Veliki Izrael vodi u propast; moralna obnova nudi opstanak.
Nadrealni spektakl visokog izraelskog dužnosnika koji se razmeće kartom “Veliki Izrael” u pariškom salonu, čije su se granice protezale do neprepoznatljivosti, nije bila samo politička provokacija. Bilo je to otkrivenje ideologije: teologija preoblikovana u kartografiju, savez preoblikovan kao tvrdnja.
Kada je izraelski ministar financija Bezalel Smotrich stajao za govornicom ukrašenom amblemom Velikog Izraela 19. ožujka 2023., zbrisao je Palestinu s vidika gestom koja je bila ležerna koliko i proračunata.
Taj trenutak otkrio je puno više od političkih bravura. Ponudio je svijetu pogled na otrovno ponovno čitanje svete povijesti, gdje obećanje mutira u posjedovanje, vjera otvrdne u granice, a odanost se pretvara u odobreno nasilje.
Ipak, sama tradicija na koju se poziva da posveti takvu ambiciju u sebi sadrži radikalno drugačiju viziju, onu koja podriva imperijalnu geometriju karte.
Razbijanje kruga nasilja: Od osvajanja do savjesti
U istom poglavlju koje daje Izraelu Obećanu zemlju, Bog prvo zapovijeda Abrahamu da “Hodi preda mnom i budi savršen” (Postanak 17:1 KJV). Istina, odabranost Izraela nikada nije bila dozvola za dominaciju, već je uvijek bila nalog za unutarnju i vanjsku transformaciju – sveta dužnost da se ponovno zatraži pravednost i uzor pravde, kao svjedok Božjeg veličanstva pred svijetom.
Proroci su ponovno protumačili savez kao univerzalni poziv: “Lako je što si moj sluga da podigneš plemena Jakovljeva i obnoviš sačuvane Izraelove: također ću te dati za svjetlo poganima, da mi budeš spasenje do kraja zemlje.” (Izaija 49,6 KJV). Zemlja je sveta samo kada je svet život u njoj.
Samo vraćanjem tog izvornog značenja Izrael može sići s kotača nasilja. Sekvenca kreće od Siona koji pustoši svojim susjedima i, kao što je luk nasilja predodređen, kulminira uništenjem same židovske domovine, zajedno s većim dijelom dijaspore, dok se moćna koalicija diže u znak odmazde.
The “obećana zemlja” mora se ponovno savjesno čitati – ne više shvaćati kao fizički teren, već kao etički teritorij, mjesto gdje ljudsko dostojanstvo, a ne bilo kakav božanski vlasnički list, dodjeljuje vlasništvo.
Izrael mora shvatiti da mjera jedne nacije nije njena vojska ili njezina površina, već dobro koje daje svojim građanima i široj ljudskoj obitelji. A dobrota se ne može roditi iz demoniziranih fantoma; ukorijenjuje se samo tamo gdje velikodušnost raste. Istina je surova: Veliki Izrael uništava; moralna obnova čuva.
Usklađena ekumena: tipologija jedinstva
U kršćanskoj se teologiji izraelsko božansko izabranje i obećana zemlja shvaćaju tipološki, kao prafiguracija koja se ostvaruje u crkvenoj zajednici. Sažeto rečeno, Crkva baštini poziv, a ne teritorij. The “novi savez” proširuje odabranost u zajedništvo oblikovano vjerom, a ne lozom ili zemljom. Islam također rezonira s ovom univerzalnom vizijom.
Kur’an priznaje da je Bog jednom dao sinovima Izraelovim blagoslovljenu zemlju (Q 5:21), ali inzistira da Božja naklonost pripada “oni koji vjeruju i čine dobra djela,” formula koja se ponavlja kroz cijeli Kur’an (npr. Q 2:82; 5:9). Istinito ummet (Arapski za “narod”) je zajednica vjernika ujedinjenih vjerom i moralnim ponašanjem, a ne etničkim podrijetlom.
Judaistički savez, kršćanska crkva i islam ummet su stoga tri verzije jednog koncepta: božanski izbor kao odgovornost, a ne nadmoć.
Univerzalni humanizam: Primat života nad zemljom
Na sjednici Knesseta 13. listopada 2025. kojom se obilježava povratak preživjelih izraelskih zarobljenika Hamasa, oporbeni vođa Yair Lapid proglasio je: “Pravo obavještajno izvješće o namjerama Izraela nalazi se u Knjizi Postanka: ‘I dat ću tebi i tvom potomstvu poslije tebe zemlju Kanaan u vječni posjed’.”
