će im čitanje donijeti? Živimo u materijalističkom i kapitalističkom društvu pa me tako učenici pitaju koliko sam zaradila i koliko košta neka moja knjiga… Na imidž profesora koji čita bi trebalo poraditi pa će to tako doći. Isto tako, ne možete djecu ‘gurati‘ na koncerte klasične glazbe, sjedit će tamo, ali bit će im dosadno… Kako vole nogomet i sport? – zapitala se autorica.
Odgovorila je Aras i na pitanje kad piše.
– Nekad sam pisala više, nekad manje. To dolazi u naletima. Slobodno vrijeme, rezidencije, lutanja, mogućnost da negdje otputuješ sâm… Sve je to potrebno za pisanje, moraš biti sâm… Ja kakva sam brbljava, mene bi trebalo staviti u pustinju ili u zatvor da bi pisala jer bi ja stalno pričala, ja sve ispričam! Turistički sam vodič i to je neki storytelling… Znam se buditi ujutro i pisati, pišem kritike ako me netko zamoli… Smatram se sretnom osobom, živim od književnosti jednim dijelom, sretna sam što mogu pisati i od toga živjeti, ne samo od prodaje romana. Može se od pisanja živjeti, ovisi koliko si dobar i umiješan, kakvu socijalnu inteligenciju imaš pa koliko se možeš ‘prodati‘… Tako postaneš profesionalni pisac i to radim. Sad pišem knjigu putopisa koju sam pisala u zadnjih par godina. Pisala sam to i objavljivala na Trećem programu radija, ali se toga skupilo za knjigu. Sljedeća knjiga će biti objavljena u nakladi Fragment u Splitu i bit će to knjiga putopisa, najavila je Aras.
Govoreći o romanima koji se odvijaju u Dubrovniku, Aras je rekla da nema neki omiljeni.
– Ima nekih scena kod Rade Jarka koje su dobre… Dubrovnik je užasno težak, kao i Vis. I nije to Vis, to je neimenovani otok. Jer ako napišeš da je to Vis ili Dubrovnik, ljudi koji poznaju Vis ili Dubrovnik će ti kao autoru ‘skočiti za vrat‘! Tretiranje toliko opterećenog grada kao što je Dubrovnik ili Trogir je jako teško. Nedavno sam čitala poljsku nobelovku Olgu Tokarczuk, dio romana se događa u Trogiru i piše o fontani na trgu… To je greška! Volim Gundulića, volim dubrovački barok, volim 19. i 20. stoljeće, “Dubrovačku trilogiju”, uvijek će mi to u fragmentima biti zanimljivo! “Oficirova kći” mi nije dobar roman, “Glavu lava” nisam čitala… Ima puno priča koje su zanimljive, recimo o vili Tamarix, Stefanu Zweigu, recimo, uzeti neke elemente i njima se baviti, to bih rado napravila… Ima odlična kratka priča Vladimira Nazora iz Dubrovnika… Da ideš pisati roman o Dubrovniku, on je prejak, Grad bi to ‘progutao‘… Htjela sam pisati neki krimić smještenom u Dubrovniku, pitala sam ljude okolo gdje bi u Dubrovniku sakrili leš, to bi mi bilo fora, poručila je Aras te izazvala smijeh okupljenih.
Na kraju je pročitala i ulomak iz novog romana čime je predstavljanje zaključeno.
