U Hrvatskoj se svake godine rodi između 2500 i 3000 prijevremeno rođene djece, u prosjeku jedna od deset beba. Iza tih brojki kriju se mali, ali veliki borci “palčići”, kako se nazivaju, odnosno sve one bebe rođene prije 37. tjedna trudnoće. Zato se 17. studenoga obilježava Svjetski dan prijevremeno rođene djece kako bi se podigla svijest građana, ali i pružila podrška prijevremeno rođenoj djeci i njihovim roditeljima.
Ovisno o tome u kojoj gestacijskoj dobi su rođeni, bebe palčići mogu imati razne probleme, od samostalnog disanja zbog nerazvijenih pluća, problema s termoregulacijom, podložni su infekcijama pa sve do raznih neuroloških poteškoća.
Junakinja naše priče, Dora iz Zagreba imala je urednu prvu trudnoću. Bila je aktivna, a s obzirom da joj radno mjesto nije uključivalo fizički rad, nije imala potrebe za otvaranjem komplikacija.
Neočekivan scenarij
“Bila sam aktivna trudnica, sve je bilo uredno, apsolutno ništa nije dalo naslutiti da bi nešto moglo poći krivo. Tako sam se i ponašala, radila, kretala se, kuhala, čistila, a opet kad bih osjetila umor, malo bih odmorila i nastavila dalje. Jedna klasična školska trudnoća, dijete urednog razvoja, a ja ne mogu biti bolje”, prisjeća se Dora perioda iz lipnja 2019.
Onda je u 33. tjednu otišla na redovan ginekološki pregled, doktorica je bila zadovoljna svime, a kako joj je to prva trudnoća, savjetovala ju je da polako krene s pripremama za opremu i pakiranjem stvari za rodilište.
“Neke sam stvari ranije kupila, neke naslijedila, ali mislila sam ima vremena. Sutradan na poslu samo najednom mi je pukao vodenjak. Naravno, bila sam prestravljena, pa kako još jučer je sve bilo ok, a sad ovo. Kolega s posla me brzo otpeljao do bolnice, zvala sam supruga da dođe, taj strah ne mogu opisati ono kad znaš da to još nije trebalo biti, a događa ti se i ne možeš zaustaviti”, opisala je i dodala kako su liječnici rekli da moraju započeti inducirani porod.
Hladan pristup liječnika
“Nekako se cijelu trudnoću spremaš za to, znaš da jednom mora doći taj dan, a onda tako iz vedra neba kad najmanje treba. Nisam tad ni imala vremena za paniku, samo sam molila Boga da sve prođe dobro. Porod je prošao bez većih teškoća, ja iskreno nisam ni znala baš puno o tome koji su rizici za prijevremeno rođenu djecu.
Ne znam koliko vremena je prošlo, činilo mi se kao vječnost, a onda mi je došao pedijatar. Bez ikakve empatije, riječi podrške ičega samo je hladno rekao vaša beba je u inkubatoru, malo smo ju spojili na kisik, pratit ćemo dalje. Nakon toga se okrenuo i otišao kao da je upravo izrekao najnormalniju rečenicu koju svaki roditelj želi čuti”, s tugom se prisjetila mama Dora.
Ostala je sama sa sobom i svojim mislima. “Suprug je morao otići nakon rađaone, ja sam bila sama s tom mišlju da s djetetom nešto nije u redu. Počela sam tako snažno plakati da sam se tresla. Sreća došla je jedna divna sestra, zagrlila me kao da se oduvijek znamo, donijela mi mobitel, dala malo nade.
‘I dan danas me proganja’
Kako se situacija postepeno razvijala, moja palčica koja je imala tek 1.800 grama je počela samostalno disati i išla je samo na grijanje. Imale smo tu sreću da je sve teklo po planu, da nije bilo većih komplikacija i da smo za tri tjedna bile doma, ali ono što sam tamo doživjela i dan danas me proganja.
Roditelji stoje uz inkubatore te prerano rođene dječice, većinu ih smiju primiti samo kratko, gledaju te malene borce, a raspadaju se. Njihov život je od starta velika borba, roditeljima je oduzeto ljubiti ih, maziti, strepe i čekaju, neki od njih se bore s raznim poteškoćama koje se javljaju kao posljedica prijevremenog rođenja.
To je stvarno jedna velika, velika hrabrost ići kroz život s tim i boriti se, a sve se odvija iza zidova bolnice i većina ljudi niti ne zna kroz što ti ljudi prolaze, a zna trajati i mjesecima”, poručila je mama iz Zagreba.