Zapanjujuće, sama sjednica Knesseta na kojoj se Lapid pozvao na savez također ga je čula kako recitira talmudsku maksimu, “Tko spasi jedan život, kao da je spasio cijeli svijet.” To univerzalno, humanističko učenje – nego kasnija, uža varijanta “Jedan život u Izraelu” – treba nadopuniti i konačno ublažiti obećanje Kanaana.
Sveto pismo prati svaki život do jednog pretka, povezujući čovječanstvo u jednu obitelj i ne ostavljajući mjesta tvrdnjama o superiornosti. Svaka osoba nosi božanski lik, utjelovljujući cijeli svijet u malom – budući da je od Adama poteklo cijelo čovječanstvo – i nosi u sebi potencijal svih budućih generacija. Svaki život je beskrajno dragocjen; naštetiti jednom znači naštetiti svima.
Svetost života je, dakle, pravo sveto tlo. Kada Izrael, država utemeljena na Božjem savezu, uzdigne teritorij iznad života, to poništava najdublju svrhu i primarni zadatak te drevne veze: učiniti Božju pravdu vidljivom i čuvati svetost ljudskog života kroz poslušnu vjeru.
Izgledi: opasnost na putu, mogućnost u središtu
Teološki nacionalizam sakralizira zemlju; građanska religija sakralizira moralni poziv nacije, mjereći veličinu ne dosegom dominacije, već dosegom dobrote.
Karta Smotriča, dio “Projekt Neo-Kanaan”govori jezikom posjedovanja, a ne obećanja – kartografijom dominacije gdje granice stoje umjesto vjerovanja. Politička teologija koja stoji iza karte preoblikuje drevno obećanje kao pravo i ustoličenje, transponirajući savez u zahtjev – najstarija priča koja se prepričava kao najnovije opravdanje, putanja koja se spušta u ponor.
Ali na kraju, biblijska geografija ne prikazuje carstvo nego etiku: zemlja postaje mjera saveza, a ne osvajanja – pouzdan posjed uvjetovan pravednošću, a ne otimanje silom, njezin gubitak cijena izdaje.
Razmislite o ovome: zbog pada vjere i poniznosti u ključnom trenutku, Mojsiju, istom čovjeku koji je izveo svoj narod iz ropstva u Egiptu, nije bilo dopušteno ući u Obećanu zemlju. U Meribi nije poslušao Božju zapovijed i nije uspio održati božansku svetost pred ljudima – trenutak koji je njegovo vodstvo pretvorio iz trijumfa u tragediju i učinio njegovu priču arhetipom nedovršenog otkupljenja.
Uz Mojsijevo isključenje, Sveto pismo jasno kaže da je zemlja moralno povjerenje, a ne vojno pravo. Obećanje ostaje, ali posjed ovisi o pravdi. Zemlja funkcionira kao moralni barometar zavjetne vjernosti, a ne kao vojni osvajački trofej; savez se mjeri prema tome koliko se pravedno njegova zemlja i dijeli. Posjedovanje nije osigurano moći, već vjernošću božanskoj pravdi, kroz koju se božanski blagoslov usmjerava na čovječanstvo. Kad se taj moralni poredak zaboravi, sveta karta je profanirana: sjećanje se stvrdne u vojni mandat, vjera se spljošti u granicu.
Mitske priče nisu ni bezopasne ni inherentno zle – ali kada se stope s državnom moći i liše ih etičkih ograničenja, pretvaraju se, gotovo alkemijski, u najzapaljivije gorivo koje čovječanstvo može zapaliti.
Lapidovo pozivanje na Postanak kristalizira dilemu Izraela i, šire, svih naroda izgrađenih na svetim ili mitološkim pričama. Priča koja je nekoć održavala prognani narod sada prijeti da će ga zatočiti u vječnom sukobu. Sve dok se božansko obećanje tumači kao vlasnička isprava, svako će primirje biti privremeno, a svaka granica privremena. The “vječni posjed” donijet će vječni rat.
Kako bi izbjegao tu zamku, Izrael mora proći kroz kolektivnu katarzu i povratiti lijek skriven unutar božanske odabranosti: misiju, a ne nagradu; teret odgovornosti, a ne znak nadmoći; poziv za služenje, nikad za vladanje.
Samo kroz ovaj stožer može se ponovno zamisliti Obećana zemlja: ne kao zemlja koju treba zauzeti, već kao svijet koji treba izliječiti; ne kao povelju za dominaciju, već kao poziv na služenje cijelom čovječanstvu.
Pravi obavještajni izvještaj bilo koje nacije ne nalazi se u drevnim granicama, već u tome koliko vjerno štiti beskrajnu vrijednost jednog ljudskog života. Tek kada to postane sveti tekst politike, mir će prestati biti mit.
(3. dio serije o izraelskom projektu Neo-Kanaan. Prethodne kolumne u seriji:
