Odluka koja je skuhana u Moskvi ovih je dana privukla pozornost domaće i europske javnosti pa se medijskim prostorom proširila vijest da je ruski naftni div Lukoil prihvatio ponudu globalnog trgovca energentima Gunvora za kupnju njihove cjelokupne inozemne imovine. Na taj se potez druga po veličini ruska naftna kompanija, koja posluje i u našoj zemlji, odlučila nakon sankcija koje im je nametnuo Washington. Prema pisanju Reutersa, planirana prodaja najznačajniji je korak koji je dosad poduzela neka ruska tvrtka kao odgovor na zapadne sankcije koje su uvedene zbog rata u Ukrajini koji je počeo ruskom invazijom 2022. godine.
Da su prihvatili Gunvorovu ponudu za kupnju tvrtke Lukoil International GMBH koja upravlja kompletnom inozemnom imovinom ruskog naftnog giganta, potvrdili su i iz Lukoila, poručivši kako su ključni uvjeti transakcije dogovoreni ranije. Lukoil je, kako je rečeno, prihvatio ponudu švedske tvrtke obvezavši se da neće pregovarati s drugim potencijalnim kupcima.
Vlasnik Gunvora, jedne od vodećih svjetskih nezavisnih kompanija za trgovinu naftom, 71-godišnji je švedski milijarder Torbjörn Törnqvist. Gunvor Grupu švedski je biznismen osnovao 2000. godine, razvivši je u međuvremenu u globalno poduzeće koje posluje u više od stotinu zemalja. Njegovo se bogatstvo procjenjuje na 5,4 milijarde dolara. Torbjörn je rođen u Stockholmu, a karijeru u naftnoj industriji počeo je graditi u BP u Londonu. Devedesetih se preselio u Rusiju, gdje je i osnovao Gunvor koji je ubrzo postao jedan od vodećih svjetskih trgovaca sirovom naftom i naftnim derivatima. Danas je to kompanija koja je diversificirala svoje poslovanje na prirodni plin, metale i poljoprivredu. Zanimljivo je da ju je njezin vlasnik, inače diplomirani ekonomist, osnovao zajedno s Genadijem Timčenkom.
Izazovan period
U počecima poslovanja trgovao je ruskom sirovom naftom u Europi pa nije čudno što su imućnog Šveđanina povezivali s ruskim proizvođačima. Već sedam godina nakon osnivanja Gunvora postao je jedan od najvećih nezavisnih trgovaca naftom na globalnoj razini, s prihodom koji je dosezao 43 milijarde dolara. Širenje je nastavio otvaranjem ureda u Ženevi, Houstonu i Singapuru.
Kako to obično biva u ovakvim brzim i velikim poduzetničkim pričama, Törnqvista u karijeri nisu zaobišle kontroverzije. Višegodišnji poslovni partner Timčenko prodao mu je svoj udio od 44 posto 14. ožujka 2014., dan prije nego što je uvršten na američku listu sankcija zbog ruske aneksije Krima. Za Gunvor je izazovan period vjerojatno bio i onaj u kojem su se suočili s optužbama za podmićivanje dužnosnika u Republici Kongo i Obali Bjelokosti, koji je završio nagodbom s vlastima u Švicarskoj teškom 94 milijuna dolara. Naknadno ga je kaznila Amerika zbog kršenja sankcija protiv Rusije, ali je Gunvor pod vodstvom imućnog poduzetnika nastavio investirati u obnovljive izvore energije, ne osvrćući se na prošlost i blisku poslovnu suradnju s Timčenkom, bliskim suradnikom ruskog predsjednika Putina.
Sada taj isti, pomalo kontroverzni Törnqvist preuzima blokirani Lukoil, dok američko ministarstvo financija poručuje da je izdalo dozvolu kojom se kompanijama daje rok do 21. studenoga da dovrše sve transakcije s Lukoilom i Rosnjeftom, drugom ruskom energetskom kompanijom koja je obuhvaćena novim krugom sankcija. U Lukoilu se nadaju da će, zatreba li, moći podnijeti zahtjev za produljenje postojeće dozvole, ali su ipak svjesni da sve ovisi o odobrenju Ureda za kontrolu inozemne imovine američkog ministarstva financija.
