Ima tome mjesec dana, kada je nebo iznad Maksimira bilo nalik na onaj donedavni zagrebački zalaz, okupano ružičastim tonovima, “instagramsko”. A onda je, simbolično, grad, a posljedično i klub, prekrila – magla, depresija, na trenutke i ova nepodnošljiva južina.
Ono što je prije tih 30-ak dana bilo označeno kao lijepi izlet na obale četiri rijeke, sada se pretvorilo u mjesto tražene prekretnice, zapravo prijelomnice krize koja je paralizirala Dinamo, momčad i stručni stožer, koji sada, eto, traži – maglenke.
Da, sraz osmine finala Kupa Hrvatske u Karlovcu, protiv istoimenog drugoligaša, definitivno je prva točka stabilizacije, a onda i puta – prema gore. Nakon četiri kriva skretanja, nakon igračke “ispovjedaonice”, nakon pitanja i odgovora oko statusa Marija Kovačevića, nakon serije obraćanja Zvonimira Bobana, nakon redizajna kapetanske sobe, odnosno razvlaštenja Kulenovića i Nevistića te avanziranja unutar liderske hijerarhije McKenne i Zajca, poslije degradiranja Vlatka Vučetića na poziciju individualnog kondicijskog trenera, a onda i “pojačanja” u trenerskom timu angažmanom Tomislava Marića, koji ima zadatak namjestiti i unaprijediti “puške” “plavih” napadača, nakon, dakle, serije svega i svačega, “modri” kreću na put iskupljenja.
Karlovac je stoga mnogo više od Karlovca. Kupa. Ali i izleta. Dapače. Tamo pored Korane, naime, ova momčad i ovaj stručni stožer pokazat će koliko je sve izgovoreno (unutar četiri zida) iskreno, koliko su nove ideje i planovi realni, koliko, pritom, neki igrači koji će sigurno dobiti priliku znaju pričati – na terenu.
Iskrenost tog odnosa uvelike će definirati sve zacrtane smjerove. Možemo, naravno, pričati o viziji koja nema “mliječni” rok trajanja, apsolutno, no ipak, rezultat je detonator svega. Pogotovo u kontekstu trenera, ali i igrača. U Karlovcu će, u prijevodu, pod povećalom biti i Kovačević, igrački stav i momčadski duh, kao i odgovori onih koji se ne mire s drugim planom.
Pod lupom će biti i Nevistić, nakon skidanja “epoleta” i činjenice da Andy Bara ima plan kako Dominika Livakovića privesti u Maksimir barem za proljetni dio sezone, zatim Noe Mikića ili Pierrea-Gabriela, koji će kao punokrvni bekovi tražiti priliku da se nametnu kao Valinčićevi zamjenici, zatim Villara, vjerojatno i Vidovića i Stojkovića, konačno i Belje, koji mora pomiriti svoje vizije s Dinamovim, pogotovo u kontekstu i njegove borbe i želje da zaduži hrvatski dres na Mundijalu…
Pitanja je mnogo, a ujedno neke će postaviti i – Igor Pamić, trener drugoplasiranog sastava Prve NL, koji Dinamu neće dati popust. Štoviše. Stoga, u pozadini reprezentacije, nakon deset dana resetiranja, na svim razinama, Dinamo je na svojevrsnom novom početku. Koji sutra definitivno – otkriva karte.
