U Vukovarskoj 106, među mirisom kože i zvukom brušenja, već četrdeset godina u maloj postolarskoj radionici radi postolar Ivica Drlje. Naslijedio je zanat od oca, koji je otvorio radnju još u bivšoj Jugoslaviji, i od tada svakodnevno popravlja cipele — s istom preciznošću, strpljenjem i osmijehom.
– Radnju sam naslijedio 1985. godine, nakon što je otac preminuo. Od tada radim bez prekida, zajedno sa svojom suprugom. Ona šije, ja popravljam. Cijeli život u cipelama – govori Ivica s ponosom i toplinom koja odaje ljubav prema poslu.
Kako su cipele izgubile dušu
– Nekad su cipele bile kvalitetne, uglavnom kožne, i svatko ih je popravljao — i oni koji su imali, i oni koji nisu. Danas su u dućanima uglavnom kineske cipele. Ili su preskupe, ili su toliko jeftine da se ne isplati ni popravljati. Nema više sredine – objašnjava Drlje.
Kaže da je upravo ta promjena najviše pogodila njegovu struku.
– Kineske cipele ne traju, a i teško ih je popraviti. Ljudi ih jednostavno bace. Spašavaju nas oni koji kupuju skuplje, kvalitetne modele — njih vrijedi popravljati. Takve cipele nas još uvijek drže na životu.
Prisjeća se i vremena kada su hrvatske i jugoslavenske tvornice obuće bile ponos domaće industrije.
– Imali smo Borovo i Peko, to su bile firme koje su radile prave cipele, kvalitetne, dugotrajne. Borovo je bilo broj jedan, a i Peko nije zaostajao. Bilo je i drugih — Jugoplastika, Alpina iz Slovenije… Sve su to bile ozbiljne firme. Danas ih više nema. Borovo još nešto radi, čak su se i popravili zadnjih godina. Supruga je nedavno kupila njihove patike, kožne, s dobrim đonom — pravo iznenađenje, vratila se kvaliteta.
Grad bez nasljednika
U Splitu je, kaže, nekad bilo više od 50 postolara.
– Prije trideset godina bilo ih je 55. Danas nas je ostalo samo sedam. Svi ostali su umrli, zatvorili, ili odustali. Novi se ne pojavljuju, jer omladinu taj posao više ne zanima. Smatraju da je to nešto čime se ne isplati baviti, ili da je sramota. A zapravo je to pošten, lijep i vrijedan zanat.
Na pitanje ima li tko da ga naslijedi, odmahuje glavom.
– Imam sina, ali on je magistar elektrotehnike, radi na brodu. Financijski mu je tamo bolje, ali nije kod kuće. Ovdje bi bio doma, ali manje bi zaradio. Tako je to danas. Od mog posla ne možeš se obogatiti, ali možeš živjeti pristojno.
Ipak, nekoliko kolega u Splitu, kaže, ima sinove koji nastavljaju obiteljski zanat.
– Ima ih par — recimo Kapetanović, Žurić u Kaleti, Paštar na Mertojaku. Oni imaju sinove koji su već ušli u posao. To me veseli, jer barem netko nastavlja tradiciju.
Čekić, ljepilo i dobra volja
Unatoč godinama rada, tehnologija u njegovom poslu nije se puno promijenila.
– Isti čekić, ista presa, ista brusilica. Ova moja brusilica je kupljena 1983. godine — i još je moderna, još radi savršeno. To je Hardo, njemačka, ‘Mercedes’ među postolarskim strojevima. Ljepila su se promijenila, to da — nekad si imao dvije vrste, danas moraš imati deset, jer svaka kineska cipela ima drukčiji materijal. Ali princip je isti: ljepilo, čekić i strpljenje.
Najčešći kvar su, kaže, potpetice.
– Ženske cipele, uske i tanke potpetice — to ide svaki dan. Ako su jeftine, žene ih bace. Ako su skuplje, donesu ih na popravak. Posla ima, ali nije to kao prije. Ipak, dovoljno da se živi. Nisam se nikad žalio.
Iako bi uskoro mogao u mirovinu, Ivica o tome govori s humorom.
– Ja sam pred penzijom, ali ne žurim. Još imam snage, a i volim ovaj posao. Najljepše mi je kad se s ljudima ispričam. Svaki dan drugačiji, drugi ljudi, druge priče. To je čar ovog posla. Ljudi dođu ne samo da poprave cipele, nego i da se nasmiju, da se razveselimo zajedno.
Supruga, dodaje, jednako je važan dio radionice.
– Ona je završila postolarsku školu i majstorski ispit u Obrtničkoj komori. Bila je prva majstorica u Splitu. Sve šiva i popravlja sa mnom. Bez nje ne bi bilo ničega.
Kvart se mijenja, postolar ostaje
Ista radnja, isti izlog, isto prezime na vratima — ali sve oko njih se promijenilo.
– Ovdje je nekad bila piljarnica, pa minimarket, pa kafić. U drugom lokalu popravljao se rashladni uređaj, pa opet kafić. Svi su mijenjali poslove, samo sam ja ostao isti. Kako je otac otvorio, tako ja i dalje radim.
Kako bi opstao, Ivica je morao proširiti djelatnost.
– Osim postolarskog posla, radim i izradu ključeva, graviranje pločica, pečate, fotokopiranje. Moraš imati više stvari, jer samo od cipela danas ne ide. Ali svejedno — cipele su glavni dio. To je ono što me drži.
Kad ga pitamo što bi rekao mladima, poručuje kratko i jasno.
– Postolarstvo nije glamur, ali je pošten zanat. Ljudi te trebaju, i kad dođu, izađu zadovoljni. A to vrijedi više od novca.
Ivica Drlje, rođen 1966. godine, posljednji je postolar u svom kvartu, jedan od sedmorice koji su još ostali u Splitu. Dok mu stari stroj iz 1983. i dalje brusi potpetice, on s osmijehom priča o vremenu kad su se cipele nosile godinama, a ljudi dolazili ne samo po popravak — nego i po dobar razgovor.
– Nikad dvi potpetice nisu iste – kaže kroz smijeh.
– I nikad dva čovika nisu ista. I zato je meni svaki dan zanimljiv.