COMMODITY TRADING: Billionaire oil trader Torbjörn Törnqvist has just struck one of the deals of his lifetime, pouncing on the overseas operations of Lukoil soon after the Russian oil producer was hit with U.S. sanctions.https://t.co/e4FtdTlKPi
— Javier Blas (@JavierBlas) November 4, 2025
Zadržana zarada
Sjedište je Lukoila u Moskvi, gdje je i donesena odluka o rasprodaji imovine. Inače je samo Lukoil odgovoran za dva posto svjetske proizvodnje nafte, a njegova najveća strana imovina iračko je naftno polje Zapadna Qurna 2, jedno od najvećih na svijetu. Ondje drže 75 posto udjela, a njegova je proizvodnja u travnju premašila 480.000 barela dnevno. Kompanija posjeduje rafineriju Lukoil Neftohim Burgas u Bugarskoj, koja je vodeća na Balkanu. Tu je još i rafinerija Petrotel u Rumunjskoj. Naftom Lukoil opskrbljuje Mađarsku, Slovačku i tursku rafineriju STAR. Maloprodajne lance goriva imaju diljem Europe, a projekte imaju i u srednjoj Aziji, Africi i Latinskoj Americi.
No nas najviše zanima četrdesetak Lukoilovih benzinskih postaja u Hrvatskoj. Za njih i za austrijski dio tog ruskog naftnog diva zainteresiran je umirovljeni general Ivan Čermak. Premda se čini da je sa švedskim preuzimanjem Lukoila priča za Čermaka gotova, upućeni tvrde da ne mora biti tako. Moguće je, naime, da su uz iskusnog naftaša Čermaka u igri vezanoj uz potencijalno preuzimanje još i slovenski Petrol te Schell. U tom kontekstu upućeni u tematiku Gunvorovo preuzimanje Lukoila gledaju samo kao međustepenicu, tumačeći kako tu nije riječ o klasičnom preuzimanju nego o takozvanom bunkeriranju. Kako je Gunvorova povezanost s Rusima i više nego očita, za uspješnost operacije potrebni su im i podizvođači od povjerenja. Stoga je moguće da Čermak ili bilo tko drugi od zainteresiranih kao podizvođač velike ruske operacije za zaobilaženje američkih sankcija preuzme Lukoil u Hrvatskoj, odnosno da ga “bunkerira” te ga Rusima vrati uz zadržanu zaradu od poslovanja i određenu proviziju nakon što prođu američke sankcije. Takav oblik poslovanja donio bi i Čermaku golemu zaradu.
“Bunkeriranje” nije neuobičajena praksa, štoviše, Rusi ga učestalo provode posljednjih godina, otkako im se uvode sankcije, a sada je samo pitanje želi li Čermak to i hoće li se taj uopće plan realizirati. Naime, poznato je da je američki predsjednik Donald Trump nepredvidljiv pa je pitanje dokad će uopće potrajati njihove sankcije, jer mogle bi završiti za nekoliko mjeseci, a isto tako i potrajati cijeli njegov predsjednički mandat, pa i dulje. U tom kontekstu treba znati da Šveđanima maloprodaja nafte nije primarni biznis, što ide u prilog onima koji su zainteresirani za privremeno preuzimanje Lukoilovih benzinskih postaja u Hrvatskoj.
How did Putin get so rich? In today’s #vatnik soup I’ll be introducing one of his money men, oligarch Gennady Timchenko. Timchenko has a special place in Finnish people’s hearts, as he also has Finnish citizenship and has been doing a lot of business in 🇫🇮.
1/9 pic.twitter.com/OSBnAkSEdv
— Vatnik Soup (@P_Kallioniemi) November 18, 2022
Porezna oaza
Sličan model navodno se pokušava primijeniti i u Malinskoj s hotelom Haludovo, gdje je Čermakov glavni operativac nesuđeni ministar vanjskih poslova Joško Klisović, kum predsjednika Zorana Milanovića i bivši predsjednik zagrebačke Gradske skupštine. Prema pisanju Novog lista iz 2012., većinski je dioničar Hotela Haludovo Malinska, s 54,59 posto temeljnog kapitala, društvo Bismass Limited koje je registrirano na otoku Manu u Irskome moru. Taj je otok znan kao porezna oaza za strane ulagače jer ne oporezuje dohodak ostvaren izvan Irske, kapitalnu dobit, pa ni nasljedstvo. Zbog odbijanja suradnje s poreznim vlastima našao se na EU-ovoj crnoj listi nekooperativnih jurisdikcija.
