Europska unija prvi put u posljednjih deset godina otvoreno je i najžešće udarila po Aleksandru Vučiću. Iz Bruxellesa stižu poruke koje se više ne skrivaju iza diplomatskog jezika — Srbiji se jasno poručuje da je europski put moguć samo ako se ispune temeljni uvjeti: vladavina prava, sloboda medija, neovisnost pravosuđa i borba protiv korupcije. U četiri odvojena poteza — rezolucije Europskog parlamenta i Komisije, poruka Ursule von der Leyen i odluka Švedske da obustavi dio pomoći državnim institucijama — Bruxelles je poslao istu poruku: Beograd se više ne može igrati dvostruke igre.
Ursula von der Leyen je iz Beograda ponijela dojam da se sve zna, ali da se ništa ne mijenja. Sastanci su bučni, obećanja redovita, ali konkretnih reformi nema. “Vrijeme je za djela, ne za riječi”, poručila je šefica Komisije, a njezin ton prate i ostale članice. Politički analitičari ocjenjuju kako je ovo najkritičniji pristup Bruxellesa Srbiji od 2014. godine, kad su službeno otvoreni pregovori o pristupanju. No, pitanje je imaju li te kritike ikakav stvarni učinak na vlast u Beogradu.
Stručnjaci vjeruju da bi mogle, ali samo ako Europska unija pristup europskom novcu, tržištu i političkim forumima uvjetuje napretkom u reformama. “Ako ključne članice — Njemačka, Francuska, Italija — ostanu jedinstvene u poruci, pritisak bi mogao biti velik”, smatraju analitičari. U protivnom, kritike će ostati samo još jedan dokument u nizu.
Tragedija pobudila pobunu
Politička pozornica u Srbiji dodatno je potresena tragedijom u Novom Sadu, gdje je pad konstrukcije usmrtio 16 ljudi, a vlasti su se našle pod optužbom da su ignorirale korupciju i nadzor u javnim radovima. Uslijedili su prosvjedi koji su se proširili zemljom, a Bruxelles je u svojoj rezoluciji upravo te događaje naveo kao primjer “dubokih društvenih podjela i razočaranja zbog nedostatka odgovornosti i transparentnosti”. Kritike se odnose i na prekomjernu uporabu sile prema prosvjednicima, politički utjecaj na pravosuđe i povezanost kriminala i politike. U izvještaju Europske komisije jasno stoji da se odluke u Srbiji donose u odnosu na volju jedne osobe — predsjednika Vučića.
Vučić je, pak, poručio da “Srbija ide prema EU i do kraja 2026. ispunjava sve kriterije”. Njegov ministar za eurointegracije Nemanja Starović tvrdi da su kritike očekivane i da Srbija “privodi kraju važne reforme”. No izvješće Europske komisije ne daje previše razloga za optimizam: iako ne bilježi formalno nazadovanje u poglavljima, jasno konstatira stagnaciju i odsustvo stvarnih pomaka.
U Bruxellesu se sve češće spominje mogućnost da se financijski plan rasta i fondovi EU povežu izravno s napretkom u reformama. Negativni izvještaji tada bi značili smanjenje isplata i gubitak pristupa tržištima. Švedska je već povukla potez preusmjeravanjem sredstava iz državnih institucija prema civilnom društvu, što se u Bruxellesu vidi kao poruka Beogradu da ponašanje vlasti ima cijenu. “To brže mijenja ponašanje nego bilo koji govor ili rezolucija”, kaže profesorica europskih integracija Veronika Angel.
I dok Bruxelles pojačava politički pritisak, Vučić se nalazi i pod sve većim gospodarskim i energetskim izazovima. Nakon što su uvedene nove europske mjere koje ograničavaju pristup srpskim tvrtkama energetskim kanalima, Beograd se suočava s posljedicama koje mnogi uspoređuju s devedesetima. No, kako je nedavno za naš portal rekao geopolitički analitičar Denis Avdagić, usporedba nije točna.
“Nije to usporedivo. Tada su imali potpunu zabranu nafte i derivata, iako JANAF nije bio funkcionalan zbog rata. Ljudi moraju znati da je i za vrijeme Jugoslavije JANAF služio za dopremanje nafte u Pančevo”, rekao je Avdagić. Prema njegovim riječima, današnji embargo nije apsolutan. “Benzinske postaje koje drže privatnici mogu uvoziti što žele. Jedino što ne mogu jest uvoziti naftu preko JANAFA. Oni pričaju o tankerima kao modalitetu uvoza, ali od koga? Ni DINA kartice ni druge metode ne mogu se koristiti za plaćanje, ostaje gotovina i domaće rezerve.”
Avdagić napominje da su druge države slične situacije riješile daleko funkcionalnije. “U Njemačkoj je ruska rafinerija preuzeta, ali ne i nacionalizirana — upravljački je preuzeta kako bi se izbjegle nestašice. Srbija to može riješiti sutra ako postoji politička volja”. Povijesni kontekst, dodaje, jasno pokazuje razliku. “Da je Milošević tada stao s krvavim pohodom, sankcije bi bile ukinute. No tada je rat bio u punom jeku, a Srbija potpuno izolirana.”
Dodatnu zabrinutost izazvalo je i upozorenje SAD-a da građani Srbije na benzinskim postajama obuhvaćenim sankcijama ne mogu plaćati čak ni domaćim DINA karticama. Avdagić smatra da rješenja postoje: “Srbija može prilagoditi uvozne kanale i osigurati snabdijevanje. Problem je u organizaciji, ne u nemogućnosti.” Analitičar upozorava i na širi geopolitički okvir. “Ovo je velika i bitna tema za JANAF, ali gledajući širu sliku — Mađarska i Slovačka trenutno ne uvoze rusku naftu. Nije nemoguće da se kroz međunarodne pregovore, poput Trumpovog mirovnog plana za Ukrajinu, otvore novi modaliteti uvoza i suradnje.”
Iako mediji često povlače paralelu s 1992. godinom, stručnjaci naglašavaju da su današnje sankcije daleko ograničenije i ciljane. One pogađaju konkretne kompanije i transakcije, ne cijelu zemlju. Srbija, unatoč pritiscima, može održati opskrbu tržišta energentima – ako politički sustav bude sposoban reagirati. Za Bruxelles, upravo je to test vjerodostojnosti Vučićeve politike: hoće li Srbija birati Zapad i reforme ili će i dalje sjediti na dvije stolice, sve nesigurnije i sve udaljenije od europskog puta.