Tko su stvarni vlasnici Bismass Limiteda hrvatskoj javnosti nije poznato, ali je poznato da uz njih najveći paket dionica, to jest temeljnog kapitala od 23,79 posto, drži tvrtka Sadika BV. Da je riječ o nizozemskoj tvrtki, potvrdila je Zagrebačka burza krajem 2006., objavivši da je 24,787 posto Hotela Haludovo od tvrtke ECO-development kupila tvrtka Sadika BV, čiji je vlasnik našoj javnosti također nepoznat. Mediji su, međutim, nedavno pisali da će taj kultni hotel obnavljati tvrtka generala Čermaka, odnosno društvo Futura inženjering iz Zagreba, čiji je osnivač Ivan Čermak. Predsjednik Uprave njegov je sin Borna, a članica Uprave Čermakova supruga Marijana.
Riječ je o društvu koje je s kapitalom od 2650 eura osnovano 2019. i koje godinama nije imalo prihoda, ali je unatoč tomu ušlo u poslovni odnos s tvrtkom Hoteli Haludovo Malinska s namjerom da obnove i revitaliziraju taj turističko-hotelski kompleks. O tome se oglasio i Čermakov savjetnik Joško Klisović, rekavši za Forbes da Futura radi na rješavanju imovinskopravnih odnosa te da je riječ o dugotrajnom procesu jer sve ovisi o državnoj administraciji.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Nova mreža
General Čermak se, prema Klisovićevim riječima, u Malinskoj angažirao nakon što je investitor od njih zatražio pomoć, a Čermak im ju je očito odlučio pružiti. Treba spomenuti i armenskog trgovca dijamantima Ara Abramyana, u čijim su rukama donedavno bili Hoteli Haludovo, a nakon njegova odlaska u Nadzornom se odboru kao članica spominjala Natalia Abramyan s moskovskom adresom. Hoteli Haludovo su, dakle, rješenje po modelu bunkeriranja pronašli u Čermaku, kojemu je ondje glavni operativac Klisović pa nije nemoguće da isti model zaživi i u slučaju Lukoila u Hrvatskoj i Austriji, o čijem se mogućem preuzimanju navodno još vode preliminarni razgovori.
Dio energetskih stručnjaka, uključujući i Milanovićeva posebnog savjetnika za energiju Julija Domca, u ovoj situaciji s Lukoilom prepoznaje pak priliku za Hrvatsku. “Uvijek smatram da je ulaganje u energetsku infrastrukturu prilika za Hrvatsku – bilo kroz INA-u koja bi trebala povećati svoj portfelj ili kroz neku novu tvrtku ako Hrvatska ne vidi budućnost u INA-i. Mislim da je to prilika da se investira, da povećamo energetski portfelj i da idemo prema tome da vratimo energetsku neovisnost i kontrolu nad energetskom infrastrukturom. Dugo zagovaramo ideju da vratimo INA-u i da zajedno s HEP-om stvorimo jednu nacionalnu, ozbiljnu energetsku kompaniju. Struktura Lukoila sigurno bi se u to uklopila”, izjavio je Domac.
Upravo je zadržavanje strukture, odnosno mreže, jedan od razloga zbog kojih ni u Lukoilu nisu neskloni takozvanom bunkeriranju, znajući da bi im, nakon što prođu blokade, stvaranje nove mreže bilo prilično izazovno. Inače je Lukoil u Hrvatskoj prisutan još od 2007. Na našem tržištu posluju preko tvrtke Lukoil Croatia. Svoju prisutnost povećali su i preko tvrtke Europa Mill koja je te 2008. upravljala s devet benzinskih crpki i pet lokacija za njihovu gradnju te željezničkim terminalom za pretovar nafte. Nakon toga Lukoil je izgradio još osam benzinskih postaja, a zakupili su i skladišni kapacitet na Janafovu terminalu u Omišlju na Krku.
